Nije točno poznato kad je terapijsko jahanje postalo posebna disciplina. Postoje povijesni zapisi o osobama sa invaliditetom koji su jahali konje čak i u drevnoj Grčkoj. Čak i tada se davalo na znanje kako jahanje nije samo oblik transporta već sredstvo za poboljšanje zdravlja i kvalitete života osoba s hendikepom.Prije stotinjak godina Engleska je prepoznala jahanje za onesposobljene kao koristan oblik terapije i ponudila terapijsko jahanje ranjenim vojnicima u Oxford bolnici tijekom prvog svjetskog rata. Britanska udruga terapijskog jahanja, The British Riding for the Disabled Association, osnovana je 1969.godine, a te godine je osnovana ista organizacija i u SAD. Za popularizaciju terapijskog jahanja zaslužna je i Liz Hartel koja je privukla pozornost na jahanje za invalide kad je osvojila srebrnu medalju za dresuru na olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952., unatoč tome što su joj obje noge bile djelomično paralizirane zbog poliomijelitisa. Ona i Ulla Harpoth, fizikalna terapeutkinja iz Kopenhagena, nastavile su upotrebljavati konje kao terapiju za svoje pacijente. Hrvatski savez za terapijsko jahanje je osnovan tek krajem 2000. godine, a trenutno broji dvadesetak organizacija članica iz cijele Hrvatske. Svrha Saveza je promidžba, razvoj i standardizacija programa terapijskog jahanja u Hrvatskoj.

 

 

Konjski hod stvara osjetni podražaj koji se mijenja, ritmičan je i ponavljan. Jahač odgovara pokretima tijela sličnima pokretima zdjelice pri hodanju. Kao rezultat često se može primijetiti napredak i poboljšanje u fleksibilnosti tijela, ravnoteži i snazi mišića. Konji su isto tako izrazito društvene životinje. Imaju veliku sposobnost percepcije i odražavanja onoga što im govori naš govor tijela. Učenjem kontroliranog i odgovarajućeg ponašanja dijete razvija jedinstvenu povezanost sa životinjom, što uvelike pomaže razvitku samopouzdanja, povjerenja, koncentracije, strpljenja.

 

Jednom rječju-brojni. Ova tema bi zahtijevala jedan cijeli znanstveni rad pa ću vam ja spomenuti one koji se meni čine najzanimljiviji i koje nisam očekivala da ću vidjeti. Jahanjem dolazi do razvoja ravnoteže i osjećaja za simetriju zato što kako se konj kreće jahaču se konstantno remeti ravnoteža i zahtijeva trajno naizmjenično stezanje i opuštanje mišića. Ova vježba angažira i duboke mišiće do kojih nije moguće doći uobičajenom fizikalnom terapijom. Smanjuje se spastičnost ritmičnim pokretima konja. Toplina konja isto tako potiče opuštanje tijela, osobito nogu i na kraju i sam umor zbog jahanja također smanjuje grčeve jer dovodi do relaksacije. Popuštanjem spazma i povećavanjem obujma pokreta, sprečava se pojava abnormalnih pokreta koje vidimo kod nekih bolesti. Osim ovih nekih fizikalnih učinaka primjećuju se i brojni psihološki učinci kao emocionalna kontrola i samodisciplina  koju jahač dobiva kada vidi da jahač bez kontrole znači konja bez kontrole, i time nauči prikladno izražavati svoje emocije i želje. Isto tako jahanje može poslužiti i u edukacijske svrhe jer svi znamo koliko je učenje kroz igru lakše, pa će tako djeca brže i lakše učiti brojati (npr. korake konja) kroz jahanje. Tu su dakako i uobičajeni učinci svake fizičke aktivnosti kao jačanje mišića, poboljšanje koordinacije, rastezanje mišića, poboljšanje respiracije,cirkulacije,apetita i probave.

 

Zanimanje za ovaj oblik terapije kod mene pobudili su konji i jahanje sa kojim se bavim već dugi niz godina. Iz iskustva znam koliko su te životinje drage i pametne, i da sam uvijek nakon svakog treninga išla kući sa osmijehom na licu čak i kad bi došla tužna radi nečega. No tek prije nekoliko godina sam saznala za terapijsko jahanje. Svidio mi se način rada sa ljudima koji su dolazili na terapije i iako sam djelomično po sebi shvaćala kako jahanje može pomoći, iznenadili su me dobri rezultati i brojni pozitivni učinci koji se postižu terapijama. Trenutno radim kao volonter u udruzi “Krila“ gdje pomažem oko konja i izvođenja terapija. Puno sam već dosad naučila i o ljudima koji dolaze tamo, o njihovim bolestima, kako im pristupiti, i najvažnije, kako im pomoći.

 

Uvjeravam vas, nema ništa ljepše što vas može razveseliti nego osmjeh djeteta koje jednostavno uživa samo sjedeći na konju ili kad ga pohvalite da je neki zadatak uspješno obavio, i još uz to znate da ste mu pomogli da napravi još jedan korak prema životu zdrave osobe. Ako ste dobili želju da i vi budete dio toga, svi se mogu uključiti i postati volonteri. Zadaća volontera je voditi konja ili pomagati jahaču tijekom jahanja. Osim toga, oni su uključeni u brigu oko konja te ostale poslove bitne za održavanje imanja. U Hrvatskoj postoji nekoliko udruga koje se bave terapijskim jahanjem: “Krila“ u Zagrebu, “Mogu“ u Osijeku, “Pegaz“ u Rijeci i “Vihor“ u Zemuniku. Bez obzira odlučite li se za to ili ne, dobro je znati da postoji i ovakav oblik terapije i da ćete kao doktor znati svojim pacjentima preporučiti terapijsko jahanje kod određenih dijagnoza i tako im uvelike pomoći.