Karlovsky120

Administrators
  • Content count

    594
  • Pridružen

  • Zadnje posjećeno

 Tip sadržaja 

Profili

Forum

Patološki pojmovnik

Medicinski eponimi

Patologija - odgovori na pitanja s usmenog ispita

Anatomski termini i njihove derivacije

Wiki

Flashcards

Klinièki sluèajevi

Legal

Sve što je poslao Karlovsky120

  1. Homoseksualnost - bolest ili normalna pojava?

    Link Doslovno prva dva rezultata, a i većina ostalih na prvoj stranici. Evo i nekih konkretnijih razlika: Link2 Kad smo već na temi pedofilije, pristup društva je potpuno pogrešan. Sam čin pedofilije i dalje treba strogo osuđivati, ali treba stvoriti takvu klimu gdje će pedofili koji nisu počinili kazneno dijelo moći tražiti pomoć te tu istu pomoć i dobiti bez da ih se zbog toga odbaci iz društva. Ovako je ljude strah tražiti za pomoć te se na kraju ne uspiju iskontrolirati i počine nešto što je uz nečiju pomoć moglo biti spriječeno.
  2. A song of ice and fire

    Sooo, odlučio sam vidjeti kakva je to strka s The game of thrones, pa sam si ih skinuo i pogledao prvu sezonu... Uopče nije loša serija... No onda sam saznao da je napravljena po knjizi(ama) R.R.Martina, pa sam odlučio da ču ih pročitati na ljeto... Nisam nikad prije čuo za pisca, ali vidim da je neka faca u tom svijetu... Cijela stvar mi se čini relativno slična Gospodaru prstenova, manje fantazije, a više nekih socio-društvenih tema... Što vi mislite? PS. Moram prestati ostavljati tri točkice na kraj svake rečenice... :D
  3. Na ovom topicu možete prijaviti greške koje pronađete na PLab Wiki-ju, bilo da se radi o netočnoj informaciji ili estetskog greški (čudno poravnati tekst ili slika i sl.)! Adresa: http://perpetuum-lab.com.hr/forum/index.php?app=ccs Također bih htio naglasiti kako vi i sami možete te greške ispraviti, svi imaju pravo uređivati članke. Samo se nemojte iznenaditi ako odmah ne vidite promjenu, članci se prvo šalju na evaluaciju u administraciju pa se onda promjene odobravaju, iz očitih razloga.
  4. Vidjeti i podnjeti bol

    Jedna od čestih prepreka u studiju medicine jest činjenica da neki ljudi jednostavno ne mogu podnjeti sam pogled na krv. Ja osobno takvih problema nemam, dapače, krv mi je jako interesantna za gledati, uključujuči i vlastita. Meðutim, ja imam drugi problem. Ja teško podnosim bol. Ne vlastitu, nego tuðu. E sad, moje se iskustvo više-manje temelji na televizijsko-internetskim prikazima raznih sakačenja ljudi (od raznih doktorskih serija, preko malo opakijih dokumentaraca, pa sve do horora klase Saw). Naravno, znam da je ono što sam vidio možda nerealno, ali vjerujem da se liječnici(ovo se najviše odnosi na kirurge i one koje rade na hitnoj) u praksi nerijetko susreču s slučajevima slične prirode (e.g. fizički radnici s smrskanim udovima od teške mašinerije, sportaši s otvorenim prijelomoma, prometne nesreče s teškim ozljedama, etc). No koliko god bilo umjetno ono što je prikazano, svjedno vjerno dočarava situaciju, a to je sve što je potrebno. I tako sam shvatio da je za mene gledanje odsjecanja prstiju, mrvljenja nogu, sjeckanja ruku i sličnoga, gotovo psihički nepodnošljivo. Svjestan sam kroz koliku bol ta osoba mora proči te na neki način to projiciram na sebe te to jednostavno ne mogu podnjeti. Ulazim u svojevrstan mentalni grč. Uz odreðen trud se tome mogu othrvati (pogotovo ako se uspijem uvjeriti da je osoba čije sakačenje gledam običan komad mesa i ništa više, a s obzirom da komad mesa kao jedinka ne može osjetiti bol, pretpostavljam da to na neki način prekine sponu). Puno mi je lakše gledati osobu koja naizgled izgleda dobro, iako se grči od bolova i vrišti, nego osobu koja ima otvoreni prijelom te mirno leži, ne pokazujuči znakove boli. No dobro... Ovo pitanje s najviše odnosi na studente viših godina i eventualne doktore koji lutaju ovim forumum, ali jeste li vi imali takav problem s boli? Imate li ga još uvijek? Kako se nosite s njime? Jeste li imali možda neki sličan problem bliske prirode (kao osjetljivosti na krv)? Kako ste (ako ste) riješili taj problem?
  5. torakalni kralješci

    Prsnih kralježaka je 12 te se označuju simbolima T1-T12. Specifični su po zglobnim udubljenjima, foveae costales superiores et inferiores, gdje se uzglobljuju s glavom rebra, caput costae, koja su smještena na lateralnoj strani trupa. Uz iznimku prvog, desetog, jedanaestog i dvanaestog kralježka, svi se kralježci gornjom udubinom vežu za istobrojno rebro, a donjom za prvo niže rebro. Sam trup kralježka je trokutast i visok, a otvor jest okrugao. Veličina trupa kralježka se povečava prema donjim kralježcima, a što su niže, to više nalikuju slabinskim kralježcima. još jedna specifičnost jest zglobna ploha na poprečnim nastavcima, fovea costalis transversalis, opet za uzglobljenje s rebrima. Gornji zglobni nastavci usmjereni su prema natrag, dok su donji prema naprijed. Trnasti su nastavci su dugi te od viših kralježaka prema nižima bivaju usmjereni sve više prema dolje da bi kod onih najnižih postepeno postajali vodoravni i kratki. T1-T4 kralješci dijele neke karakteristike sa vratnim kralješcima. T1 je tipični torakalni kralježak po tome što ima dugački, gotovo horizontalni processus spinosus koji može biti gotovo jednako izbočen kao onaj vertebrae prominensa (C7). T1 također ima potpunu kostalnu zglobnu površinu na superiornom rubu svoga tijela, za prvo rebro, te pola zglobne površine na svom donjem rubu koji, sa kostalnom zglobnom površinom T2 kralješka - daje potpunu zglobnu površinu za uzglobljenje s drugim rebrom. Srednja četiri torakalna kralješka (T5-T8) prikazuju osobine tipičnih torakalnih kralježaka. Processus articularis torakalnih kralježaka šire se vertikalno s parnim, gotovo koronalno orijentiranim zglobnim površinama koje definiraju lukove centriranih intervertebralnih diskova. Ovaj luk dopušta rotaciju i djelomičnu lateralnu fleksiju kralježnice u ovoj regiji, zapravo, tu je dopušten najveći stupanj rotacije. Hvatišta rebara kombinirana s vertikalnom orijentacijom zglobnih površina, te preklapajući processusi spinosusi ograničavaju fleksiju i ekstenziju, kao i lateralnu fleksiju. T9-T12 kralješci imaju neka svojstva lumbalnih kralježaka, uključujući tubercule slične acesornim i mamilarnim nastavcima lumbalnih kralježaka. Ipak, većina prelaznik karakteristika torakalnih u lumbalne kralješke pojavljuje se preko jednog kralješka: T12. Općenito, njegova superiorna polovica ima torakalne karakteristike, zbog kostalnih zglobnih površina i zglobnih površina koje dopuštaju primarno rotacijske pokrete, dok inferiorna polovica T12 kralješka ima lumbalne karakteristike, bez kostalnih zglobnih površina i s zglobnim površinama koje dopuštaju samo fleksiju i ekstenziju. Posljedično, T12 kralježak je podložan prelaznom stresu zbog kojeg je najčešće lomljeni kralježak. Prvi i deseti prsni kralježak, T1 i T10 Prvi na trupu ima zglobni plohu za uzglobljenje s prvim rebrom, te na nižem djelu trupa još polovicu zglobne plohe za drugo rebro. Deseti kralježak ima samo polovicu zglobne plohe na gornjem djelu trupa gdje se uzgloblje istobrojno rebro. Jedanaesti i dvanaesti prsni kralježak, T11 i T12 Oni na trupu imaju samo jednu zglobnu površinu za uzglobljene s istobrojnim rebrom, te ima na poprečnim nastavcima nedostaje zglobna ploha. Njihovi trnasti nastavci imaju oblik sličan trnastim nastavcima slabinskih kralježaka. Dvanaesti grudni kralježak ima zglobne plohe usmerene lateralno kao i slabinski kralježci, a i na poprečnom nastavku se nalaze dvije kvržice koje su predstavljaju prijelaz prema mamilarnim i akcesornim nastavcima lumbarnih kralježaka.
  6. EKG

