gexozoid

+Members
  • Content count

    28
  • Pridružen

  • Zadnje posjećeno

O gexozoid

  • Rank
    brucoš

Contact Methods

  • ICQ
    0

Profile Information

  • Sveučilište
    Zagreb
  • Godina studiranja
    3rd year
  1. Profesor Trkulja me zamoli da podijelim na perpetuumu njegov komentar na clanke dr. Torre-a, pa ga evo. Happy reading Prije nekoliko je dana Jutarnji list započeo objavljivati seriju tekstova dr. Roberta Torrea, dugogodišnjeg psihijatra i subspecijalista za liječenje alkoholizma i drugih ovisnosti, koju je poprilično bombastično najavio kao „niz pamfleta koji će uzdrmati medicinu…“ (da parafraziram). Moram priznati da mi je ta činjenica privukla pozornost – ne bombastični naslov, već činjenica da se radi o tekstovima koje je napisao dr. Torre. Naime, dr. Torre je prilično poznat u javnosti jer je napisao nekoliko popularnih (vrlo korisnih!) knjiga koje su, vjerujem, uvelike pomogle svima koji se u vlastitim životima bore s problemima alkoholizma i drugih sredstava ovisnosti (droga). Također, dr. Torre je među ljudima koje liječi prepoznat kao predan i posvećen liječnik a i javno djelovanje (klubovi liječenih alkoholičara i drugih ovisnika, primjerice) mu je doista „na dobrobit“. Međutim, glavni razlog zbog kojeg mi je ta najava privukla pozornost jest činjenica da sam, poznavajući dr. Torrea iz studentski dana (iako smo se od vremena studija sreli tek nekoliko puta, tijekom studija, a „zakonitošću prezimena“ – Torre, Trkulja – godinama smo se družili na dnevnoj osnovi i prilično dobro upoznali uz uzajamnu „simpatiju“ kakva se razvije među ljudima sličnih svjetonazora i sličnog smisla za humor!) unaprijed znao što bih mogao očekivati. I na neki se način tome – veselio. I, da potvrdim, „dobio sam“ upravo ili gotovo upravo ono što sam i očekivao. O psihijatriji ne znam gotovo ništa, pa prvi dio iz serije tekstova posvećen psihijatriji općenito ne mogu komentirati. No, u tekstovima od ponedjeljka 11.08. i utorka 12.08. (danas), dr. Torre (pozdrav, Robi!) zašao je u sfere koje i mene nukaju da kažem nekolike riječi – jer se dotiču „lažnih autoriteta u hrvatskoj medicini“, „neizravne korupcije“ i „presinga nemilosrdne farmaceutske industrije“. Na temelju prethodnih iskustava javnog iznošenja mišljenja smatram nužnim prvo se barem donekle „legitimirati“ vezano za teme po kojima je dr. Torre „opleo“ a koje želim komentirati. Dakle: a) Mislim da je dr. Torre doista psihijatar „po vokaciji“ a ne po profesiji (na jednom je mjestu u prvom dijelu teksta spomenuo da nije sretan time što ga je „zapalo“ da bude psihijatar; mislim da je htio reći da „nije imao izbora“ jer je to njegova nutarnja vokacija, nešto što mu je „zadano“ i „protiv čega ne može“; od studentskih dana ne znam za išta drugo nego da je RT želio i „morao“ biti psihijatar!); b) Da, ja jesam farmakolog i da, bio sam na mnogobrojnim „znanstvenim i stručnim kongresima“ – uglavnom u inozemstvu. Ali – NIKADA na „račun industrijski sponzoriranog kongres-turizma“; c) Da – ja JESAM bio meta „head-huntera“ i prije puno godina „vrbovala“ me je jedna a nakon toga više drugih „farmaceutskih kuća“ – za savjete i konzultacije u vezi znanstvenih pitanja; d) Da – „za industriju“ sam obavio puno „stručnih poslova“: sve jasno i transparentno – pitanje, ugovor, isporuka, plaćanje; e) I NE – NIKADA nisam bio industriji zanimljiv kao „marketinški lutak“ niti kao „propisivač“ – jer sam prakticirajući liječnik zadnji put bio u Domovinskom ratu i nakon toga više nikada nisam bio niti ovlašten niti u poziciji da „propisujem ili savjetujem lijekove“ ili bilo koje druge terapijske intervencijeDakle, vidio sam kako „big pharma“ funkcionira iznutra, vidio sam kako funkcionira „domaća medicinska akademska zajednica“ i vidio sam i vidim kako „funkcioniraju“ „obični“ liječnici (dr. Torre ih, svrstavajući i sebe među njih, naziva „trećim ešalonom“). 