Neponovljive starke su se ove godine nečujno zavukle u sve sfere, čak i one strogo moderno osvještene, so called ˝in˝ ( usputna digresija - pitam se u kojem će času ljudi shvatiti kako mogu sami stvoriti sebi ugodan stil, odnosno istaknuti ono što ih čini samima) . Miriše na rock! How did it happen to me? Već dobar dio života ne mogu odvojiti uho od CCR - a, Pink Floyda, Bob Dylana, AC (kako se umeće ona munjica?) / DC - a, Stonesa, Animalsa, Bowiea, uvijek ugodnih Straitsa i tako dobre Brothers in Arms,  Queen - ovaca ( ako se bacim na opsežnu analizu, neću nikad završiti, jer su A1) , nisu ni Doorsi za baciti, Eric Clapton mi je baš Hoochie Coochie Man... već sam od navođenja ovog silnog u nekoj dobro zagrijanoj atmosferi

Trebam li Jerry Lee Lewisa spominjati? Kad mi je ponuđen repertoar Hayseed Dixie- ja, isprva skroz neslušljivo, ali tako se fino uklopilo u priču... Los Lobos - ou yeah, uvijek fin Paul Simon, Ry Cooder..Spice it with Stray cats i tako dobrom Ubangi Stomp ili Wild Saxophone..Tom Waits after hard day...i još toliko velika brojčica umjetnika....No, sve je počelo od onog Muddy Watersa, kojeg vrlo teško filtriram, budimo realni - ni ne trudim se. Preteška životna filozofija.....No, svejedno se nasmijem njegovoj priči o tome kako mu je djevojka imala mačku koja je gledala u križ.

Pjesme bi se i dalo nabrojati, na nekakvom kvizu prepoznati tko što izvodi, ali znadoh tako malo o svih tim umjetničkim dušicama....Povijest svih njih, kako je tko počeo, kuda je zaglibio i kako se izvukao....Seks, droga, rock and roll - svima poznata trijada...ide li nužno jedno uz drugo? Milijun pitanja.....Trebam li sve to znati?

Odrastanje vežem uz rock and roll. S vremenom se gomilala i količina informacija, no opterećivalo me to. Ono što znam jest činjenica kako mi na neki strastveni način odgovara taj ritam, koliko god bio divlji i razularen. I uvijek bježim nepresušnom geniju i samom izvoru rock and roll-a, najdražem čovjeku na svijetu, za kakvu sočnu ispovijest, jer - on je čisti rock and roll, razvijao se uz same početke istog. I pokraj njega nađem se ja, bauljam u tom svijetu i čekam kao ozebli sunce nekakvu povratnu informaciju od kompetentne osobe o tome u što izrastoh.
Čisto u nekom trenutku neobaveznog razglabanja izjavio je nešto za što sam dobila dojam kako čuva za neku specijalnu priliku poput mog 30. - og rođendana , no izbacio je baš u pravi čas, spontano i neobavezno : ˝ Znaš, pričao sam s frendom i istina je kako si ti dijete rock and rolla.˝
Odgovara mi, ne tražim duboki smisao u tekstovima niti se poistovjećujem s istima. Ali nedostaje mi ta gitara....
Poanta cijele priče? Umjetnost kao takva, bilo koje vrste je nešto neprocijenjivo, jedinstveno i genijalno. Jednako tako,u svakom trenutku treba biti odan sebi i onome što jesi i ne kupiti starke, jer su ih ekstra ispoljili u zadnje vrijeme