Karlovsky120

Vidjeti i podnjeti bol

10 poruka u ovoj temi

Jedna od čestih prepreka u studiju medicine jest činjenica da neki ljudi jednostavno ne mogu podnjeti sam pogled na krv. Ja osobno takvih problema nemam, dapače, krv mi je jako interesantna za gledati, uključujuči i vlastita.

Meðutim, ja imam drugi problem. Ja teško podnosim bol. Ne vlastitu, nego tuðu.

E sad, moje se iskustvo više-manje temelji na televizijsko-internetskim prikazima raznih sakačenja ljudi (od raznih doktorskih serija, preko malo opakijih dokumentaraca, pa sve do horora klase Saw). Naravno, znam da je ono što sam vidio možda nerealno, ali vjerujem da se liječnici(ovo se najviše odnosi na kirurge i one koje rade na hitnoj) u praksi nerijetko susreču s slučajevima slične prirode (e.g. fizički radnici s smrskanim udovima od teške mašinerije, sportaši s otvorenim prijelomoma, prometne nesreče s teškim ozljedama, etc). No koliko god bilo umjetno ono što je prikazano, svjedno vjerno dočarava situaciju, a to je sve što je potrebno.

I tako sam shvatio da je za mene gledanje odsjecanja prstiju, mrvljenja nogu, sjeckanja ruku i sličnoga, gotovo psihički nepodnošljivo. Svjestan sam kroz koliku bol ta osoba mora proči te na neki način to projiciram na sebe te to jednostavno ne mogu podnjeti. Ulazim u svojevrstan mentalni grč. Uz odreðen trud se tome mogu othrvati (pogotovo ako se uspijem uvjeriti da je osoba čije sakačenje gledam običan komad mesa i ništa više, a s obzirom da komad mesa kao jedinka ne može osjetiti bol, pretpostavljam da to na neki način prekine sponu).

Puno mi je lakše gledati osobu koja naizgled izgleda dobro, iako se grči od bolova i vrišti, nego osobu koja ima otvoreni prijelom te mirno leži, ne pokazujuči znakove boli.

No dobro...
Ovo pitanje s najviše odnosi na studente viših godina i eventualne doktore koji lutaju ovim forumum, ali jeste li vi imali takav problem s boli?
Imate li ga još uvijek? Kako se nosite s njime?
Jeste li imali možda neki sličan problem bliske prirode (kao osjetljivosti na krv)?
Kako ste (ako ste) riješili taj problem?

Podijeli ovu poruku


Poveznica na poruku
Podijeli na drugim stranicama

To je općenito problem s projiciranjem stvari na sebe. Naviknut ćeš se s vremenom, možda će ti se dogodit da ćeš morat s nekog takvog bolnog postupka ili operacije kojeg ćeš gledat prvi put za vrijeme nastave izaći van jer će ti doć slabo ili ćeš se srušit u nesvjest, al to nije ništa strašno ili sramotno i neka te to ne obeshrabri... Kažu da je to znak suosjećanja, a suosjećajni ljudi imaju osobine da budu dobri liječnici...

S druge strane medicina je vrlo široka i nudi ti nakon završetka faksa različite opcije posla koje mogu, a i ne moraju uključivat takve postupke.

Evo da ti potkrijepim vlastiti primjer, prvi put kad sam gledao najbanalnije stavljanje urinarnog katetera muškom pacijentu, upravo se dogodilo to da sam projicirao to na sebe, činjenicu da ti netko uvlači cijev tamo dolje i koliko je to bolno i neugodno i morao sam izać van jer mi je došlo slabo. Kasnije s vremenom se jednostavno naučiš :)

Podijeli ovu poruku


Poveznica na poruku
Podijeli na drugim stranicama

Na mene to ništa trenutno ne utječe. Mislim, kad se odvija situacija. Recimo, na operacijama mi ništa nije smetalo, čak ni onaj smrad spaljenog sala. Ni obdukcija mi nije bila problem. Je da smrdi ko' sam đavo'. Jednostavno u tom trenutku nemam osjećaja, ježi ga. Kao da mogu uključiti neko bezosjećajno stanje po volji.

To mi je više dugoročno promijenilo percepciju kako gledam stvari, nego mi momentalno smeta. Ne znam kako objasniti. Otupiš. Sazriješ. Ne znam. Medicina mijenja ljude, stvarno.

P.S. Namjerno nikad ne čitam ime na kartonu.

Podijeli ovu poruku


Poveznica na poruku
Podijeli na drugim stranicama


I tako sam shvatio da je za mene gledanje odsjecanja prstiju, mrvljenja nogu, sjeckanja ruku i sličnoga, gotovo psihički nepodnošljivo. Svjestan sam kroz koliku bol ta osoba mora proći te na neki način to projiciram na sebe te to jednostavno ne mogu podnjeti. Ulazim u svojevrstan mentalni grč. Uz određen trud se tome mogu othrvati (pogotovo ako se uspijem uvjeriti da je osoba čije sakaćenje gledam običan komad mesa i ništa više, a s obzirom da komad mesa kao jedinka ne može osjetiti bol, pretpostavljam da to na neki način prekine sponu).


ovo je ko da sam ja pisala..ne mogu podnesti raskasapljene ekstremitete. pogotovo prste i nokte. pošizim skroz O.o

do nedavno nisam mogla podnijeti ni vađenje krvi (nije problem u krvi..problem je u igli koja nadigne kožu *facepalm* nisam normalna, znam)

ali navikla sam se tak da sam se postupno izlagala tome. :) na praksi sam znala zamoliti da idem na vađenje krvi sa sestrom po sobama. prvo nisam mogla ni ući u sobu. onda sam se ohrabrila :D ušla u sobu, gledala kroz prozor, zidove, pod, plafon..počela gledati kroz prste. pa se laaaaagano približavala (ali to je često bilo popraćeno istrčavanjem van na zrak jer mi je počelo zujati u ušima i mijenjala sam boje i hladni znoj me oblijevao :P) da bi sad nakon par godina uspjela i sama nekom vaditi krv. istina da me adrenalin tolko opere da imam tunnel vision i preznojim se, ali bar mi se ruke ne tresu i napravim to kak spada :D i ovo se čini totalno glupo, ali ja sam totalno sretna kaj sam donekle svsentyla to. :P:) ali dok ja moram na vađenje krvi..to je druga priča. :D

dok s druge strane, obdukcija nije bila ni najmanji problem. ni torakotomija koju sam nedavno gledala. štoviše, bila sam oduševljena :D unutarnji organi su mi draži za gledati nego otfikareni prsti šake stopala i čupanje noktiju i slično mesarenje.

ne znam zakaj je to tak i ne znam kak da se skuliram dok to gledam (ako uopće uspijem pogledati). možda isto postupno ko i s vađenjem krvi.

al ono..napredujem definitivno :)

Podijeli ovu poruku


Poveznica na poruku
Podijeli na drugim stranicama

Tesko mi je reagirat u sekundi I moram mislit na zelju za pomaganjem..al kad me. nakon toga opere, izmika bol u drugoj osobi-uzasnuta sam :( smrt,bol,ne znam ko na to ostane leden

Podijeli ovu poruku


Poveznica na poruku
Podijeli na drugim stranicama

I da, ne bih htjela prisustvovat činu koji se kosi s mojim uvjerenjem, kolikogod meni to trebalo za kasniju edukaciju! Primjerice abortus..

Podijeli ovu poruku


Poveznica na poruku
Podijeli na drugim stranicama

I da, ne bih htjela prisustvovat činu koji se kosi s mojim uvjerenjem, kolikogod meni to trebalo za kasniju edukaciju! Primjerice abortus..


aj onda bar znaš da nećeš specijalizirat ginekologiju ;)

Podijeli ovu poruku


Poveznica na poruku
Podijeli na drugim stranicama

HAhahahahaha :) osim ako ću imati priziv savjesti i uzmu me takvu :D

bez il sa prizivom savjesti nećeš sigurno specijalizirat bez da izkiretiraš ohoho maternica :)

Podijeli ovu poruku


Poveznica na poruku
Podijeli na drugim stranicama

S vremenom čovjek sazrije u smislu odrastanja i spoznaje da si liječnica i da trebaš postaviti radnu dijagnozu i izliječiti pacijenta. Bol, krv, užasne stvari dio su ružnije strane medicine, ali zato smo liječnici, da pomognemo, ako znamo i možemo. Na mrtvima - obdukcija, smo se naučili da bi prenijeli na žive. Tako mora biti. Svaki liječnik se prema osobnom nahođenju usmjerava prema grani medicine koja mu najviše leži i postaje ekspert baš u tom području. Razvijamo se s godinama jer stječemo iskustva u praksi koje nam knjige ne mogu dati.

Podijeli ovu poruku


Poveznica na poruku
Podijeli na drugim stranicama

  • Recently Browsing   0 korisnika

    Ni jedan registrirani korisnik ne pregledava ovu stranicu