    Elektrokardiogram (EKG) je crtež kojeg proizvodi elektrokardiograf, uređaj koji bilježi električnu aktivnost srca u vremenu. Analiza različitih valova i vektora depolarizacije i repolarizacije dovodi do značajnih podataka u dijagnostici bolesti. Normalni elektrokardiogram Tipični EKG Tipični elektrokardiogram prikazan je na slici 1. Njegove glavne značajke su P, QRS i T valovi koje uzrokuje atrijska depolarizacija, ventrikularna depolarizacija i ventrikularna repolarizacija. Vrijeme od početka P vala do početka QRS vala se naziva PR interval i označava vrijeme potrebno da se akcijski potencijal raširi kroz atrij i atrijventrikularni (AV) čvor. Za vrijeme kasnijeg dijela PR intervala (PR segment) ne detektira se napon na površini tijela. To je zato što su atrijske mišićne stanice depolarizirane (nalaze se u 'plato' fazi akcijskog potencijala), ventrikularne stanice se odmaraju, a električno polje nastalo zbog akcijskog potencijala koje se širi kroz mali AV čvor još nije dovoljno jako da bi se detektiralo. Trajanje normalnog PR intervala varira između 120 i 200 ms. Kratko nakon što srčani impuls izbije iz AV čvora u Purkinjeov sustav koji impuls brzo provodi, sve ventrikularne stanice depolariziraju se u vrlo kratkom vremenu i uzrokuju QRS kompleks. R val ima najveći potencijal jer su ventirkularne mišićne stanice brojne i jer se depolariziraju gotovo istodobno. Normalni QRS kompleks traje između 60 i 100 ms. Repolarizacija atrija također se događa u vremenu kada ventrikularna depolarizacija stvara QRS kompleks na elektrokardiogramu. No atrijska se repolarizacija ne vidi na EKGu jer nije sinkronizirani događaj u relativno maloj mišićnoj masi atrija i u potpunosti je pekriva električno izbijanje u ventrikulima. Nakon QRS kompleksa slijedi ST segment. Normalno, električni potencijali se ne bilježe na površini tijela tijekom ST segmenta jer se brze promjene membranskog potencijala ne događaju niti u jednoj stanici srca; atrijske stanice već su se vratile u stanje odmaranja, dok su ventrikularne mišićne stanice u plato fazi akcijskog potencijala. (Miokardijske ozljede ili neadekvatan protok krvi mogu prouzročiti podizanje ili spuštanje potencijala u ST segmentu.) Kada započne repolarizacija ventrikula, napon se još jednom pojavljuje na površini tijela kao T val EKGa. T val je širi (dugotrajniji) i manjeg potencijala nego R val jer je ventrikularna repolarizacija manje sinkrona nego depolarizacija. Na kraju T vala sve stanice u srcu su u fazi mirovanja. QT interval ugrubo opisuje trajanje venikularne depolarizacije i stoga je to vrijeme ventrikularne sistole. Pri normalnoj frekvenciji srca od 60 otkucaja po minuti, QT interval normalno traje manje od 380 ms. Potencijal se ne bilježi na površini tijela dok sljedeći impuls ne započne u SA čvoru. Najvažnije je uočiti da normalni uzorak EKGa ovisi prvenstveno o specijaliziranom provodnom sustavu. Primjerice, vrijeme provođenja u AV čvoru određuje PR interval. Također, učinkovitost Purkinjeova sustava u sinkronizaciji ventrikularne depolarizacije očituje se u visokoj magnitudi i kratkom trajanju QRS kompleksa. Svaki srčani mišić je nasljedno sposoban za ritmične kontrakcije i srčane stanice su električki povezane čvrstim spojištima. Stoga se funkcionalni srčani ritam često događa i bez sudjelovanja dijela ili čak cijelog provodnog sustava. Takva je situacija ipak abnormalna, i postojanje abnormalnog provodnog puta rezultirat će abnormalnim EKGom. Metode snimanja elektrokardiograma Snimanje EKGa je rutinski diagnostički postupak, standandiziran univerzalnom uporabom određenih metoda. Prihvaćena metoda snimanja i analize EKGa je ona uz pomoć triju standardnih bipolarnih odvoda s udova. Elektrode se smjeste na obje ruke i lijevu nogu – obično na zapešća i gležanj. Tako se na udovima dobiva samo ekstenzija sustava za snimanje, a napon se onda mjeri kao razlika između dvije točke jednakostraničnog trokuta projiciranog preko toraksa (slika 2). Ta konceptualizacija se naziva Einthovenov trokut u čast Nizozemskom fiziologu koji ga je patentirao na početku dvadesetog stoljeća. Svaki elektrokardiografski trag je snimak razlike napona između bilo koje dvije vertikale Einthovenovog trokuta. Primjer elektrokardiograma iz drugog odvoda već je pokazan na slici 1, izmjeren je između desne ruke i lijeve noge. Slično tomu, odvod I i odvod III elektrokardiograma predstavljaju napon izmjeren na preostale dvije strane Einthovenovog trokuta, kako je prikazano na slici 2. Simboli + i – su univerzalno prihvaćene dogovorene polarnosti. Uz to, oprema za snimanje EKGa je standandizirana tako da 1 cm na vertikalnoj osi predstavlja vrijednost od 1 mV, i da 25 mm na horizontalnoj osi predstavlja jednu sekundu. Većina EKG snimaka sadrži kalibracijske signale tako da se abnormalne frekvencije i amplitude lako detektiraju. Einthovenov trokut Mnoge srčane električne abnormalnosti se mogu uočiti na snimkama iz jednog bipolarnog odvoda. Međutim, određene klinički korisne informacije mogu se dobiti samo kombinacijama informacija iz dva odvoda. Kako bi se razumjele kompleksnije analize EKGa, treba shvatiti kako nastaju naponi na površini tijela kao rezultati srčane električne aktivnosti. Srčani dipoli i elektrokardiografski zapisi Einthovenova konceptualizacija kako srčana električna aktivnost uzrokuje potencijal na tjelesnoj površini ilustrirana je slikom 3. Na ovom primjeru, srce je prikazano u atrijskoj depolarizacijskoj fazi. Srčani impuls, nakon nastanka u SA čvoru, širi se kao val depolarizacije kroz atrijsko tkivo. U svakoj točki fronte vala električne aktivnosti, malo razdvajanje napona postoji u izvanstaničnoj tekućini između polariziranih membrana (pozitivne vani) i depolariziranih membrana (negativne izvana). Stoga, o valu možemo razmišljati kao o seriji pojedinačnih električnih dipola (regijama razdvajanja napona). Svaki pojedinačni dipol usmjeren prema lokalnoj fronti vala. Velika crna strelica na slici 3 predstavlja ukupni dipol koji stvore zbrojeni individualni dipoli raspoređeni uzduž fronte depolarizacijskog vala. Slana izvanstanična tekućina djeluje kao odličan vodič, dopuštajući da se ukupni dipol stvoren na površini srčanog mišića snimi elektrodama na površini tijela. Ukupni dipol koji postoji u bilo kojem trenutku orijentiran je u općem smjeru fronte vala u tom trenutku. Magnituda ili jačina dipola (predstavljena ovdje duljinom strelice) određena je: Raširenošću fronte vala (koliko stanica se simultano depolarizira u tom trenutku) iKonzistentnošću orijentacije individualnih dipola na različitim točkama fronte (dipoli iste orijentacije se zbrajaju, a oni sa suprotnom orijentacijom se poništavaju). Ukupni dipol u ovom primjeru uzrokuje da niži lijevi dio tijela bude pozitivan u odnosu na gornji desni dio. Ovaj specifični dipol uzrokovat će pozitivne napone u sva tri odvoda elektrokardiograma. To se može zaključiti iz Einthovenovog trokuta, uočavajući da ukupni dipol ima neke komponente koje su usmjerene u pozitivnom smjeru odvoda I, II i III (uoči crne strelice na stranicama trokuta). Komponenta koju ima srčani dipol na određenom odvodu pronađe se crtajući okomite crte s odgovarajuće stranice Einthovenovog trokuta na vrh i rep dipola (može pomoći ako zamislite svaki odvod kao sjenu koju baca dipol na odvod kao rezultat 'sunca' smještenog daleko iza ugla Einthovenovog trokuta koji je suprotan tom odvodu). Uočite da je dipol u ovom primjeru gotovo paralelan drugom odvodu i stoga ima najveću komponentu u smjeru izvoda II. Stoga, stvorit će veći napon na II nego na I ili III. Ovaj dipol ima malu komponentu na izvodu II jer je orijentiran gotovo okomito na treći odvod. Ukupni dipol tijekom atrijske depolarizacije i njegove komponente na odvodima udova Uz pomoć različitih odvoda u principu možemo vidjeti srčanu električnu aktivnost iz različitih perspektiva (ili osi). Vektor koji predstavlja jačinu trenutnog srčanog dipola je ono što se promatra, i njegov izgled ovisi o poziciji iz koje gledamo. Trenutni napon izmjeren na osi odvoda I, primjerice, pokazuje koliki dipol stvara srčana električna aktivnost u tom trenutku, gledajući točno odozgor. Srčani dipol orijentiran horizontalno čini se velikim na prvom odvodu, dok vertikalno orijentiran dipol ne stvara napon na prvom izvodu. Stoga, nužno je imati pogled iz dva smjera kako bi se ustanovila veličina i orijentacija srčanog dipola. Vertikalno usmjeren dipol bio bi nevidljiv na prvom odvodu, ali vrlo dobro uočljiv iz perspektiva odvoda II i III. Važno je uočiti da se primjer na slici 3 odnosi samo na jedan trenutak tijekom atrijske depolarizacije. Ukupni srčani dipol kontinuirano se mijenja, naponom i orijentacijom, tijekom atrijske depolarizacije. Priroda ovih promjena odredit će oblik P vala na svakom EKG odvodu. P val završava kada depolarizacija dosegne granicu između atrija i ventrikula i kada broj individualnih dipola postane vrlo malen. U ovom trenutku, srčani impuls se još uvijek polako prenosti prema ventrikulima kroz AV čvor. Električna aktivnost u AV čvoru uključuje tako malo stanica da se uopće ne stvara zamjetan srčani dipol. Stoga, na površini tijela se ne može mjeriti napon kratko vrijeme nakon P vala. Dipol se ponovno pojavi samo nakon što depolarizacija završi svoj prolazak kroz AV čvor, uđe u Purkinjeov sustav i počne brzi prolazak kroz mišićne stanice ventrikula. Zato što Purkinjeova vlakna završavaju i interventrikularnom septumu i u endokardijalnim slojevima vrha ventrikula, depolarizacija se događa prvo u tim područjima, da bi se onda nastavila prema vani i gore kroz ventrikularni miokard. Depolarizacija ventrikula i QRS kompleks Ventrikularna depolarizacija i stvaranje QRS kompleksa Brze i velike promjene u veličini i smjeru ukupnog dipola koje nastaju tijekom ventrikularne depolarizacije uzrokuju QRS kompleks na EKGu. Normalni proces prikazan je na slici 4. Početak ventrikularne depolarizacije obično se događa na lijevoj strani interventrikularnog septuma. Analiza srčanog dipola koju stvara ova početna depolarizacija, uz pomoć Einthovenovog trokuta, pokazuje da ovaj dipol ima negativnu komponentu na odvodu I, malu negativnu komponentu na odvodu II i pozitvnu komponentu na trećem odvodu. Na slici se može uočiti da dipoli proizvode suprotne odmake na pojedinim odvodima. Tako se npr. Q valovi pojavljuju na I i II odvodu, ali ne i na III. Drugi red na slici prikazuje ventrikule tijekom trenutka ventrikularne depolarizacije kada je broj individualnih dipola najveći i njihova je orijentacija najsličnija. Ova faza stvara veliki ukupni dipol, koji je odgovoran za R val EKGa. Takav dipol je gotovo paralelan s odvodom II. Kako je i nacrtano, takav dipol stvara veliki pozitivni R val na sva tri odvoda. Treći red na slici prikazuje situaciju pri kraju širenja depolarizacije kroz ventrikule i pokazuje koliko je mali ukupni dipol prisutan u tom trenutku nastajanja S vala. S val se nužno ne pojavljuje na svim odvodima. Donji red pokazuje da se tijekom trajanja ST segmenta sve ventrikularne stanice nalaze u depolariziranom stanju. Nema valova električne aktivnosti koji se prenose kroz srčano tkivo. Stoga, nema ni ukupnog dipola, tj. razlike u potencijalima u dvjema točkama na površini tijela. EKG zapis će stoga biti ravan (izoelektričan). Ventrikularna repolarizacija i T val T val je normalno pozitivan na drugom odvodu, kao i R val. Ovo pokazuje da je ukupni srčani dipol stvoren tijekom ventrikularne repolarizacije orijentiran u istom smjeru kao i onaj koji postoji tijekom ventrikularne depolarizacije. To je na neki način iznenađujuće jer pojedinačni dipoli stvoreni uzduž vala depolarizacije imaju upravo suprotnu polarnost onima koji postoje uzduž fronte depolarizacije. Međutim, treba uzeti u obzir da se one stanice ventrikula koje se zadnje depolariziraju – prve repolariziraju. Razlog za to nije još poznat, ali je rezultat toga da se fronta električne aktivnosti tijekom repolarizacije na neki način vraća, ide u obrnutom smjeru, tj. smjeru koji slijedi tijekom depolarizacije. Kombinacijom obrnute polarnosti pojedinačnih dipola i reverzibilne valne fronte dobivamo pozitivni T val na EKGu, primjerice, na odvodu II. T val je širi i manjeg napona nego R val jer je repolarizacija ventrikularnog mišića lošije sinkronizirana nego depolarizacija. Glavna električna os i devijacije osi Orijentacija srčanog dipola tijekom najintenzivnije faze ventrikularne depolarizacije (vrh R vala) zove se glavna električna os. Obično služi kao klinički indikator normalne ventrikularne depolarizacije. Glavna električna os izražava se stupnjevima prema konvenciji prikazanoj na slici 5. (Usmjerenost prema dolje odgovara u ovom sustavu vrijednosti od 90º). Kako je prikazano, glavna električna os usmjerena prema bilo donjem lijevom kvadrantu smatra se normalnim. Odmak osi ulijevo postoji kada se glavna električna os usmjeri prema gornjem lijevom kvadrantu i može ukazivati na fiziološko pomicanje srca ulijevo, hipertrofiju lijevog ventrikula ili gubitak električne aktivnosti u desnom ventrikulu.Odmak osi udesno postoji kada se os pomakne prema donjem desnom kvadrantu i može ukazivati na fiziološko pomicanje srca udesno, hipertrofiju desnog ventrikula ili gubitak električne aktivnosti u lijevom ventrikulu. Glavna električna os srca može se odrediti iz elektrokardiograma. Za to je potrebno odrediti koji pojedinačni ukupni dipolni moment će stvoriti amplitude R vala na bilo koja dva odvoda. Primjerice, ako su R valovi na odvodima II i III pozitivni i jednakog napona, glavna električna os mora biti + 90º. U ovom slučaju očito je da će amplituda R vala na prvom odvodu biti nula. S druge strane, može se pogledati snimka odvoda s najvećim R valom i onda zaključiti da glavna električna os mora biti gotovo paralelna tom odvodu. Na slici 4, najveći R val događa se na odvodu II i ima orijentaciju + 60º, što je vrlo blisko stvarnoj vrijednosti. Druga analitička tehnika nazvana vektorkardiografija temelji se na kontinuiranom praćenju veličine i orijentacije srčanog dipola tijekom srčanog ciklusa. Tipični vektorkardiogram prikazan je na slici 6 i grafički je prikaz snimke amplitude dipola u x i y smjerovima tijekom jednog srčanog ciklusa. Ako se zamisli srčani električni dipol kao vektor s repom uvijek smještenim u sredinu Einthovenovog trokuta, onda o vektorkardiogramu možemo razmišljati kao o potpunoj snimci svih pozicija koje vrh dipola zauzima tijekom jednog srčanog ciklusa. Vektorkardiogram počinje od izoelektrične dijastoličke točke i prati tri petlje tijekom srčanog ciklusa. Prva je mala petlja koju uzrokuje atrijska depolarizacija, drugu peliku petlju uzrokuje ventrikularna depolarizacija, a petlju srednje veličine ventrikularna repolarizacija. Glavna električna os srca odmah se vidi na vektorkardiogramu. Točna metoda za određivanje glavne električne osi srca jest slijediti ove korake: Odrediti algebarski zbroj amplitua R i S valova na svakom od dva odvodaNacrtati ove veličine kao komponente na odgovarajućim stranicama Einthovenovog jednakostraničnog trokuta u skladu sa standardiziranim polarnostimaNacrtati okomite crte iz vrha i repova komponenti na unutrašnjost trokuta kako bi se pronašla pozicija vrha i repa srčanog dipola koji je stvorio R valoveIzmjeriti kut dipola Standardni elektrokardiogram s 12 odvoda Na standardnom kliničkom elektrokardiogramu mjere se naponi na 12 različitih odvoda. Tri su bipolarni odvodi na udovima, I, II i III. Drugih devet su unipolarni odvodi. Od toga tri mjerimo upotrebljavajući elektrode na udovima. Dvije elektrode su spojene kako bi stvorile indiferentnu elektrodu, dok je treća pozitivni pol para. Snimke napravljene tim elektrodama nazivaju se augmentirani unipolarni odvodi s udova. Napon snimljen između elektrode na desnoj ruci i indiferentne elektrode zove se aVR elektrokardiogram. Slično, odvod aVL snimljen je između elektrode na lijevoj ruci i indiferentne elektrode. Standardni elektrokardiogram s 12 odvoda. A i B: Odvodi u frontalnoj ravnini. C: Pozicije elektroda za prekordijalne odvode u transverzalnoj ravnini. Standardni odvodi s udova (I, II i III) i augmentirani unipolarni odvodi s udova (aVR, aVL i aVF) snimaju električnu aktivnost srca iz šest različitih perspektiva, svih u jednoj frontalnoj ravnini. Kako je prikazano na slici 7. osi odvoda I, II i III su oni na stranicama Einthovenovog trokuta, dok su aVR, aVL i aVF prikazani linijma nacrtanima iz centra Einthovenova trokuta prema svakoj od njegovih vrhova. Šest odvoda s udova možemo zamisliti kao sustav sa šest osi za promatranje srčanih vektora u frontalnoj ravnini. Drugih šest odvoda standardnog elektrokardiograma također su unipolarni odvodi koji 'gledaju' na projekcije električnih vektora u transverzalnoj ravnini. Ovi potencijali dobivaju se smještajući dodatne elektrode na šest specifičnih pozicija na prsima (kako je prikazano na slici). Indiferentna elektroda u ovom se slučaju stvara električki spajajući elektrode na udovima. Ti se odvodi definiraju kao prekordijalni ili prsni odvodi i označavaju se od V1 do V6. Kada se pozitivna elektroda smjesti u poziciju 1 i val ventrikularne ekscitacije se od nje odmiče, rezultantni odmak bit će prema dolje. Kada je elektroda u poziciji 6 i val ventrikularne ekscitacije ide prema njoj, odmak će biti prema gore. Sažetak<p class="alert"> Elektrokardiogram je snimka naponskih promjena koje se događaju na površini tijela kao rezultat širenja akcijskog potencijala kroz srce tijekom srčanog ciklusa.Postoje standardizirane konvencije koje se upotrebljavaju za snimanje elektrokardiograma.Magnituda i smjer ukupnog dipola kojeg stvori valna fronta akcijskog potencijala u bilo kojem trenutku može se očitati iz magnitude i orijentacije elektrokardiografskih odmaka.Glavna električna os opisuje orijentaciju ukupnog dipola u trenutku maksimalne raširenosti fronte vala tijekom ventrikularne depolarizacije i normalno iznosi imeđu 0 i +90 stupnjeva na polarnom koordinatnom sustavu.Standardni 12-odvodni elektrokardiogram se upotrebljava za procjenu srčane električne aktivnosti i sastoji se od kombinacije bipolarnih i unipolarnih snimaka iz odvoda s udova i prsa.
  7. Rodnica