1. Slažem se s dr. Torreom (dr. T) da je „lažnih autoriteta“ (na način kako ih on definira) u hrvatskoj medicini podosta i previše – na raznim razinama. 2. Slažem se s dr. T da je „farmaceutska industrija“ doista agresivna u nastojanjima da „proda“. Posebno se slažem s ocjenom gotovo nakaradnih oblika koje je dosegao „kongresni turizam“ i „neizravna korumpiranost“. I kako dr. T naznačuje – to je globalni, a ne „lokalni“ problem. A srž mu leži u činjenici da je globalno (osim možda Kube, ali ne mogu tvrditi) medicina (ili pružanje „zdravstvene usluge“) postavljena na tržišnim načelima. Osobno – smatram to iskonski pogrešnim i nakaradnim. No, priznajem, ne znam koja bi bila „totalna alternativa“. U tom kontekstu, ne iznenađuje slijed događaja: uložio sam gomile novaca, vremena i znanja u otkriće terapijske intervencije – želim da se uloženo vrati i da ostvarim profit. U suštini, u svijetu u kojem živimo, nema ništa neobičnog u toj logici. Također, nemojmo a priori demonizirati „industriju“. Mnoga su revolucionarna otkrića i koristi koje su izmijenile medicinu iz nje potekle. Međutim, da se pri tome pokušava „proturiti“ i nešto što ni blizu nije važno i značajno kakvim se želi prikazati – istina je. Da se pri tome često „ne biraju sredstva“ – također je istina. NO – specifičnost tog dijela ljudske djelatnosti („stvaranja“ terapijskih intervencija, konkretno lijekova) davno je prepoznata pa su društva uznastojala zaštititi se od „prodaje magle“ u tom području: postavljeni su zakonski i drugi normativni okviri koji (dosta dobro, budimo objektivni!) štite opću populaciju od „lošega“, netočnih tvrdnji i iskrivljavanja „istine“. Stvari, dakle, nisu crno-bijele. U svojim je tekstovima dr. T. naglašeno emotivan i prvenstveno ukazuje i poziva na (ne)moralnost – „lažnih autoriteta“ i „prodavača“. No, preskače jednu važnu stavku: glavni mehanizma zaštite protiv „nemoralnosti“ i „lošega“ nije deklarativna moralnost, već ZNANJE. Na temelju dugogodišnjeg nastavničkog iskustva (dodiplomci, postdiplomci) i kontakata i suradnje s mnogim liječnicima diljem svijeta, u „industriji“ i izvan nje, mogu reći slijedeće: NEDOSTAJE ZNANJE. U našim okvirima – pogotovo! Međutim, NE primarno znanje u području „neposredne struke“ – ono može biti i odlično (ili osrednje ili loše), već u jednom komplementarnom području koje je u nas u izobrazbi posve zapušteno: u području procjene što je to od „novoga“ zaista relevantno, važno i potencijalno bitno za svakodnevnu medicinsku praksu. Budući da dr. T primarno govori o lijekovima, zadržao bih se na tome. Dakle – jednostavno nedostaje poznavanje „tehnologije“ procjene stvarne vrijednosti terapijskih intervencija! Pojednostavljeno: zanemarimo na čas „moralnost i nemoralnost“ – poražavajuća je činjenica da u prevelikom broju liječnici (pa i „vodeći autoriteti“) NISU sposobni samostalno i racionalno procijeniti je li nešto „što im se servira“ upravo tako kako se prezentira, je li nešto točno („istinito“) ili iskrivljeno – NISU SPOSOBNI procijeniti i vrednovati (samostalno!) moguće prednosti ili mane novih terapijskih intervencija. A kad ne znaš ili nisi siguran u ono „što znaš“ – prepušten