Možda i bolje da je sve (o)stalo na ovome: „Uz uvjet osiguranja prostornih i materijalnih uvjeta te stipendiranja studenata bit će osigurano još 60 mjesta za upis na studij medicine na hrvatskom jeziku.“, jer praćenje obavijesti o povećanju unazad zadnjih godinu dana odaje dojam da je riječ o vrlo zbrzanoj i nedovoljno proučenoj odluci.

Prvi nagovještaj je stigao u srpnju prošle godine, u jednoj kraćoj izjavi koju je dekanica na odlasku,  prof. N. Čikeš, dala Jutarnjem listu. U veljači ove godine je bilo neslužbenog govora o tome da se ove godine kvota ne će povećavati, već da će se to učiniti u nekoj od idućih godina. Zatim je uoči smotre (početak travnja) došla službena odluka od ministarstva da se kvota već ove godine sigurno povećava, s tim da 22. travnja stiže obavijest o tome kako će biti uređeno (ne)plaćanje studiranja. Odluka najprije kasni, zatim netko plasira vijest o tome da zbog prosvjeda studenata odustaju od povećanja upisne kvote da bi na kraju 26. svibnja stigao samo gore spomenuti uvjet. Živjet ću u nadi da su ovi u ministarstvu postali svjesni kako treba napraviti korjenitije i sustavnije promjene u cilju postizanja svoga cilja te da su stoga – kako ne bi ispali papci – oprali ruke od svoje inicijative i lopticu prebacili zagrebačkom medicinskom fakultetu.

Jer, iako se manjak stručnog kadra bilo koje profesije može – dakako uz povećanje obrazovnog kadra i prostora – riješiti i povećanjem broja onih koji će se za tu profesiju školovati, toliko to povećanje ima smisla tek ukoliko se provede u razdoblju u kojem se značajan pad školovanih na tržištu tek nagoviješta ili je u najgorem slučaju na samom početku. U slučaju liječničke struke je i jedno, i drugo već davno započelo, a nije na odmet ni primjedba da je riječ o profesiji u kojoj kvaliteta uvijek treba imati ogromnu prednost pred kvantitetom. Ta profesija je, k tomu, uvelike posebna jer na određen način tek započinje završetkom fakulteta. Želite li se u potpunosti osoviti na svoje noge, a odabrali ste biti kliničar, morate odabrati spcijalizaciju i položiti specijalistički ispit. Za to bi po novom zakonu trebalo 5 ili 6 godina. Što pak znači da bi se prvi pravi rezultat povećanja kvote pokazao tek za 11 godina. Preveliko vrijeme koje treba proći do tada. I još uvijek ne jamči ostanak hrvatskog liječnika u Hrvatskoj. Ali je jednostavno. Daleko jednostavnije od povećanja kvalitete nastave, satnice praktičnog obrazovanja, plaća liječnicima, pa čak i povećanja plaća unutar pojedinih specijalizacija – prvenstveno deficitarnih, ali i onih koje nose veći stres i izravniju odgovornost. Dodatni razlog takvog jednostavnog poteza – ovo pišem pod utjecajem napolitizirane atmosfere u zadnja tri tjedna – jest što nije loše sredstvo za dobivanje glasova.

Ono što je po meni problem na kojem treba (naj)više raditi je ostanak liječnika u Hrvatskoj. Interes za studij nikada nije bio toliko mali da bi fakulteti ostajali prazni. Dvoje na jedno mjesto ili osam na jedno mjesto – tako svejedno, upisat će ih se jednako, a podjednak broj će i završiti fakultet. Očito da u tom razdoblju toliko ogromnog interesa migracija izvan granica RH nije bila toliko izražena.

Ublažavanju migracije bar na jednu godinu treba poslužiti ukidanje staža, točnije, njegovo prebacivanje na šestu godinu. Time on postaje dio studija, nije više posebna, plaćena godina dana rada za vrijeme koje je student ni na nebu, ni na zemlji.

Što se zapravo želi postići? One godine kada staž postane dio studija, dobit će se dvije generacije studenata raspoložive za traženje posla. Uzmimo da se to dogodi iduće akademske godine. To znači da će se 2010. za traženje specijalizacije moći natjecati i oni koji su fakultet završili 2009. te po zakonu stažirali, i oni koji su ga 2010. zek završili. Taj potez, koji će na umjetan način stvoriti više radne snage kojoj će se dodijeliti radna mjesta u bolnicama i domovima zdravlja je čak i lukav, usudio bih se također reći mudar i antirecesijski. Uočili ste riječi „plaćena godina dana rada“? E, pa, prebacivanjem staža u dio studija on prestaje biti plaćen izravno onome tko ga odrađuje. Plaćen vam je utoliko ako studirate na teret MZOŠ-a – paradoksalno VI ga plaćate državi ako ne studirate uz potporu, ali država u konačnici na svima štedi. Kako će se to odraziti na praktično znanje koje nam je u konačnici za kliniku najpotrebnije, to ne bih htio prognozirati, morat ćemo još vidjeti. Sigurno da ćemo više ovisiti o vlastitom angažmanu i želji da nešto naučimo, nego što je to bilo do sad.
 

Što se tiče tog „do sad“ staža, o njemu sam iz osam pouzdanih izvora – svi su liječnici sa bar 10 godina radnog staža, računajući od specijalizacije – dobio oprečna mišljenja. Četvoro veli kako je to izvrsno, da se na stažu ionako nšta ne radi, već samo uči „biti duh“ i ne smetati, drugoj četvorici se diže kosa na glavi i skroz im je neprihvatljivo da se i ta godina dana dragocjene prakse izbaci. Babske priče po tom pitanju vele da je bolje stažirati u manjoj sredini – zapravo bilo što osim Zagreba – jer te tu ne štede, doživiš vatreno krštenje u roku odmah i izvučeš nekakvu korist od tih godinu dana staža. Nisam uspio dobiti bilo kakvu vjerodostojnu potvrdu toga.

Opet, pretvaranje staža u dio studija je samo jednokratno rješenje problema, ali rješava ga na barem jednu godinu i rezultati su vidljivi u iduće 4 do 6 godina, znatno brže nego što ih povećanje kvote može donijeti.

Nasmijani studenti i njihova rodbina sa početka priče neka se ne uvrijede, njih sam spomenuo samo jer će u trenutku ostvarivanja uvjeta za proširenje kvote njihovi osmjesi biti prvi i za dugo vremena jedini rezultat. Kritika ide svima onima koji su do sada bili mjerodavni za rješavanje, i imali priliku riješiti ovako osjetljive problema, a nisu pokazali ni volju, ni stručnost. U ovom konkretnom slučaju – ni promišljenost.