    Rodnica, mišićnomembranozna cijev (7-9 cm duga), proteže se od grlića maternice do predvorja, okruženog malim stidnim usnama. Ima vaginalni i vanjski uretralni otvor i otvore od 2 većih vestibularnih žlijezda. Gornji kraj vagine okružuje grlić maternice. Vagina: Služi kao kanal za menstrualnu krv Oblikuje donji dio zdjeličnog (porođajnog) kanala Tijekom seksualnog odnosa prima penis Gore je u odnosu s cervikalnim kanalom (kanalom vretenastog oblika koji se proteže od isthmusa uterusa do vanjskih usta uterusa), a dolje s vestibulumom. Vagina. (A i B) Osi uretre i vagine su paralelne, i uretra prijanja za anteriorni vaginalni zid. Palpacija prstima u rodnici može pomoći usmjeravanju katetera kroz ureter u mokraćni mjehur. (C ) Ovaj pogled na anteriorni zid rodnice pokazuje projekciju cerviksa (superiorno) i uretre (inferiorno i anteriorno) u vaginu. (D)Transverzalni presijek kroz inferiorne ženske zdjelične organe kako probijaju pelvični pod kroz urogenitalni hiatus (prolaz između desne i lijeve strane m. levatora ani) prikazuje preostali lumen. Vagina je uglavnom urušena (u obliku slova H u presjeku) tako da su prednji i stražnji zidovi u dodiru, osim na njenom gornjem kraju gdje zidove razdvaja grlić maternice. Vagina leži iza uretre, koja se projektira na njen donji prednji zid, i mokraćnog mjehura, i leži ispred rektuma, prolazeći između medijalnih rubova m. levatora ani. Svod, fornix vaginae, udubljenje koje okružuje grlić maternice, ima prednji, stražnji i lateralni dio. Stražnji svod je najdublji dio i blisko je u odnosu s rektouterinim zatonom. 4 mišića stežu vaginu i ponašaju se kao sfinkteri: pubovaginalni, vanjski uretralni sfinkter, uretrovaginalni sfinkter i bulbospongiosus. Odnosi vagine su:Naprijed: fundus mokraćnog mjehura i uretra Lateralno: m. levator ani, visceralna zdjelična fascija i ureteri Iza (od dolje prema gore): analni kanal, rektum i rektouterin zaton Arterijska opskrba vagine Krvna opskrba i venska drenaža vagine, maternice i jajnika. Otklonjen je široki ligament maternice, ligamentum latum uteri, kako bi se prikazale anastomotske grane a. ovaricae, ogranka aorte, i a. uterinae, ogranka a. iliacae internae koja prokrvljuje jajnik, tubu uterinu i maternicu. Vene slijede sličan uzorak, retrogradno od arterija, ali su pleksiformnije, uključujući plexus pampiniformis povezan s jajnicima i uterine i vaginalne pleksuse (zajedno, uterovaginalni pleksus). Arterije koje opskrbljuju superiorni dio vagine dolaze od uterinih arterija; arterije koje opskrbljuju srednji i inferiorni dio vagine dolaze od vaginalnih unutrašnjih pudendalnih arterija. Venska i limfna drenaža vagine Vene vagine oblikuju vaginalni venski splet duž postraničnih dijelova vagine i unutar vaginalne sluznice. Te vene su povezane s venskim spletom maternice (uterovaginalni venski splet) i ulijevaju se u unutarnje ilijačne vene preko vena maternice. Ovaj splet komunicira također s vezikalnim i rektalnim venskim spletom. Limfna drenaža unutrašnjih ženskih spolnih organa. Strelice prikazuju tok limfe. Limfa vagine odlazi na sljedeći način:Gornji dio: u unutarnje i vanjske ilijačne limfne čvorove Srenji dio: u unutarnje ilijačne limfne čvorove Donji dio: u sakralne limfne čvorove i limfne čvorove na djelištu zajedničke ilijačne arterije Vanjski otvor: u površinske ingvinalne limfne čvorove Inervacija vagine Inervacija ženskih unutrašnjih spolnih organa. Pelvični splanhnički živci, polazeći od S2-S4 anteriornih korijenova, daju parasimpatička motorička vlakna za maternicu i vaginu (i vazodilatacijska vlakna ze erektilna tkiva klitorisa i vestivularnog bulbusa; nije prikazano na slici). Presinaptička simpatička vlakna premošćuju truncus sympatheticus i prolaze kroz lumbalne splanhničke živce do sinapsis postsinaptičkim vlaknima u prevertebralnim ganglijima; zatim vlakna putuju kroz superiorni i inferiorni hipogastrički pleksus do pelvičnih organa. Visceralna aferentna vlakna koja provode osjet boli iz intraperitonealnih struktura (kao što je tijelo maternice) putuju sa simpatičkim vlaknima do T12-L2 spinalnih ganglija. VIsceralna aferentna vlakna koja provode bol iz subperitonealnih struktura, kao što su cerviks maternice i rodnica (porodiljni kanal), putuju sa parasimpatičkim vlaknima u S2-S4 spinalne ganglije. Somatski osjet s otvora vagine također prolazi u S2-S4 spinalne ganglije putem pudendalnog živca. Uz to, mišićne kontrakcije maternice se potiču hormonski. Vidi još: Inervacija vagine i uterusa
  8. Abdominalna aorta

    Većina arterija koje opskrbljuju posteriorni adominalni zid dolaze od abdominalne aorte. Subkostalne arterije odvajaju se od torakalnog dijela aorte i distribuiraju se ispod dvanaestog rebra. Abdominalna aorta je približno 13 cm dugačka. Započinje na aortalnom hiatusu dijafragme u razini T12 kralješka i završava u razini L4 kralješka dijeleći se u desnu i lijevu a. iliacau communis. Razina aortalne bifurkacije je 2-3 cm inferiorno i ulijevo od pupka u razini cristae iliacae. Aa. iliacae communes divergiraju i teku inferolateralno, sljedeći medijalni rub m. psoasa majora do pelvičnog obruča. Ovdje se svaka a. iliaca communis dijeli u a. iliacu internu i a. iliacu externu. A. iliaca interna ulazi u zdjelicu, a a. iliaca externa slijedi m. iliopsoas. Prije izlaska iz abdomena, od a. iliacae externae odvaja se a. epigastrica inferior i a. circumflexa ilium profunda koje opskrbljuju anterolateralni abdominalni zid. Odnosi abdominalne aorte Od superiornog prema inferiorno, važni anteriorni odnosi abdominalne aorte su s: celijačnim pleksusom i ganglijemtijelom gušterače i spleničnom venomlijevom bubrežnom venomhorizontalnim dijelom dvanaesnikazavojima tankog crijeva. Abdominalna aorta spušta se anteriorno od tijela T12-L4 kralježaka. Lijeve lumbalne vene prolaze posteriorno od aorte kako bi došle do v. cavae inferior. S desne strane, aorta dodiruje v. azygos, cisternu chyle, ductus thoracicus, desni crus dijafragme i desni celijačni ganglij. Slijeva, aorta dodiruje lijevi crus dijafragme i lijevi celijačni ganglij. Pulzacije aorte i aortalna abdominalna aneurizma Zbog toga što aorta leži posteriorno od gušterače i želuca, tumori ovih organa mogu prenositi pulzacije aorte koje se mogu zamijeniti s abdominalnom aortalnom aneurizmom, lokaliziranim povećanjem aorte. Dubokom palpacijom može se detektirati aneurizma, koja je obično rezultat kongenitalnih ili stečenih slabosti arterijskog zida. Pulzacije velike aneurizme mogu se osjetiti lijevo od središnje linije; pulzirajuća masa može se lako pomicati s jedne strane na drugu. Različitim metodama snimanja može se potvrditi diagnoza ako postoji sumnja. Akutna ruptura abdominalne aortalne aneurizme povezana je s jakom boli u abdomeni ili leđima. Ako se ne prepozna, takva aneurizma ima stopu smrtnosti blizu 90%, zbog velikog gubitka krvi. Kirurzi mogu popraviti aneurizmu njenim otvaranjem, umetanjem proteze i zašivanjem zida aneurizmatične aorte preko proteze kako bi je zaštitili. Mnogi vaskularni problemi danas se liječe postupcima endovaskularne kateterizacije. Kada je anteriorni abdominalni zid opuštem, posebice kod djece i mršavih odraslih osoba, inferiorni dio abdominalne aorte može se pritisnuti uz tijelo L4 kralješka čvrstim pritiskom na anteriorni abdominalni zid, preko pupka. Ovakav pritisak može se primijeniti za kontrolu krvarenja u zdjelici ili donjim udovima. Ogranci abdominalne aorte Ogranci silazne (torakalne i abdominalne) aorte mogu se opisati upotrebljavajući tri ravnine u kojima polaze i teku, 'vaskularne ravnine' i mogu se klasificirati kao visceralne ili parijetalne, i sparene ili neparne. Parni parijetalni ogranci aorte prokrvljuju dijafragmu i posteriorni abdominalni zid. Za a. sacralis mediana, neparni parijetalni ogranak, može se reći da zaokuplja četvrtu (posteriornu) ravninu jer polazi s posteriorne površine aorte, upravo prije njene bifurkacije. U tablici je naveden popis ogranaka. OGRANCI ABDOMINALNE AORTE [Tablica] Površinska anatomija abdominalne aorte Abdominalna aorta može se prikazati na anteriornom abdominalnom zidu vrpcom (približno 2 cm širokom) koja se širi središnjom linijom, približno 2.5 cm superiorno od transpilorične ravnine do točke malo inferiorno i ulijevo od pupka. Ova točka oslikava mjesto bifurkacije aorte u zajedničke ilijačne arterije. Kao mjesto aortalne bifurkacije također se uzima lijevo od središta crte koja spaja najviše točke crista iliaca. Ova zamišljena linija pomaže kada se pregledava pretile osobe kojima pupak nije pouzdani orijentir.
  9. Dob studenata medicine

    Pa od činjenice da se na pretklinici tjera po tolikim detaljima da to nije normalno i da su to takve gluposti koje zaboraviš odmah nakon ispita, preko kliničkih godina gdje se nešto može naučiti samo ako stvarno profesore vučeš za rukav, pa sve do činjenice da su većina studenata koji završe medicinu apsolutno nespremni za gotovo ikakav rad, a kamo li neki iole samostalni rad. Medicinski fakultet u Zagrebu slovi kao jedan od jačih fakulteta u svijetu. I bogami ćeš izaći s jako puno (teoretskog)  znanja. Ali sada koliko će ti to znanje biti nakraju potrebno te koliko ćeš biti spremna raditi u praksi, to je već druga priča. Ja jesam još treća godina, ali ovakve stvari često čujem.
  10. Pokreti gornjeg uda

    Rameni obruč Protrakcija (rotacija naprijed) M. serratus anterior - n. thoracicus longusM. pectoralis minor - n. pectoralis medialis M. rhomboideus major et minor M. trapezius - n. accessoriusM. levator scapulae - n. dorsalis scapulae M. trapezius (donja vlakna)M. pectoralis minor M. trapezius (donja vlakna) [*]Retrakcija (rotacija natrag)[*]Elevacija (podizanje)[*]Depresija (spuštanje)[*]Rotacija Rameni zglob Fleksija (elevacija naprijed) M. pectoralis major - nn. pectoralesM. deltoideus (klavikularni dio) - n. axillarisM. coracobrachialis - n. musculocutaneusM. biceps brachii - n. musculocutaneus M. latissimus dorsi - n. thoracodorsalisM. triceps brachii (duga glava) - n. radialisM. deltoideus (spinalni dio) M. supraspinatus (<15°) - n. suprascapularisM. serratus anterior i trapezius (>90°)M. deltoideus (akromijalni dio) M. pectoralis majorM. latissimus dorsiM. teres major - nn. subscapularesM. triceps brachii (duga glava) M. pectoralis majorM. subscapularisM. teres majorM. latissimus dorsiM. deltoideus (prednji) M. infraspinatus - n. suprascapularisM. teres minor - n. axillarisM. deltoideus (stražnji) Kombinacija svih navedenih pokreta [*]Ekstenzija[*]Abdukcija (odmicanje)[*]Adukcija (primicanje)[*]Medijalna (unutarnja) rotacija[*]Lateralna (vanjska) rotacija[*]Cirkumdukcija (kruženje) Lakatni zglob Fleksija M. biceps brachiiM. brachioradialis - n. radialisM. brachialis - n. musculocutaneusM. coracobrachialis M. triceps brachii [*]Ekstenzija Radio-ulnarni zglob Pronacija (palac dolje) M. pronator teres i quadratus - n. medianusM. biceps M. supinator - n. radialis [*]Supinacija (palac gore) Zglob šake Palmarna fleksija (spuštena šaka) M. flexor carpi radialis - n. medianusM. flexor carpi ulnaris - n. ulnarisM. palmaris longus - n. medianusDugi fleksori prstiju M. extensor carpi radialis - n. radialisM. extensor carpi ulnaris - n. radialisDugi ekstenzori prstiju M. flexor carpi radialisM. extensor carpi radialisDugi fleksor i ekstenzor palca M. flexor carpi ulnarisM. extensor carpi ulnaris Kombinacija svih navedenih pokreta [*]Dorzalna fleksija (ekstenzija - šaka savijena unazad)[*]Abdukcija (radijalno odmicanje)[*]Adukcija (ulnarno odmicanje)[*]Cirkumdukcija i fiksacija Pokreti prstiju Fleksija M. flexor digitorum superfacialis - n. medianusM. flexor digitorum profundus - n. medianus, n. ulnarisLumbrikalni mišići - n. medianus, n. ulnaris M. extensor digitorum, indicis i minimi - n. radialis Mm. interossei dorsales - n. ulnaris Mm. interossei palmares - n. ulnaris Mišići hipotenara - n. ulnaris M. abductor, m. flexor i m. opponens digiti minimi [*]Pokreti palca[*]Ekstenzija[*]Abdukcija[*]Adukcija[*]Pokreti malog prsta Mišići tenara - n. medianus M. abductor, m. flexor pollicis brevis i m. opponens pollicis [*]M. abductor i m. extensor pollicis longus - n. radialis
  11. Vene ruku