si na „milost i nemilost“ onih koji ti „prodaju“. Opcije su: a) a priori odbijam (jer je industrija „kvarna“, sve je to „urota“), bez razumijevanja (pri čemu nerijetko „preskačem“ i stvarno VAŽNE i BITNE stvari) ili b) a priori prihvaćam (jer je „lukrativno“), bez razumijevanja (pri čemu se često prihvaća i „loše“ – dr. T naglašava upravo ovu pojavu). Nekoliko je temeljnih činjenica kojih (naši) liječnici na svim razinama („vodeći autoriteti“, „trećeešalonci“, jako posvećeni i savjesni, površni i nemarni, znalci i potpune neznalice, dakle „svi mogući“) uglavnom NISU SVJESNI: 1. U suvremenoj biomedicini većina (barem „početnih“) nalaza o „relevantnim odnosima“ (prognostičkim, dijagnostičkim, terapijskim) – nužno je lažna, tj. netočna. To se može i matematički dokazati, ali izvođenje dokaza uvelike nadilazi okvire ovog teksta. Najjednostavnije i zadržavajući se samo u okviru terapijskih intervencija i to određenog tipa – lijekova, ta se tvrdnja može ilustrirati slijedećom činjenicom: trenutno se u medicini (a i ukupno, kroz povijest) u statusu „lijeka“ (a uključuje i dijagnostička sredstva, cjepiva, krv i krvne derivate i niz „klasičnih“ i „modernih“ „običnih“ lijekova) koristi svega par tisuća različitih kemijskih entiteta (vrlo raznolikih fizikalno-kemijskih i molekularnih svojstava) a broj entiteta koji je „započeo put kojim se postaje 'lijek'“ je nekoliko stotina pa i tisuća puta veći – putem je, negdje, u različitim stadijima shvaćeno da su prvi nalazi o „značajnom odnosu“ (npr. predmetnog kemijskog entiteta i ishoda neke bolesti) zapravo pogrešni. Spomenuti matematički izvod dokazao bi i ovo: taj fenomen NIJE aberacija – nego zakonitost, iako, istina, i naša moguća povodljivost, metodološka neukost ili pak predrasuda ili „financijska ambicija“ u većoj ili manjoj mjeri povremeno doprinose „kretanju u pogrešnom smjeru“. No, ponavljam, u osnovi tog fenomena je matematički dokaziva zakonitost koju definiraju: ograničen broj stvarno relevantnih odnosa u nekom području, činjenica da se mnogi istraživački timovi istodobno bave istom problematikom te da je neka razina sustavne greške (određena metodološkom limitiranošću, primjerice) praktično neizbježna. Prema tome, „lutanja“ su neizbježna. Svrha je ZNANJA da ih na vrijeme prepozna! Nekada se to dešava i prije nego nešto uđe u praksu (npr. lijek u uporabu), a nekada – naknadno. Nikada nije kasno! – no, naravno, što ranije-to bolje. Nedavno sam u javnosti imao prilike izmijeniti mišljenja s kolegicom Gajski koju i dr. T. u jednom dijelu svojeg teksta citira. Početna je tema bila sasvim drugačija, no u jednom je času „skrenula“ u ovom smjeru. Dr. Gajski je „lutanja“ uzela kao „dokaz“ da je suvremena medicina „u banani“ (da tako kažem). POGREŠNO! Lutanja su NEIZBJEŽNA. A na nama je da ih minimiziramo i kontroliramo! Prvi korak u tom smjeru jest razumijevanje činjenice – da je to inherentna zakonitost, dakle, da smo je svjesni, pa da razvijamo načine kako na vrijeme „vidjeti i zaustaviti“. No, to nije samo specifičnost medicine, ili psihijatrije (za koju dr. T naglašava „lutalaštvo“ i smješta je na granicu „ostale medicine“ i „humanističkih sfera“) – to je svuda tako: niti razvoj bilo koje tehnologije nije pravocrtan, kao što niti u humanističkim znanostima razvoj i napredak nije pravocrtan. 2. Veliki klinički pokusi kojima se prema najboljem znanju struke i „tehnologije vrednovanja“ utvrđuje djelotvornost i potencijalna štetnost lijekova koje se želi uvesti u medicinsku uporabu (a koji su propisani kao zakonska obaveza u području djelatnosti koja se zove „regulativa lijekova“ i koju provode državne agencije zadužene za zaštitu pučanstva od „lošega“) – SAMO DOKAZUJU POTENCIJAL da neki lijek „liječi“ i da je „pri tome prihvatljivo štetan“. Hoće li se ili ne i u kojoj mjeri taj potencijal „prenijeti“ i u dnevnu praksu, ovisi o više elemenata: a) razini pouzdanosti s kojom je (potencijal) utvrđen; b) adekvatnom načinu primjene lijeka u svakodnevnom životu; c) primjeni u bolesnika (po karakteristikama) za koje JE POTENCIJAL POKAZAN; d) kompleksnoj i višeslojnoj interakciji između liječnika i bolesnika („onog koji intervenciju određuje“ i onaj „koji je prima“), a koju se najbanalnije može svesti na pitanje „povjerenja“, ali sigurno je odnos puno složeniji i dublji (pogotovo u psihijatriji). Dakle, NIJE ISTINITA tvrdnja koju je dr. T danas (utorak 12.08.2014) iznio u nastavku svog teksta da „antidepresivi ne liječe više od placeba!“. SVI antidepresivi koji su danas u medicinskoj uporabi imaju bez sumnje JASNO POKAZAN POTENCIJAL da „liječe VIŠE od placeba“. Međutim, ostvaruju li oni „naša očekivanja“ u dnevnoj praksi ovisi jednako o tom „potencijalu“ kao i o našem znanju o njihovoj uporabi. Kad je već dr. T spomenu „problem antidepresiva“ – recimo ovo: to su vjerojatno najpogrešnije propisivani lijekovi. Zašto? Ne znam zašto. Zato jer industrija „pritišće“? Ili zato jer SAMI NE ZNAMO PROCIJENITI što točno treba očekivati od njih i kada? Pojednostavljeno (ponovno): u času kada ulaze u uporabu, za sve antidepresive je jasno pokazan potencijal da ublaže depresivne tegobe, no svi glavni dokazi o tome temelje se na kliničkim eksperimentima u oboljelih od „srednje teškog ili teškog velikog depresivnog poremećaja“. Više je puta pokazano da je „opseg koristi“ to veći što je bolest „u startu“ teža. Za čitav ih je niz eksplicitno pokazano da u raznim drugim „depresivno obojanim stanjima“ koja su, recimo tako, „blaža“ – doista NEMA prednosti pred „placebom“ (ili jednostavno, pred samim kontaktom i interakcijom s nekim „terapeutom“). Pa ZAŠTO ih onda propisujemo? Zato jer „su nam rekli da to radimo“? – NE, nego zato JER NISMO SAMI SPOSOBNI PROCIJENITI je li i do koje je mjere istinita i stvarna tvrdnja koja nam se servira kao „dokaz“. Shodno tome, nije istinita niti tvrdnja koju dr. T iznosi – da zapravo „ne znamo kako psihofarmaci rade“. Kao i neizbježni zaključak – da onda to „mora biti loše“. Dapače, količina znanja o tome ŠTO i KAKO psihofarmaci „rade“ enormna je; svijest o tome da ne možemo uvijek naći „izravnu poveznicu“ između toga „što i kako molekularno rade“ i onoga što se vidi „na bolesniku“ – jasna je; svijest o tome da su im dometi ipak ograničeni, tj. ne onakvi kakvi bismo željeli da budu – prisutna je, barem u svih onih koji su SPOSOBNI RAZLUČITI „što jest“ a „što nije“. A strukturirano empirijsko opažanje (znati „što treba gledati“ i „što znači ono što se vidi“) može uvelike nadoknaditi pojedine „rupe u razumijevanju detalja“. Dva banalna primjera: (i) jedan je brodski liječnik krajem 18. stoljeća primijetio da je stanje dvojice mornara oboljelih od skorbuta bitno poboljšano nakon što im je u liječenje uveo obaveznu konzumaciju limuna svaki dan (niti dan danas nije jasno zašto se na to odlučio!); od tog časa dalje, svi britanski brodovi na prekooceanskim plovidbama imali su obavezu nositi zalihu limunu – u vrijeme u kojem nitko nije znao ništa o vitaminu C, porijeklu i razlozima skorbuta i o tome „što je to u limunu…“; (ii) opažanje da ljudi koji su