Search the Community

Showing results for tags 'biokemija'.

  • Search By Tags

    Type tags separated by commas.
  • Search By Author

Content Type


Forum

  • About the site
    • Forum Rules & Getting Started
    • Feedback, Suggestions & Support
    • Introduction
  • Download Section
    • Pretklinički predmeti
    • Klinički predmeti
  • Perpetuum-lab
    • MEF Zagreb
    • MEF Rijeka (MedRi)
    • MEF Split (MefSt)
    • MF Sarajevo & MF Tuzla & MF Beograd
    • Doctors' Lounge
    • Portal
    • Forum Nazionale y Internazionale
    • Ispit zrelosti
    • Oglasnik
  • General
    • Studentski život
    • Kreativni kutak
    • Etika, filozofija, religija
    • Politika, bez cenzure
    • Jadranka Kosor ™

Categories

  • Ošteæenje stanice
  • Upala i imunopatologija
  • Hemodinamièki poremeæaji
  • Novotvorine
  • Bolesti okoliša i prehrane
  • Srce
  • Dišni sustav
  • Glava i vrat
  • Jetra
  • Bubrezi
  • Muški spolni sustav i urinarni sustav
  • Ženski spolni sustav
  • Kosti i zglobovi
  • Endokrini sustav
  • Koža

Categories

  • A-B
  • C-D
  • E-F
  • G-H
  • I-J
  • K-L
  • M-N
  • O-P
  • Q-R
  • S-T
  • U-V
  • W-Z

Categories

  • Opæa patologija
  • Bolesti krvnih žila
  • Bolesti srca
  • Bolesti krvotvornih organa i limfnih èvorova
  • Bolesti pluæa i medijastinuma
  • Bolesti probavnog sustava
  • Bolesti jetre i bilijarnog sustava
  • Bolesti gušteraèe
  • Bolesti bubrega i mokraænog sustava
  • Bolesti muškog i ženskog spolnog sustava i dojke
  • Bolesti kože, kostiju, zglobova i mekih tkiva
  • Bolesti perifernog i središnjeg živèanog sustava

Categories

  • Anatomski termini i njihove derivacije

Categories

  • Anatomija
  • Patologija
  • Interna medicina
    • EKG vodiè
  • Traumatologija
  • Farmakologija
  • Mikrobiologija
  • Fiziologija
  • Propedeutika
    • Kardiovaskularni sustav
    • Respiratorni sustav
  • Biokemija
  • Neurologija
  • Praktièni postupci
  • Znanstveni rad

Categories

  • Anatomija
    • Središnji živèani sustav
  • Histologija
    • Epitelno tkivo
    • Vezivno tkivo
    • Hrskavica
    • Koštano tkivo
    • Mišiæno tkivo
  • Patologija
    • Bubrezi
    • Opæa patologija
    • Urinarni trakt
  • MKBK II

Categories

There are no results to display.

Categories

There are no results to display.


Found 30 results

  1. