Otkako je Neil Armstrong 1969. godine zakoračio na Mjesec, čovječanstvo je uprlo pogled prema sljedećoj velikoj destinaciji: Marsu. Crveni planet, sa svojom hladnom pustinjom i rijetkom atmosferom, postao je simbol naših ambicija da postanemo međuplanetarna vrsta. No, dok znanstvenofantastični filmovi prikazuju putovanja na Mars kao rutinsku stvar, stvarnost je znatno složenija i opasnija.
Razlika između Mjeseca i Marsa: Od skoka do maratona
Da bismo razumjeli težinu misije na Mars, moramo prvo razumjeti razmjer udaljenosti. Mjesec je od Zemlje udaljen oko 384.000 kilometara. Astronautima Apolla trebalo je otprilike tri dana da stignu tamo. U slučaju problema, povratak kući bio je relativno brz i moguć u roku od nekoliko dana.
Mars je, s druge strane, u prosjeku udaljen oko 225 milijuna kilometara. Ta se udaljenost stalno mijenja zbog orbita planeta, a prozor za najkraće putovanje otvara se tek svakih 26 mjeseci. Čak i u idealnim uvjetima, koristeći današnju tehnologiju kemijskog pogona, putovanje bi trajalo između 6 i 9 mjeseci u jednom smjeru. To znači da posada mora biti spremna na misiju koja bi, uključujući boravak i povratak, trajala ukupno oko dvije do tri godine.
Uvjeti putovanja i trajanje misije
Putovanje do orbite Zemlje samo je prvi, najlakši korak. Jednom kada letjelica napusti zaštitni omotač našeg planeta, posada se suočava s neprijateljskim okruženjem dubokog svemira koje tijelo i um stavlja na kušnju.
Radijacija i zdravlje astronauta
Ovo je možda najveći tehnički izazov. Duboki svemir prepun je kozmičkog zračenja i solarnih oluja koje mogu uzrokovati rak, oštećenja središnjeg živčanog sustava i kataraktu. Trenutačno nemamo dovoljno lagane materijale koji bi mogli potpuno zaštititi astronaute tijekom devetomjesečnog puta, a da letjelica ne postane preteška za lansiranje.
Fiziološke i psihološke prepreke
Dugotrajni boravak u nultoj gravitaciji uzrokuje značajan gubitak mišićne mase i gustoće kostiju. Uz to, tu je i psihološki faktor: mala skupina ljudi zatvorena u skučenom prostoru, bez mogućnosti trenutne komunikacije sa Zemljom (kašnjenje signala je do 20 minuta), suočava se s ogromnim mentalnim naporom i osjećajem izolacije kakav ljudska vrsta nikada nije doživjela.
Slijetanje na Mars i “sedam minuta terora”
Slijetanje na Mars mnogo je teže od slijetanja na Mjesec. Mjesec nema atmosferu, pa se koriste isključivo raketni motori. Zemlja ima gustu atmosferu koja nas usporava padobranima. Mars ima “problematičnu” sredinu: atmosfera mu je previše rijetka da bi padobrani sami obavili posao za teške letjelice s posadom, ali dovoljno gusta da stvori ogromnu toplinu pri ulasku.
Za slanje ljudi trebat će nam letjelice teške desetke tona. Rješenje koje se trenutačno razvija, poput SpaceX-ovog Starshipa, oslanja se na kombinaciju aerodinamičkog kočenja i supersoničnih retro-propulzora kako bi se sigurno spustila tolika masa na površinu.
Povratak na Zemlju: Najteži dio plana
Putovanje na Mars je ogroman poduhvat, ali povratak je sasvim druga razina složenosti. Da bismo se vratili, moramo s površine Marsa lansirati raketu sposobnu dosegnuti orbitu i zatim se zaputiti natrag prema Zemlji. Problem je što je nemoguće sa Zemlje ponijeti svo gorivo potrebno za povratak – letjelica bi bila preteška za polijetanje s našeg planeta.
Proizvodnja resursa na licu mjesta (ISRU)
Rješenje se krije u ISRU tehnologiji (In-Situ Resource Utilization). To podrazumijeva postavljanje postrojenja na Marsu koja bi iz marsovske atmosfere (ugljikov dioksid) i leda skrivenog u tlu proizvodila kisik i metansko gorivo. Dok tu tehnologiju ne usavršimo i ne dokažemo da radi bez ljudske intervencije, povratna karta za Mars ostaje samo teoretska mogućnost.
Jesmo li spremni i kakvi su planovi?
Iako znanost napreduje, trenutačno smo slabo opremljeni za slanje ljudi. Ipak, planovi za pripremu su u punom jeku. NASA-in program Artemis ima za cilj vratiti ljude na Mjesec i tamo uspostaviti bazu koja će služiti kao poligon za testiranje marsovskih tehnologija. SpaceX Elona Muska agresivno razvija Starship, prvi sustav koji je dizajniran da bude potpuno ponovno upotrebljiv i sposoban prevesti velik broj ljudi do Crvenog planeta.
Usporedba s Mjesecom nam pokazuje koliko smo još daleko. Ako je Mjesec bio susjedno dvorište, Mars je drugi kontinent do kojeg moramo doći drvenim čamcem dok oluja ne prestaje. Potrebna su nam rješenja za brži pogon (možda nuklearni termalni pogon) koji bi skratio putovanje na 3-4 mjeseca, čime bi se drastično smanjila izloženost radijaciji.
Zaključak
Putovanje na Mars i siguran povratak na Zemlju danas su na samoj granici onoga što smatramo mogućim. Iako tehnologija Starshipa i ISRU sustava obećava, izazovi radijacije, logistike i ljudske biologije su golemi. Prve ljudske misije vjerojatno nećemo vidjeti prije kasnih 2030-ih ili 2040-ih godina. Put na Mars bit će najopasniji pothvat u povijesti, ali onog trenutka kada prvi ljudi uspiju ne samo sletjeti, već se i vratiti, čovječanstvo će prestati biti vezano za samo jednu kolijevku i postati istinski svemirska civilizacija.