preboljeli infarkt manje umiru ako nakon događaja koriste aspirin datira iz kasnih 1940-tih godina. Tek početkom 1970-tih naučili smo „kako radi aspirin“ a tek desetljeće-dva kasnije jasno je i čvrsto pokazano da aspirin doista smanjuje smrtnost nakon preboljelog infarkta. Daleko od toga da se zalažem za „maglovitost“ – medicina je oduvijek nastojala biti racionalna, i svi novi lijekovi (ili bilo kakve terapijske intervencije) koje „kucaju na vrata“ temelje se na našem najboljem razumijevanju „hardware-sko –software-ske podloge“. Ključno je da budemo ili jesmo sposobni prepoznati krećemo li se doista u području stvarnog „odnosa“ (terapijskog) (a ne „lažnog“) i da smo sposobni prepoznati njegovu (ne)važnost – bilo da smo sami „otkrivači“ ili „potencijalni konzumenti“. Dr. T naglašava specifičnost psihijatrije kao „neegzaktne“ (za razliku od „ostale medicine“), pa onda i „žali za time“. Previđa jedno – niti „ostala medicina“ nije do kraja egzaktna, ma koliko se temeljila na „egzaktnim opažanjima“ ili ma koliko joj nastojali pripisati egzaktnost. U konačnici, uvijek je u igri „ljudski faktor“ – netko ima više manualne vještine, netko je intuitivniji – i to se naposljetku odražava i na neposredni rezultat njegovog rada. Praktična medicina nije znanost – to je vještina utemeljena na znanstvenim opažanjima: netko je darovitiji, netko manje darovit za tu vještinu. Trebaju li i daroviti i nedaroviti biti praktični liječnici – sasvim je neko drugo pitanje (pitanje „selekcije“ pri upisima na fakultete, npr.), međutim – nema ISPRIKE ZA NEZNANJE (kao što je nema za nemoralnost!). Prije 70-tak godina, škotski je liječnik Archie Cochrane „zavapio“ (donekle slično onome što dr. T prezentira u ovim svojim tekstovima) za „čvrstim i jasnim pokazateljima“ o tome čine li određene terapijske intervencije više koristi ili štete. Smatra ga se rodonačelnikom suvremenog koncepta „medicine utemeljene na dokazima“. Njena implementacija podrazumijeva ona znanja za koja sam naglasio da nedostaju, a ta su ista znanja/vještine (prepoznavanje „stvarnog“ od „lažnog“) primjenjiva u svim djelatnostima – pa tako i u psihijatriji! I to je dokazivo! Paušalno i neselektivno tvrditi da „ono što je primjenjivo u drugim granama medicine, nije u psihijatriji“ – jednostavno ne stoji. Dakle, u svom je „vapaju“ dr. T mjestimično skrenuo u PAUŠALNOST! Svjesno ili nesvjesno. A paušalna ocjena o „nevaljalosti“ - jednako je štetna kao i paušalna ocjena o „valjalosti“. Obje su iracionalne i neselektivne. Pa tako u istom tekstu nalazimo i apsolutno podržive i posve neutemeljene i neodržive tvrdnje. Stoga na kraju,Robi, dr. T – bilo mi je zadovoljstvo čitati i čitat ću i sutra: zanimljivo je, „lagano“, „novinski“, pogađa neke važne stvari, no – mjestimično si „otplutao“ u paušalnost. Pa ne bi bilo zgorega da razmisliš o manje paušalnom, studioznijem pristupu nekim elementima – za neku novu knjigu ili neku drugu seriju „popularnih tekstova“. Prof.dr.sc. Vladimir Trkulja Profesor farmakologije Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Tekst se odnosi na seriju članaka u Jutarnjem listu, "Prava istina o psihijatriji": Kako smo vas uvjerili da ste bolesni i prodali lijek koji ne pomaže Šifra uspjeha farmaceutskih giganata: Što više lijekova, to više bolesnika Korumpirani doktorčići pretvorili su se u trgovačke agente farmaceuta Pojma nemamo kako lijekovi zapravo djeluju Jesu li vam rekli da antidepresivi prouzročuju bolesti srca, atrofiju mozga i dijabetes
  2. Koju Pjesmu Trenutno Slušate?