    Vene gornjeg ekstremiteta podijeljene su u dvije skupine, površinsku i dubinsku, te dvije skupine vena često međusobno anastomoziraju. Površinske vene smješene su odmah ispod kože, između dvaju slojeva površinske fascije. Duboke vene prate arterije, i nazivamo ih vv. comitantes tih arterija. Obje skupine vena imaju zaliske, koji su brojniji kod dubokih nego kod površinskih vena. Površinske vene gornjeg uda Površinske vene ruke, venae superficiales membri superioris, započinju u venskim mrežama prstiju. S palmarne strane prstiju venae digitales palmares većinu krvi preko kosih vv. intercapitulares šalju na dorzalnu stranu, a mali se dio na palmarnoj strani ulijeva u arcus venosus palmaris profundus. Na dorzalnoj se strani prstiju vene spajaju u tri vv. metacarpales dorsales, koje anastomoziraju međusobno i s vv. intercapitulare tvore dorzalnu vensku mrežu, rete venosum dorsale manus, suprotno od sredine metakarpusa. Iz toga venskog spleta polazi, na radijalnom dijelu, cefalična vena, v. cephalica. Skupina površinskih vena ruke i limfni čvorovi. (A) Digitalne vene ulijevaju se u dorzalnu vensku mrežu na dorzumu šake, koji vodi u dvije istaknute površinske vene: cefaličnu i baziličnu. (B) Bazilična vena ulijeva se u početni dio aksilarne vene, a cefalična vena u kraj aksilarne vene. Medijalna kubitalna vena je komunikacija između bazilične i cefalične vene u fossi cubitalis. Perforantne vene povezuju površinske i duboke vene. Strelice na slici ukazuju na smjer toka limfe u limfnim žilama, koje se okupljaju u dreniraju u kubitalne i aksilarne limfne čvorove. Cefalična vena, vena cephalica, započinje na radijalnom dijelu dorzalne venske mreže, te zavija proksimalno oko radijalnog ruba zapešća, primajući pritoke s obiju površina. Ispod i ipred lakta od nje se odvaja medijalna bazilična vena, vena mediana cubiti, koja prima komunikantne ogranke dubokih vena podlaktice, te se naposlijetku priključuje v. basilici. Cefalična se vena zatim penje ispred lakta u usjeku između m. brachioradialisa i m. bicepsa brachii. Prolazi ispred n. musculocutaneusa i penje se u usjeku duž lateralnog ruba m. bicepsa brachii, sulcus m.bicipitis brachii lateralis. U gornjoj trećini nadlaktice prolazi između m. pectoralisa majora i m. deltoideusa (u sulcusu deltoidopectoralisu), gdje je prati deltoidni ogranak a. thoracoacromialis. U cefaličnu venu se ulijeva i v. thoracoacromialis. Probija korakoklavikularnu fasciju, i kroz trigonum deltoideopectorale, prolazeći preko aksilarne arterije završva u aksilarnoj veni odmah ispod ključne kosti. Ponekad komunicira s v. jugularis externom granom koja prolazi ispred ključne kosti. Vena basilica nastaje na ulnarnom dijelu dorzalne venske mreže. Teče po posteriornoj površini ulnarne (medijalne) strane podlaktice, te se naginje prema anteriornoj površini ispod lakta, gdje se u nju ulijeva vena mediana cubiti. Penje se koso u usjeku između m. bicepsa brachii i m. pronatora teresa, prelazi preko brahijalne arterije (od koje je odvaja lacertus fibrosus); filamenti medijalnog antebrahijalnog kutanog živca prolaze ispred i iza ovog dijela bazilične vene. Nakon toga teče duž medijalnog ruba m. bicepsa brachii, probija duboku fasciju malo ispod sredine nadlaktice, te se penje medijalnom stranom brahijalne arterije duž inferiornog ruba m. teresa majora, odakle se nastavlja kao aksilarna vena. Vena mediana antebrachii odvodi krv iz arcusa venosusa palmarisa superficialisa. Penje se ulnarnom stranom prednje strane podlaktice i završava u baziličnoj veni ili veni mediani cubiti. Dubinske vene gornjeg uda Dubinske vene gornjeg uda, venae profundae membri superioris, odgovaraju arterijama koje prate, pa se nazivaju i vv. comitantes. Možemo reći da su organizirane u parove, i smještene sa svake strane odgovarajuće arterije, te međusobno u određenim intervalima povezane kratkim transverzalnim ograncima. Dubinske vene šake počinju u arcusu venosusu palmarisu profundusu, koji prima vv. metacarpales parmales. S luka počinju vv. ulnares, vv. radiales i vv. interosseae anteriores et posteriores, koje se nalaze na podlaktici. Sve se one ujedinjuju ispred lakta u parne vv. brachiales. Radijalne vene su manje nego ulnarne i primaju dorzalne metakarpalne vene. Ulnarne vene primaju pritoke iz dubokih venskih lukova i komuniciraju s površinskim venama zapešća; blizu lakta primaju palmarne i dorzalne (ili anteriorne i posteriorne) vv. interosseae, te veliku komunikantnu granu do vene medianae cubiti. Vv. brachiales se na kraju spoje u jednu venu i nastavljaju kao v. axillaris, koja se ulijeva u v. subclaviu. Dubinske vene anastomoziraju s površinskim venama, što je važno za protok venske krvi pri mišićnim kontrakcijama. Zbog obilnih anastomoza vene na udovima mogu se slobodno podvezati pri kirurškim operacijama. Venae brachiales Brahijalne vene, vv.brachiales, smještene su sa svake strane brahijalne arterije, i primaju pritoke koje odgovaraju ograncima brahijalne arterije; blizu donjeg ruba m. subscapularisa, pridružuju se aksilarnoj veni, a medijalna brahijalna vena često se ulijeva u v. basilicu. Ove duboke vene imaju brojne anastomoze, ne samo međusobno, nego i s površinskim venama. Vena axillaris Aksilarna vena, v. axillaris, započinje od donjeg ruba m. teresa majora, kao nastavak v. basilicae, te se povećava kako uzlazi, i završava kao subklavikularna vena na vanjskom rubu prvog rebra. Blizu donjeg ruba m. subscapularisa prima brahijalne vene, i blizu kraja, cefaličnu venu; druge pritoke odgovaraju ograncima aksilarne arterije. Smještena je s medijalne strane aksilarne arterije, koju djelomično prekriva (i s njom prolazi kroz pazušnu udubinu, fossa axillaris); između te dvije krvne žile je medijalni snop brahijalnog spleta, tj. medijalni živac, ulnarni živac, te medijalni anteriorni torakalni živac. Aksilarna vena ima par zalistaka suprotno od donjeg ruba m. subscapularisa; zalisci također postoje na kraju cealične i subskapularne vene. Glavni pritoci aksilarne arterije su: v. subscapularis;v. circumflexa scapulae (koja pak prima tri vene: v. thoracodorsalis i v. circumflexa humeri anterior et posterior);v. thoracica lateralis;v. thoracoepigastricae;plexus venosus areolaris (venski splet oko bradavice dojke). Vena subclavia Subklavikularna vena (ili potključna vena), vena subclavia, je nastavak aksilarne vene, širi se od vanjskog ruba prvog rebra do sternalnog kraja klavikule, gdje se ujedinjuje s v. jugularis internom, kako bi se stvorila v. brachiocephalica. Subklavikularna i unutrašnja jugularna vena tvore angulus venosus. Ispred subklavikularne vene su klavikula i m. subclavius; straga i iza subklavikularne arterije od koje je odvaja medijalno m. scalenus anterior i frenični živac. Ispod subklavikularne vene je prvo rebro, u čijem usjeku, sulcus venae subclaviae, je vena smještena, te pleura. Vena obično ima par zalistaka, koji su smješteni oko 2.5 cm od njezinog kraja. U potključnu venu se neposredno ulijevaju vv. pectorales i v. scapularis dorsalis, te površinska vena gornjeg uda, v. cephalica.
  12. Knjige za 3. Godinu

    Kupujem knjige za 3. Godinu, originali, ne podcrtane ili ikako zasarane. Farmakologija Mikrobi Patologija Patofiziologija   0996810011
  13. Bellova pareza

    Bellova pareza je unilateralna facijalna paraliza naglog početka, koja nastaje kao rezultat lezije sedmog moždanog živca, nervusa facialisa. Ogranci n. facialisa (nije detaljan prikaz, služi samo za dobivanje dojma o distribuciji!). Sir Charles Bell opisao je paralizu facijalnog živca (ili kljenut ličnog živca) još u 1800-tim godinama. Bellovom parezom obično opisujemo relativno iznenadnu pojavu slabosti mišića lica zbog disfunkcije nervusa facialisa koji inervira veliku skupinu mišića lica. Parezu treba razlikovati od slabosti mišića lica pri, primjerice, moždanom udaru, kada defekt nije u samom živcu, nego u višim moždanim centrima. Oznaka prilično dobro služi svojoj svrsi, ali skriva činjenicu da liječnik mora oprezno promotriti i brojne druge moguće uzroke problema sa facijalnim živcem prije nego dijagnosticira Bellovu parezu - što zapravo znači "nepoznatog uzroka". Danas, na temelju patoloških uzoraka, i krvnih pretraga antitijela, vjeruje se da postoji jaka povezanost između herpes simplex virusa i Bellove pareze, a virus je vjerojatno bio uzrok bolesti u mnogim ranijim slučajevima označenima kao idiopatski. Distribucija facijalnog živca (VII). (A) Facijalni živac in situ, prikazani su unutarkoštani tijek i ogranci. (B) Prikazana je distribucija vlakana facijalnog živca. Uočite da sedmi moždani živac daje (a) motoričku inervaciju - plava boja - derivatima drugog faringealnog luka (mišići facijalne ekspresije, uključujući aurikularne i ocipitofrontalne mišiće plus m.stapedius, te posteriorni trbuh m. digastricusa i m. stylohioideusa); (b) posebnu senzoričku (okus) inervaciju i presinaptička parasimpatetička (sekretomotorna) vlakna - zeleno - za anteriorni dio jezika i submandibularni ganglij putem chorde tympani; te © presinaptička parasimpatička (sekretomotorna) vlakna - ljubičasto) za ganglion pterygopalatinum putem n. petrosusa majora. Epidemiologija Godišnja incidencija Bellove pareze je oko 13 do 34 slučaja na 100,000 stanovnika, što je čini relativno čestim problemom. U Sjedinjenim Američkim Državama zahvaća oko 40,000 ljudi svake godine. Rizik se utrostručuje tijekom trudnoće, i iako se obično pojavljuje kao izolirana pojava, 8-10% pacijentica će u budućnosti iskusiti i drugi napad pareze. Diabetes je prisutan u oko 5-10% pacijenata s Bellovom parezom. Polovica svih slučajeva lične pareze označava se kao Bellova pareza, implicirajući da je uzrok nepoznat. Patologija i patogeneza Patološki uzrok je upala nervusa facialisa u uskom facijalnom kanalu. Upala uzrokuje oteknuće, i u uskom kanalu raste pritisak na živac. Mikroskopski, perineum živca je zadebljan, a upalne stanice mogu se vidjeti u živcu, oko snopova živčanih vlakana i oko malih krvnih žila koje prokrvljuju živac. Postoji degeneracija mijelinske ovojnice oko individualnih živčanih vlakana. Dakle, kao uzroke oštećenja živca podvlačimo jednostavnu upalu, pritisak, te nedostatnu krvnu opskrbu potrebnu za funkcioniranje živca. Klinička slika Nastanak facijalne slabosti pri Bellovoj parezi je prilično brz. Može se razviti kroz nekoliko sati, te napredovati slijedećih nekoliko dana. Slabije govorne sposobnosti posljedica su slabosti usana. Može se pojaviti i prekomjerno lučenje sline. Pacijent primjećuje asimetriju lica kada se gleda u ogledalu. Rijetko, zbog spuštene očne vjeđe može se pojaviti prekomjerno lučenje suza na toj strani. Kod pacijenta se može pojaviti smanjenje osjeta okusa na zahvaćenoj strani, a i zvukovi se mogu činiti glasnijima na zahvaćenoj strani. Pacijenti se često žale na trnke ili otupljenje lica na strani paralize. To obično nastaje zbog pogrešne povratne sprege iz paraliziranih mišića, što daje čudan osjećaj pacijentu. Nije rijetko da pacijent iskusi bol iza uha nekoliko dana prije nego se paraliza pojavi. Ponekad se širi i prerasta u glavobolju, koja može biti stalna. Liječnik procjenjuje slabost lica pitajući pacijenta da pokaže zube, osmijeh, te da zviždi. Podizanje obrve može biti oslabljeno, a moguće je otežano zatvaranje oka zbog oslabljenih mišića koji spuštaju kapak. Pri teškoj paralizi pacijent uopće ne može sklopiti očni kapak, te se može vidjeti sklera i često dio pupile iako pacijent pokušava zatvoriti oko. U ovim okolnostima očna jabučica se usmjerava superiorno kako se zjenica ne bi vidjela, te se taj znak naziva Bellov fenomen. Važno je pokušati razlučiti je li oštećenje u potpunosti uništilo živac, što rezultira mnogo lošijom prognozom nego ako se radi samo o vrlo teškoj leziji. U teškoj paralizi, vrlo se oprezno promatra kako bi se uočio bilo kakav trzaj ili pokret facijalnih mišića, što bi ukazalo na to da živčana aktivnost još uvijek postoji, iako je živac teško oštećen. Nepotpuna lezija nosi mnogo bolju prognozu. Daljnje testiranje može otkiti gubitak okusa na jeziku na zahvaćenoj strani. Komad vate se umoči u otopinu šećera, te se stavlja na isplaženi jezik (vrlo je važno da je jezik ispružen, jer ako nije, otopina šećera će se proširiti na normalnu stranu i znak se neće moći uočiti). Sluh se može testirati trljanjem prstiju blizu uha. Kod Bellove pareze, sluh zapravo može biti pojačan na slaboj, zahvaćenoj strani jer je m. stapedius paraliziran. Gubitak osjeta okusa i pojačani osjet sluha indikatori su težine problema, više nego što pomažu u dijagnosticiranju. Liječnik uvijek pregledava samo uho i povremeno vidi vezikule, slične onima koje nastaju kod vodenih kozica; te usmjerava dijagnozu prema genikulatnom herpesu zosteru (u literaturi se može naći i kao Ramsay Hunt Syndrome). Virus zahvaća skupinu tijela naurona koje su zbijene skupa duž facijalnog živca dok prolazi kroz canalis facialis, i tijela tih stanica tvore ganglion geniculatum. Pretrage Može se provesti elektrodiagnostička laboratorijska pretraga, test provodnosti živca (eng. nerve conduction study [NCS]) i elektromiografija (EMG). Kod testa provodnosti živca, nervus facijalis se stimulira kroz kožu blizu uha malim isprekidanim električnim izbojima, a razultat je odgovor mišića koje inervira taj mišić, tj. trzaji mišića, tehnički zvani "compound muscle action potentical" ili CMAP, koji se snimaju uz pomoć osciloskopa. Nakon otprilike deset dana nakon početka Bellove pareze većina CMAPa, koja je obrnuto proporcionalna oštećenju živca, služi kao procjena težine oštećenja živca. EMG dio testa obavlja se umetanjem fine elektrode - igle - u različite mišiće lica. Uzorak električne aktivnosti mišića kada ih pacijent voljno kontrahira može se proučavati; znakovi oštećenja živca mogu se kvantificirati nakon otprilike mjesec dana. Diferencijalna dijagnoza Dok je Bellova pareza, prema definiciji, nepoznatog uzroka, trebalo bi se bar zapitati o uzroku upale ili strukturalnih abnormalnosti koje zahvaćaju živac. Herpes simplex 1 - Na temelju analize antitijela, mogućnost direktne infekcije ili imunog odgovora na ovaj virus razmatrana je dugi niz godina. Danas, s mogućnostima moderne tehnologije i DNA ispitivanja, reaktivacija herpesa simpleksa smatra se najvjerojatnijim uzrokom Bellove paralize u većni slučajeva. Virus je identificiran u tekućini oko živca i u živcu kada se kao terapija upotrebljavala kirurša dekompresija živca.Herpes zoster - Iako je mnogo rijeđi, genikularni zoster je drugi najčešći viralni uzrok pareze facijalnog živca i opisan je u tekstu iznad. U studiji koja je proučavala 1701 slučaj, zoster je bio uzrok u 116 slučajeva. Herpes simplex i herpes zoster stoga čine većinu uzroka Bellove pareze.Druge rijetke infekcije Lymska borelioza (eng. Lyme desease), rezultat infekcije spirohetom Borellia burgdorferi, zaslužuje spominjanje. Facijalna pareza događa se kod 50-60% pacijenata s Lyme bolešću, i može biti bilateralna. U principu, pacijenti s facijalnom parezom zbog Lyme bolesti gotovo uvijek imaju druge znakove koji ukazuju na dijagnozu. Može ali ne mora biti povijest ujeda krpelja, ali česta je bezbolna oteklina, te crvenilo lica prije pojave pareze. Mogu postojati druge karakteristike infekcije Borelliom burgdorferi, kao što je kožni osip, artritis, srčana blokada, vrtoglavica, ili gubitak sluha. Ako se traže antitijela na Borgelliu burgdorferi u krvi, IgM antitijela imaju najveću koncentraciju u trećem do šestom tjednu nakon infekcije, a razina IgG antitijela raste od četvrtog tjedna. Ako se napravi lumbalna punkcija, upalne stanice u cerebrospinalnoj tekućinu su sugestivne, a specifična IgG antitjela su osjetljiva i specifična metoda za dijagnozu.Facijalna pareza bila je opisana s infekcijama mnogim drugim agentima. Uključuju citomegalovirus, Epstein Barr virus, zaušnjake, influenzu B, i Coxsackie virus. Prijavljene su i rikecijske infekcije.HIV je rijetki uzrok pareze facijalisa. Paraliza se pojavljuje rano, u vrijeme sero-konverzije.Bakterijske infekcije - jednostavni pregled uha i bubnjića ukazat će na dijagnozu. žućkasta kremasta tekućina ili gnoj koji se cijedi kroz probijeni bubnjić pacijenta s facijalnom parezom ukazat će na dijagnozu kolesteatoma, inficirane mase debrisa i gnoja u kosti koja čini facijalni kanal. Prognoza Prognoza Bellove pareze povezana je s težino oštete živca. Klinički nepotpune lezije mogu se oporaviti. Mnoge ljestvice težine oštećenja su stvorene kako bi se mjerila težina ozljede. Jedna od tih ljestvica je i House-Brackmann skala. Bez liječenja, oko 85% pacijenata pokazuju poboljšanje unutar tri tjedna. Ukupno, oko 70% pacijenata potpuno će se oporaviti. Pacijenti s nepotpunom lezijom imaju 94% šanse za povratak u normalne funkcije. Liječenje se organizira tako da se poveća rata oporavka u odnosu na ratu povezanu s povijesti bolesti. Pareza nastala zbog genikulatnog herpesa zostera povezana je s težom paralizom, stoga ima i goru prognozu. U pacijenata koji imaju leziju živca, ali kod kojih živčana ovojnica ostaje u kontinuitetu, može se očekivati ponovno izrastanje aksona za reinervaciju facijalnih mišića. živčana vlakna koja ponovno rastu prolaze putem određenim živčanom ovojnicom, i rastu brzinom otprilike 1mm dnevno. Normalno, kako je opisano u anatomiji, svaki mišić je zasebno inerviran i može se kontrahirati neovosno o drugim facijalnim mišićima. Kod pacijenata s teškom parezom i reinervacijom, ova sposobnost se gubi, a mišići se moraju kontrahirati kao jedna masa, simultano, čak i kada pacijent pokušava pomaknuti samo jedan mišić. Stoga, pri treptanju se pojavljuje i pomicanje kuta usta, a pri smijanju, oči se zatvaraju. Zajednička kontrakcija nekoliko mišića zove se sinkineza. Isti fenomen može zahvatiti autonomna vlakna, uzrokujući simultano lučenje lakrimalnih i žlijezda slinovnica. Kada pacijent okusi nešto oštrog okusa, potiče se lučenje sline, ali se potiče i lučenje lakrimalnih žlijzda, rezultirajući prevelikom proizvodnjom suza koje se mogu prelijevati preko donje očne vjeđe. To se naziva sindromom "krokodilskih suza." Terapija Snimanje (CT ili MRI) je opravdano ako su fizički znakovi i simptomi atipični, ili ako postoji spora progresija bolesti nakon tri tjedna. Ako nema poboljšanja nakon dva do tri mjeseca, mudro je napraviti patološke pretrage u potrazi za drugim uzrokom paralize, ne jednostavnom Bellovom parezom. NCS i EMG su dobar način za procjenu stupnja oštećenja živca i koriste se uglavnom u prognostičke svrhe. No, ti testovi nisu obvezni, jer njihov rezultat ne mijenja način liječenja. Zbog nepotpunog zatvaranja očnih kapaka i ponekad slabe produkcije suza, ugrožena je cornea, koja može biti ogrebana ili oštećena na drugi način. Ako pacijent ne može sklopiti oči, potrebno je ukapavati umjetne suze svakog sata tijekom dana, i neki drugi oftamološki preparat noću. Zaštitne naočale su također vrijedne spominjanja; možda zvuči smiješno, ali kapci se mogu zalijepiti noću, s napomenom da vrpcu ne bi trebalo stavljati direktno na očni kapak jer bi mogla skliznuti i ozlijediti corneu. U pacijenata s trajnom slabošću mali zlatni uteg može se umetnuti u gornji očni kapak kako bi se mogao zatvoriti uz pomoć gravitacije. Lijekovi Kortikosteroidi - odluka da se koristi bilo koja vrsta terapije lijekovima ovisi o kontroliranim kliničkim studijama koje procjenjuju dobrobit ili nedostatak dobrobiti bilo kojeg lijeka. Većina nedavnih prospektivnih studija provedena je u Škotskoj i rezultati su objavljeni u New England Journal of Medicine 2007. godine. Zaključak je glasio da prednizolon značajno poboljšava šansu potpunog oporavka kroz 3 i 9 mjeseci. Od 486 pacijenata koji su liječeni, 357 se oporavilo u razdoblju od 3 mjeseca i više, dok se još 80 oporavilo nakon 9 mjeseci. Dakle, stopa oporavka nakon 9 mjeseci liječenja steroidima iznosi 96.1%, u usporedbi sa stopom od 85.2% za kontrolnu skupinu (kojoj je davan placebo). Drugi način da se gleda na te podatke glasio bi da 9 pacijenata treba biti liječeno steriodima kako bi se postigao jedan dodatni potpuni oporavak. Doza davanog prednizolona bila je 25 mg dva puta dnevno[1]. Terapiju treba započeti što je ranije moguće, i nije vjerojatno da će lijekovi djelovati 72 sata nakon pojave pareze; podaci o kasnijem liječenju ne postoje. U SAD-u, uobičajena praksa je davanje prednizona u dozi od 1mg/kg tjelesne maste, tijekom 7 do 10 dana. Mehanizam djelovanja kortikosteroida mogao bi biti modulacija upale ili smanjenje otekline u facijalnom kanalu.Antiviralni agenti - ako je herpes simplex česti uzrok Bellove pareze, ima smisla upotrijebiti lijek koji djeluje protiv virusa. U istoj studiji koja je opisana iznad, jedan eksperimentalni dio sastojao se od provjeravanje efikasnosti (ili nedostatak efikasnosti) dodanog aciklovira, koji je djelotvoran protiv herpesa simplexa. Dodavanje aciklovira nije bilo efektivno. Noviji lijek je valaciklovir, koji je prekursor aktivnog oblika aciklovira i u tijelu se pretvara u aciklovir. Aciklovir ima povećanu biodostupnost. U nedavnom kliničkom pokusu objavljenom u časopisu Otology & Neurootology 2007. godine, valaciklovir s kortikosteroidima rezultirao je boljim ishodom nego kada su kortikosteroidi davani sami. Valaciklovir u dozi od 550 mg dva puta dnevno tijekom 5 dana, skupa s prednizolonom, rezultirao je potpunim oporavkom 96.5% od 114 pacijenata, u usporedbi sa 89.7% stope oporavka pacijenata liječenih samo kortikosteroidima i placebom (bez antiviralnog agenta). Opet, gledano na statističke podatke iz druge perspektive - trebalo bi liječiti 15 pacijenata tom kombinacijom kako bi se postigao jedan dodatni oporavak. U zaključku, najbolja trenutna praksa jest liječenje Bellove pareze kombinacijom kortikosteroida i valaciklovira. Kirurška dekompresija Kirurška dekompresija nervusa facialisa pri Bellovoj parezi trenutno nije preporučena. Quality Standards Subcommittee Američke Akademije Neurologije zaključio je da nema dovoljno dokaza da se naprave takve preporuke. S takvom operacijom postoji rizik od gluhoće, curenja cerebrospinalne tekućine, i još većeg oštećenje facijalnog živca. TABLICA - HOUSE BRACKMANN SKALA!
  14. PScript - program za upload pitanja

    You, I like you. Ma pisao sam sve na engleskom nekako automatski, nakraju sam zaboravio prevesti... Pa možeš slagati poglavlja, pa jedan file da bude jedan kolokvij/ispit, a svako poglavlje druga sekcija. Nisam računao s pod-poglavljima i teško bih mi ih bilo implementirati bez da promjenim cijelu strukturu programa. Ako budem imao vremena pokušati ću sve te principe prebaciti na perpetuum tako da bude direktno integrirano u stranicu, jer ovako program tako i tako nitko ne koristi...
  15. Što je PScript? PScript je program koji omogućuje jednstavan unos pitanja i odgovora (kao i označavanje točnih odgovora) i njihovo spremanje u PDF format. Što Vam treba kako biste ga pokrenuli? Program je napisan u Javi, tako da nema nastavak *.exe nego *.jar (ako je to ikome sumnjivo). To isto znači da vam treba minimalno Java 7 kako bi program radio (Ako nemate Javu 7, javiti će vam prilikom pokretanja). Kako ga koristiti? PScript je osmišljen da bude što intuitivniji i jednostavniji za korištenje. Kada napravite novi dokument, dobiti će te na izbor koji tip poglavlja želite. Imate dva tipa: Questions and answers - Omogućuje dodavanje pitanja s do pet odgovora, kao i označavanje točnih odgovora List of elements - Omogućuje dodavanje natuknica Kada izaberete jedno od ponuđenog, dobiti će te stranicu s naslovom i prvim elemetnom. Kontrole: Enter - dodaje idući logični element. Logični element bi bilo ono što očekujete iza kućice u kojoj se nalazite. Title - idući element je ili Question ili ListElement Question - idući element je Answer (osim ako ih već nema 5, onda je idući element Question) Answer - idući element je Answer (osim ako ih već nema 5, onda je idući element Question) ListElement - idući element je ListElement Shift + Enter - isto kao i gore, osim za: Question - idući element je Question, bez obzira na broj odgovora Answer - idući element je Question, bez obzira na broj odgovora Ctrl + Enter - uvijek dodaje novo poglavlje Shift + Delete - briše trenutni element (Napomena! Brisanje Questiona briše i sve mu pripadajuće Answere, a brisanje Titlea biše cijelo poglavlje!!) Isto tako imate i toolbar gore koji omogućuje sve što i prečaci iznad uz još dodavanje superskriptiranih i subskriptiranih znakova (korisno za kemiju). PScript također ima standardne menije, vrlo slične onima koje možete pronaći u Wordu i sličnim programima. Od nekih stvari koje možda nisu jasne na prvi pogled ima sljedeće: Export... Pscript sprema fileove u PDF obliku, međutim ima i svoj format (.plip - Perpetuum Lab Info Package) koji je mnogo kompaktniji (čak i do 10x manji od PDFa). Samo Pscript može čitati taj format. Ako želite file u tom formatu, možete ga dobiti pritiskom na Export. Manage chapters... Pomoću ove opcije možete mjenjati redosljed poglavlja u dokumentu, dodavati ih i uklanjati. S lijeve strane će biti učitana poglavlja trenutnog dokumenta, a s desne sva poglavlja dokumenata trenutno otvorenih u drugim tabovima. Ako kliknete na Import, možete učitati poglavlja iz bilokojeg validnog PDFa (PDFa napravljenog s PScriptom) ili PLIPa. Concatenate... Pomoću ove opcije možete nadovezati neki drugi PDF ili PLIP na vaš dokument tako da na začelje dokumenta automatski dodate njegova poglavlja. Preferences... ​Language - Promjena jezika (iako se Hrvatski može odabrati, ja to ne bih radio na vašem mjestu ). Default file location - Kada spremate ili otvarate neki file, ovo je folder u kojem će te se prvo naći. Scroll speed - Brzina skroliranja. Treba restart da bi promjena stupila na snagu. Zasivljene opcije Stvari koje se planiraju, ali još nisu u potpunosti implementirane (Ili u slučaju Admin optionsa, stvari koje su samo za Admine ) Planirane mogućnosti Verzija PScripta je 0.9 što znači da je ovo BETA verzija. Neke opcije se još planiraju dodati, a to je sljedeće: Send to PLab - slanje skripti na Perpetuum Lab jednim klikom miša. Ova opcija je ustvari već implementirana, ali ne mogu natjerati Perpetuumov server da dopusti PScriptu pristup serveru Prijevod na Hrvatski Bugs 0.9 0.9-1 Da bi se brzina scrolla promjenila, potreban je restart Version history 0.9 Initial release 0.9.1 fixed 0.9-1 Dodatne informacije Ako pronađete neki bug ili imate bilokakav prijedlog, pitanje ili kritiku na račun programa, samo recite i vidjeti ću što se da napraviti. Isto tako tražim nekoga tko se razumije u Javu/Networking/Linux(RedHat) radi pomoći, pa ako je netko voljan pomoći, bio bih mu i više nego zahvalan. DOWNLOAD PScript 0.9.jar PScript 0.9.1.jar
  16. Bartolinova žlijezda

    Bartholinova žlijezda, glandula vestibularis major, parna je žlijezda koja se nalaze inferiolateralno od vaginalnog otvora u žena. Ona izlučiju sluz kako bi se olakšao snošaj, a izlučena količina je relativno skromna - tek nekoliko kapi kada je žena seksualno uzbuđena. Također se može inficirati te postati natečena i bolna - tada se liječi antibioticima. U slučaju začepljenja dovodnih kanalića, moguće je razvoj ciste. Otkrio ju je danski anatom, Caspar Bartholin mlađi, odakle joj i naziv...
  17. Unutrašnja karotidna arterija

    Unutrašnja karotidna arterija, a. carotis interna, i vanjska karotidna arterija, a.carotis externa, nastaju račvanjem a. carotis communis u visini gornjega kraja grkljana. Odnos tih dviju žila je najprije takav da a. carotis interna stoji lateralno i nešto dorzalno, dok se a. carotis externa nalazi medijalno i nešto više sprijeda. Vanjska karotida zatim prelazi na lateralnu stranu, a unutrašnja karotida se usmjerava bočno od ždrijela (u parafaringealnom prostoru) i penje se vertikalno kroz vrat, bez grananja, do baze lubanje. Na tom putu stoji prvo medijalno, a onda ispred vene jugularis interne. Prolazi u blizini nepčanog krajnika, udaljena od njega samo oko 1 cm. Svaka a. carotis interna ulazi u kranijalnu šupljinu kroz canalis caroticus u petroznom dijelu temporalnih kostiju. Uz karotidne arterije, karotidni kanali sadrže i venske pleksuse te simpatičke karotidne pleksuse, plexus caroticus internus. Prati anteromedijalni smjer karotidnog kanala. Tok a. carotis interne - Presjek kroz karotidni kanal. Cervikalni dio a. carotis interne penje se vertikalno u vratu do ulaza u karotidni kanal petroznog dijela temporalne kosti. Petrozni dio arterije zavija horizontalno i medijalno u karotidnom kanalu, prema vrhu temporalne kosti. Izbija iz kanala superiorno od foramena laceruma koji je zatvoren hrskavičnom pločom, te ulazi u šupljinu lubanje. Arterija teče anteriorno preko hrskavične ploče: zatim kavernozni do arterije teče kroz karotidni sifon na lateralnoj strani tijela sfenoidne kosti, premošćujući kavernozni sinus. Ispod processusa clinoideusa anteriora, arterija skreće za 180 stupnjeva, tako da njen cerebralni dio krene posteriorno kako bi se uključila u cerebralni arterijski krug. Napustivši karotidni kanal, a. carotis interna se prebacuje preko vezivne hrskavice foramena laceruma i ulazi u sinus cavernosus, gdje je sa svih strana oblijeva venska krv; kroz sinus prolazi skupa s n. abducensom i vrlo blizu n. oculomotoriusu i n. trochlearisu. U sinusu je izvijena u obliku okrenutoga slova S, što se zbog toga naziva karotidnim sifonom; konveksitet prvog zavoja usmjeren je superiorno i posteriorno, a drugoga inferiorno i anteriorno. Na ovom mjestu krvna žila pravi na sfenoidnoj kosti dva udubljenja, sulcus caroticus i impressio carotica. U samom sinusu daje samo jedan do dva mala ogranka za hipofizu. Medijalno od prednjeg klinoidnog nastavka unutarnja karotida izlazi iz kavernoznog sinusa probivši njegovu gornju - duralnu - stijenku. Na tom se mjestu od a. carotis internae odvaja njezina najveća kolaterala - arteria ophtalmica, koja kroz canalis opticus nastavlja u očnu šupljinu. Karotidni arteriogram - Kontrastno sredstvo je ubrizgano u karotidnu arteriju. Èetiri dijela a. carotis interne (I), odozdo prema gore su: cervikalni dio, petrozni dio (u canalisu carotisu petroznog dijela temporalne kosti), kavernozni dio (u sinusu cavernosusu) i cerebralni dio (u kranijalnom subarahnoidnom prostoru). A - a. cerebri anterior i njene grane; M - a. cerebri media i njene grane; O - a. ophtalmica Bočno od hijazme optikum a. carotis interna se približava supstanciji perforati anterior i dijeli u ogranke za mozak, i to slijedeće: A. communicans posterior - pruža se prema natrag i spaja unutarnju karotidu s a.cerebri posterior, koja izlazi iz bazilarne arterije;A. choroidea anterior prati tractus opticus prema natrag i lateralno, te ulazi u plexus choroideus donjega roga. Opskrbljuje čitav koroidni pleksus lateralne koore, a prokrvljava i globus palidus i capsulu internu.A. cerebri anterior usmjerena je iznad vidnog živca prema medijalno i naprijed, ulazi u fissuru longitudinalis cerebri i nastavlja oko genu corporis callosi prema nazad, po njegovoj konveksnoj površini. Na ulazu u pukotinu među hemisferama spaja je kratka a. communicans anterior s istoimenom žilom s druge strane.A. cerebri media, uz a. cerebri anterior, druga je završna grana unutarnje karotide. Usmjerena je lateralno, ulazi u sulcus lateralis i grana se na konveksnoj površini hemisfere. Prokrvljuje veliki dio te površine osim perifernih dijelova uz bridove, na granici medijalne i bazalne strane. Opskrbljuje i područje temporalnog pola. Opširnije: Moždani arterijski (Willisov) krug Završne grane a. carotis interne su, dakle, a. cerebri anterior i a. cerebri media. Klinički, na a. carotis internu i njene grane se obično gleda kao na anteriornu cirkulaciju mozga. Anteriorne moždane arterije su povezane a. communicans anterior, što je dio moždanog arterijskog kruga (Willisov arterijski krug) oko fosse interpeduncularis, udubljenja donje površine mezencefalona između peduncula cerebri.
  18. Nisam siguran ponavljaju li se, ali meni je 90% učenja za prijemni bilo rješavanje te zbirke. Riješi koliko znaš, pa nađi nekoga tko zna više od tebe da ti pomogne proći ostatak. Čak i da se ne ponavljaju, dolaze zadaci sličnog oblika i kalibra.
  19. trup rebra

