Prenosimo tekst iz najnovijeg broja časopisa mef.hr kojeg je napisala studentica pete godine Medicinskog fakulteta u Zagrebu u kojem je opisala svoje doživljaje volontiranja u Zambiji.

Mjesec dana u Africi, zvuči kao puno vremena, puno je doživljaja, a vremena zapravo premalo. Kako sam sletila u Lusaku (glavni grad, udaljen 7 sati vožnje autobusom od Livingstonea, gdje sam volontirala), moje prvo iskustvo bilo je da shvatim neka osnovna načela života u Africi: prvo i osnovno, ne postoji strogo određeni red i raspored nizašto, drugo – za sve se da dogovoriti, i treće, da su ljudi u principu svi prijateljski nastrojeni, dragi i spremni pomoći u vezi s bilo čime.

Prvi tjedan po svom dolasku volontirala sam na medicinskom projektu koji je uključivao kućne posjete kroničnim bolesnicima koji financijski ili fizički nisu u mogućnosti otići doktoru, edukaciju djece u osnovnim školama o HIV-u i AIDS-u, te pomoćni rad u ambulantama. Drago mi je što se ipak dogodio mali propust u inače besprijekornoj organizaciji kakvu sam doživjela s African Impactom (zahvaljujući Michelle Stanton, voditeljici cijelog projekta u Zambiji). Naime, već sam bila mailom najavila kako sam završila 4. godinu medicine i u principu sam trebala od samoga početka raditi u bolnici.

Sva sreća da sam ipak počela tek od drugoga tjedna, jer sam u prvome tjednu stekla vrijedna iskustva koja bih inače propustila da nisam imala prilike ići ljudima u domove, i to u domove u najsiromašnijim dijelovima grada, da nisam s njima pričala o njihovim problemima i bolestima. Objašnjavati djeci u školama razliku između HIV-a, virusa i AIDS-a, sindroma, ispravljati njihova pogrešna uvjerenja kako obrezivanje sprje-ava prijenos virusa HIV-a te ih uputiti u to što točno znači siguran odnos, nije bilo lako, ali kad vas napokon neko dijete shvati, nagrada je ogromna. Vidjeti krcate čekaonice pred ambulantama i biti u mogućnosti pomoći doktorima, ali ujedno i pacijentima kako bi im se prikratilo čekanje, mjerenjem tlaka, pulsa, temperature i težine te obavljanjem papirologije, bilo je vrlo zanimljivo, to omogućuje uvid u društvo i organiziranost zdravstva koji se može malogdje vidjeti.

Kada sam idući tjedan počela sa svojim volontiranjima u bolnici, prvo što sam shvatila je da ovdje neću biti ni približno toliko korisna kao što sam bila u drugim projektima. Ovo je bilo vrijeme da ja učim. I zaista, ta tri tjedna koja sam provela na muškom odjelu (Ward 8) doktor Ahmed mi je posvetio potpunu pozornost, propitivao me i objašnjavao mi. Ipak svakim sam danom i ja mogla napraviti sve više: pregledati pacijenta umjesto njega, napisati status, obaviti jednostavne zahvate, poput pleuralne punkcije, punkcije ascitesa, uvođenja urinarnog katetera. Ipak kada sam konačno dobila osjećaj da stječem dovoljno samopouzdanja da zaista pomognem doktoru i da ga rasteretim, tada sam već morala otići jer je mojih mjesec dana isteklo.

Bolnica ne izgleda onako loše kako sam to očekivala ili kako su me na to drugi pripremali. Muški odjel, na kojemu sam provela većinu vremena, bio je star, sastojao se od samo jedne sobe sa 20 kreveta u raspadu, no pripremalo se preseljenje u novu zgradu. Provela sam i dva dana na pedijatrijskom odjelu te jedan dan u hospiciju, koji su novi i izgledaju posve drukčije i gotovo poput bolnice u Hrvatskoj, iako ni na pedijatriji nema odvojenih soba nego su sva djeca zajedno, tako da postoji problem kod rotavirusnih i ostalnih sličnih infektoloških stanja. Najveći problem koji sam ja uočila je dijagnostika, koja je vrlo slaba, jedini CT je u Lusaki, na razini cijele bolnice u Livingstoneu postoji samo jedan biokemijski laboratorij, no osim same opreme nedostaje i educiranog osoblja tako da je većina mikrobioloških pretraga na mycobacterium tuberculosis negativna iako pacijent boluje od tuberkuloze, i to zbog nedovoljne edukacije laboratorijskog osoblja.

Popodnevni projekti su bili tzv. community projekti koji nisu bili vezani uz medicinu. Meni je bilo najdraže raditi na jednoj od farmi koje je pokrenuo David, jedan poseban čovjek koji je puno učinio za svoju zajednicu; on je izgradio i bio prvi ravnatelj obližnje škole, a zatim je pokrenuo program kućnih posjeta bolesnicima, a kako bi dodatno pomogao tim ljudima počeo je uzgajati hranu. Hrana s te farme namijenjena je pacijentima, ali i prodaji kako bi se mogli kupiti potrebni lijekovi i ostale potrepštine. Izrađivali smo cigle, gradili škole, čuvali djecu, podučavali odrasle pisanju i čitanju te engleskom jeziku… svaki projekt je bio istodobno zahtjevan, vrlo zabavan i poučan.

Ovaj me put naučio da se svaki naš korak broji i da malim stvarima možemo učiniti puno više nego što nam se ponekad čini. Da će čovjeku koji ima AIDS ponekad više značiti da porazgovaramo s njim i da ga se ne bojimo dotaknuti nego to što smo mu spremni prepisati neke lijekove. Ako samo jedna osoba ne baci smeće na cestu, možda će se i drugi zapitati – bi li i oni mogu poduzeti nešto slično. Kadšto je dati primjer drugima vrednije nego ono što smo mi sami time postigli. Vikendi su bili slobodni pa smo sami mogli odlučivati što još želimo dobiti od ovog putovanja. Svoje sam vikende provela obilazeći Viktorijine slapove, Bots wanu i Zimbabwe. Priroda i životinje koje sam susrela opčarali su me svojom netaknutom ljepotom kakva se danas još rijetko gdje nalazi.

Adrijana Fijan- Škrbić

Izvor: časopis mef.hr