    Animals - House of rising sun
  3. Jesu li medicinari umišljeni?

    Glupost. Koliko umisljenih ljudi s prava, ekonomije i drugih fakulteta sam upoznao i imao "cast" pricati s njima, tako da je mislim totalna glupost generalizirat.. Iako je istina da j***ga ljudi koji studiraju medicinu u puno vecem postotku su dosli s RAZLOGOM studirat taj fakultet za razliku od populacije npr. ljudi na pravu gdje ima jako puno ljudi koji su otisli to studirat ne znajuci sto bi drugo. To se moze dovest u vezu sa super prosjekom trajanja studiranja i mnogo drugih stvari, a vjerojatno i sa malo vecim postotkom "umisljenih" ljudi, al nista posebnije od drugih. Dobro poceo sam s "glupost", ali cisto samo jedno misljenje, nista drugo.
  4. Vase umotvorine...

    Ne, ali ako zelis zastiti svoj rad, a to ti upravo radis kad stavljas na svoj rad copyright, onda moras imat legalnu kopiju! Btw... dobar ti je rad! Koji plugin koristis za light effects? I gdje nabavljas texture ili ih sam izradjujes?
  5. Vase umotvorine...

    Zato sto ga koristim vec jako dugo i vise nakon 5 godina posla sa njim (i peticom) nemam vise vremena za bavit se animacijom kao prije... a ako cemo govorit o legalnom softveru (potrebnom za legalno objavljivanje copyrighta) nije bas nit jeftin za nabavljat! Evo jos jedan crtez... Slikao sam ga tako da i nije bas najizostreniji! Tirarii [EDIT by Peter] Ubačena slika u post
  6. Vase umotvorine...

    Moj credits...cisto u 3dsmax 7 (i wmm) http://www.youtube.com/v/2bX0jhNEbGs&rel=1
  7. Koja Vam Je Najbolja Serija?

    No, I really do not need to say more..
  8. Haiku

    Hindoo pisao Od usmenog odusto' Doma posao Jel valja? Ja pristupio I nista nisam znao Pismeni pao
  9. Jesu li medicinari umišljeni?

    Opca praksa je specka sada, i za nju treba rintat... ili sam ja to nesto krivo cuo? A istina opca praksa je teska ako radis negdje u vukoj***ni, ali tko uopce ide radit tamo? Nitko ne zeli.. iako je meni to zanimljivo i pokusat cu koliko mogu na nekom otoku, mjestu radit bas ko luigi Sve je koliko odgovorno radis, a jedna stvar u medici je da je to linija izmedju zivota i smrti (istina i pilot je tu uvjetovan, ali oni imaju jos rigorozniji sustav za biranje i ne moze bas svatko bit u prvom redu zbog fizickih sposobnosti)! Nije medicina nit ovaj poziv bogom dan, ali bih eto stavi na istu razinu kao recimo sudac... i jedno i drugo direktno odlucujo o zivotu individualca jedan u legalnom smislu drugi u zdrastvenom smislu! Ali malo smo se odmakli od teme... MESsAGE :deda: Sve u svemu smatram da je okolina ta koja dize nas poziv u nebesa a neki to i ovaj poziv koriste za osobni ego trip! Cesto cak i s razlogom dizu ovaj poziv u nebesa, ali ipak nije to niti najmanji razlog da hodamo podignuta nosa gledajuci na druge kao niza bica, jer upravo ce ti ljudi jednog dana bit nas posao i kako nekoga lijecit i brinut se za njegovo mentalno i fizicko zdravlje gledajuci s visoka..
  10. Jesu li medicinari umišljeni?