    Rebra, costae, su jedan od sastavnih dijelova stijenke prsnog koša; čine lateralni dio njenog anteriornog i posteriornog zida te u potpunosti grade lateralne dijelove stijenke. Dvanaest ih je pari te se označuju rimskim brojevima, I-XII. Djele se na prava rebra, costae verae (I-VII), te na lažna rebra, costae spuriae (VIII-XII). Prava rebra su svojom hrskavicom, caltilago costalis, izravno spojena na prsnu kost, sternum, dok se lažna spajaju neizravno, preko hrskavice VII. rebra, ili nisu uopće spojena s prsnom kosti - to su XI. i XII. rebro te se nazivaju lebdećim rebrima, costae fluctuantes. Rebrena hrskavica VIII., IX. i X. rebra zavija prema gore i spaja se s hrstavicom susjednog gornjeg rebra, a nakon toga zajedno i s hrskavicom VII. rebra te tako nastaje rebreni luk, arcus costarum. Rebra se sastoje od nekoliko djelova; glave, caput costae, vrat, collum costae, trup, corpus costae, te prednji dio rebra. Na glavi rebra nalazi se globna ploha, facies articularis capitis costae. Glava je svakog rebra, osim I., XI. i XII., podijeljena na gornji i donji dio, a razdvaja ih greben, crista capitis costae. Gornji se dio uzglobljuje s istobrojnim prsnim kralješkom[LINK], a donji sa prvim nižim kralješkom[LINK]. Sam greben vezan je za intervertebralnu ploču. Glava I., XI. i XII. rebra spaja se samo sa istobrojnim kralješkom. Vrat prvih 3-4 rebra je zaobljen dok se na ostalima nalazi greben, crista colli costae. Vratm završava kvržicom, tuberculum costae. Na donjoj strani te kvržice nalazi se zglobna površina za uzglobljenje s poprečnim nastavkom istobrojnog kralješka, facies articularis tuberculi costae. Izuzetak su XI. i XII. rebro koje tu plohu nemaju, što im omogućuje veliku pokretljivost. Kod gornjih rebara malo bliže kvržice, a u donjih malo dalje, nalazi se pregib i hrapava površina za vezu s mišićima, angulus costae. Trup je rebra spljošten. Gornji je rub zaobljen a donji oštar. Na unutrašnjoj stjenki trupa rebra nalazi se kanal, sulcus costae, u kojem su situirane krvne žile i živci. Takva brazda ne postoji kod XI. i XII. rebra. Prednji kraj završava elipsoidnim oblikom na koji se veže rebrena hrskavica. Duljina rebra raste od I. do VII.-VIII. te nakon toga se opet smanjuje sve do XII. Kod rebara se razlikuju i tri vrste zakrivljenosti: zakrivljenost po radijusu, po rubu (vodoravnoj ravnini) te prema uzdužnoj osi rebra. Zakrivljenost po radijusu veća je na početku rebra a manja na njegovom kraju. Ta se zakrivljenost povećava u skladu s brojem rebra, dakle od I. prema XII. rebru. Zbog zakrivljenost po rubu glava rebra nalazi se u višem položaju nego njegov prednji kraj. To je najizraženije kod srednjih rebra. Radi zakrivljenost po osi rebra unutrašnja ploha na stražnjem dijelu rebra usmjerena je prema gore, dok je na prednjem dijelu usmjerena prema dolje. Prvo rebro, costa I. Prvoje je rebro kratko, široko i plosnato bez zakrivljenosti po rubu i osi. Zakrovljenost po radijusu je zato jako izražena. Na gornjoj se plohi rebra nalazi dodatna kvržica, tuberculum musculi scaleni anterioris. Ispred i iza kvržice se nalaze dva žlijeba. Onaj ispred je sulcus venae subclaviae, a onaj iza je sulcus arteriae subclaviae, te njima prolazi istoimena krvna žila. Drugo rebro, costa II. U sredini gornje površine drugog rebra nalazi se hrapavost, tuberositas musculi serrati anterioris, dok je iza nje druga hrapavost na koja je hvatište m. scalenus posterior. ovo rebro također nema rebreni žlijeb. Jedanesto i dvanaesto rebro, costae XI. et XII. XI. i XII. rebro nemaju ni greben glave, ni kvržicu. XII. rebro također nema ni rebreni žlijeb.
  20. Sindrom karpalnog tunela

    Sindrom karpalnog tunela je kroni;na kompresivna neuropatija, obično idiopatska, koja nastupa u srednjim godinama života, češće u žena. Često nastaje u osoba koje intenzivno rade rukama. Dominantan klinički simptom jesu bol i parestezije koje se šire u području inervacije medijalnog živca u šaci, a mogu se proširiti u područje podlaktice i nadlaktice. Najčešće prvi simptomi započinju u prva tri prsta. Osobito su intenzivni i neugodni tijekom noći, a tijekom dana mogu se potaknuti određenim aktivnostima kao što je dugotrajno upravljanje automobilom, šivanje i sl. Ponekad može postojati trajna utrnulost u prva tri i pol prsta. motorički ispadi s atrofijom tenara ili slabošću nastaju kasnije. AnatomijaKarpalni kanal, canalis carpi, je koštano-vezivni kanal smješten na prednjoj strani korijena šake. Kosti pešća tvore njegovo dno i dva zida. Krov tvori transverzalni karpalni ligament, ligamentum carpi transversum seu retinaculum musculorum flexorum, koji se hvata na radijalnoj strani pešća za trapezoidnu i skafoidnu kost. Na ulnarnoj strani, transverzalni karpalni ligament hvata se za kukastu, os hamatum i grašastu, os pisiforme kost. Presjek kroz zapešće kadavera na kojem se vidi medijalni živac (obilježen isprekidanim krugom) u karpalnom tunelu (obilježenom strelicama). Prostor u karpalnom tunelu, uz medijalni živac, zazuma i devet tetiva fleksora - obojane sivo desno od medijalnog živca. Velika strelica pokazuje transverzalni karpalni ligament. Transverzalni karpalni ligament služi za održavanje karpalnog luka, koji daje dlanu lagano konkavan izgled. Taj ligament također služi kao oslonac za tetive fleksora prstiju, što dopušta tetivama učinkovitiji rad tijekom fleksije. Prostor unutar karpalnog kanala zauzimaju medijalni živac i devet tetiva fleksora prstiju (uključujući palac). U visini pešća, medijalni živac je uglavnom senzorni živac. Daje jedan motorički ogranak, rekurentni medijalni živac, koji inervira mišiće tenara, smještene na radijalnoj strani dlana, uz palac. Ostali ogranci medijalnog živca su senzorički živci za palac, kažiprst, srednji prst i radijalnu stranu prstenjaka. Ulnarni živac, koji prolazi kroz ulnarni kanal (također nazivan Guyonov kanal) a ne kroz karpalni kanal, daje osjet malom prstu i ulnarnoj strani prstenjaka. Radijalna arterija prolazi kroz zapešće izvan karpalnog tunela i završava u ruci kao hranidbena arterija za duboki palmarni luk. Ulnarna arterija koja ulazi u šaku kroz ulnarni kanal prehranjuje površinski palmarni luk. SimptomiPacijenti mogu osjećati različite stupnjeve slabosti (ili trnce) u palcu, kažiprstu, srednjem prstu ili na radijalnoj strani prstenjaka. Pacijenti mogu također osjetiti neočekivane "električne šokove" koji se šire od pešća prema zahvaćenim prstima ili od pešća proksimalno. Ovi simptomi mogu probuditi pacijenta noću ili se mogu pogoršati ako pacijent spava u fetalnom položaju, sa fleksiranim pešćem, te ako pacijenti zaspu na zapešću, što uzrokuje kompresiju medijalnog živca. Tijekom dana, simpromi se mogu pogoršati i ekstenzijom i fleksijom zapešća tijekom vožnje, tipkanja i drugih aktivnosti. Pacijenti ponekad mogu opisati i "hladan" osjećaj u rukama te misliti da ga uzrokuje slaba cirkulacija. Stoga ponekad tresu ruke da bi se oslobodili neugode. Neki pacijenti će spuštati ruke kako bi dopuštali da gravitacija poboljša cirkulaciju u ruke. Liječnik bi trebao napraviti vaskularni pregled ruku i prstiju tijekom evaluacije kako bi se isključile okluzivne vaskularne bolesti kao uzrok ovih simptoma. Korisna je i pojava tipične boli na perkusiju živca u ručnom zglobu (Tinnelov znak) ili na forsiranu fleksiju šake (Phalenov test). U dijagnozi je važan EMNG nalaz koji pokazuje usporenu motoričku i osjetnu provodnost u području ručnog zgloba u ranoj fazi bolesti. U kasnijoj fazi bolesti mišići pokazuju jasne znakove denervacije. Općenito, smanjene snage u rukama se ne primjećuje kao inicijalni simptom. Ipak, s progresijom sindroma karpalnog kanala, smanjenje snage u ruci postaje primjetnije, zbog kompresije rekurentnog motoričkog ogranka. Može se primjetiti atrofija tenarnih mišića na pregledu pri teškom sindromu karpalnog kanala. Ako motorički simptomi smanje snagu u ruci, i to postane predominanti simptom, mora se napraviti diferencijalna dijagnoza zbog drugih bolesti, poput artritisa, koji mogu uzrokovati ove simptome. Zato se obično radi RTG. Ako se sindrom karpalnog tunela ne liječi, može nastupiti smanjenje osjeta s gubitkom zaštitnih refleksa. Pacijent tada primjerice može ozlijediti ili opeći ruku, a da ne osjeti bol. Liječenje uključuje forsirano držanje ruke u položaju između pronacije i supinacije, davanje antidiuretika, antiinflamatornih lijekova (peroralno ili lokalno), fizikalnu terapiju - no ti su učinci kratkotrajni. Kirurško liječenje se provodi tako da se presiječe transverzalni karpalni ligament.
  21. Skripta iz fiziologije (samo F1)

    Dodani krv i autonomni živčani sustav.
  22. Ova je skripta pisana je malo drugačije od postojeće (više u natuknicama), pa kako kome što paše. Sadrži samo prvi kolokvij. Sadrži poglavlja 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 23 (samo djelove koji su dio ispitnog gradiva), 32, 33, 36, 60  FIZIOLOGIJA.pdf
  23. Skripta je relativno kratka. Izbačeni su dijelovi poglavlja koji su ne-histološki, poput djelova živčanog, mišićnog i imunosnog sustava.   Skripta sadrži samo gradivo prvog kolokvija bez poglavlja o hipofizi i žlijezdama. HISTOLOGIJA.pdf
  24. Zbog upgradea foruma, nešto je pošlo po zlu i stari se attachmenti ne mogu skinuti (bar većina). Stvari se pokušavaju riješiti.
  25. Skripta iz fiziologije (samo F1)

    Dodan IV. dio (Cirkulacija)!