    Okej, kad zavrsis na "pusti otok", javi mi jel ti drago sto si poveo ferovca, policajca (ne rade svoj posao al kad bi, isto posao za cijeniti), vatrogasca (njih jednako cijenim) ili cak ako hoces pilota, pa nek te spasavaju kad ti nesto zatreba... Sad ja malo previse dovodim sve na apsurd, ali ipak pogledaj to s ove strane kad ti stvarno bude trebao doktor i kad naletis na hrpu napuhanih budala koji samo rade svoj posao i tvoje stanje se samo pogorsa vidjet ces i nadam se cijenit onaj manji broj doktora koji ne dize sebe u nebesa ali radi svoj posao vise nego korektno... A to je ono sto obican covjek cijeni. Ali nista od ovog navedenog ti ne daje niti mrvicu prava da budes umisljen! A evo par stvari.. cirka 13 godina ako iPeter jako puno srece I DEBELE veze da pocnes radit u svojoj struci koja je opet premalo placena (ali placa uopce nije bitna), gdje radis 0/24 tj. odgovorna si osoba 0/24 i zakonski obavezna btw. Nadalje sa dezurstvima radis cirka 300h mjesecno, ZIVOTNA do edukacija itd. ali tu pricamo o odgovorno lijecniku ne prosijecnom koji uzme karticu i potpise ju na predavanjima i nikad se vise ne do educira od zadnje knjige na specki sto je procitao itd itd itd... Pa uzmi sve to u obzir i opet razmisli je li tvoj posao zahtjevan ili ne... ali sve je kako se postavis i kakvim zelis biti! PS nemam se sta ljutit, diskusija je razmjena misljenja zar ne?
  11. Jesu li medicinari umišljeni?

    Gle, nije stvar koliko tko zivota drzi u ruci, doci cu ja sutra sa kalashom na faks pa cu drzat cirka 500tinjak ljudi na granici zivota i smrti! Sve mozes gledat sa koje god hoces strane ali gledaj sa ove, zdrav covjek ima puno zelja, bolestan samo jednu! Ja kad sam u avionu ne mislim kako ce me pilot spasit (iako se i to dogodi tu i tamo radi nasih raspadajucih aviona croatia air-a), a doktor je netko tko te treba izvuc iz jedne situacije koja ja opasna po zivot... Shvacas? TO je ono sto cini posao uzvisenim, ali POSAO uzvisenim sto ne znaci da svaki bedak od doktora (ovdje bedak nije koristena kao opisna rijecica) moze sebe smatrat bogom ili uzvisenijim bicem! Da ovo zvanje je jako uzviseno ali nam to ne daje za pravo da se mi ponasamo nadobudnima ili kakvim god, vec je to stovise test karaktera a ne ocjena u indexu kako si ti naveo! Mozes imat koje god ocjene ali kako ces se ponasat sa zvanjem koje si stekao je tvoj karakter!
  12. Jesu li medicinari umišljeni?

    Mislim da su ipak najvise krivi profesori s naseg dragog fakulteta koji nam davaju ego tripove. npr. neki dan je jedna prof. sa katedre iz Histe na predavanju nam rekla da smo mi ipak "odabrani" i take neke gluposti! Ma daj...
  13. Jesu li medicinari umišljeni?

    Mislim da je cijeli problem u tome da pogotovo prije stvarno je nasa profesija bila zatvorena za uski krug ljudi ne samo radi tezine studiranja nego tezine same profesije, dok je vec u ovo vrijeme postala odskocna daska za buduce politicare i slicne "bogom dane" profesije (i bila za one sadasnje)! A sve manje ljudi stvarno sposobnih za ovu profesije upisuje ovaj fakultet upravo zato sto su oni gledali u doktore kao u bogove a ne zato sto su ti isti bili ili se ponasali umisljeno, pa i oni zele postat vrsta "polubozanstva"... Jadno, al sta ces...
  14. Marihuana udvostruèuje opasnost od shizofrenije?

    Ja nemati problem s takva stvarima! Mene ... KO TO KUCA?!? ... mene nemati nikakva halucainacija od trava ... KO TO KUCA BEN TI SVE! Ma... Sve je to prirodna substanca, sve to okej!
  15. Koju Pjesmu Trenutno Slušate?

    Don't Give Hate A Chance - Jamiroquai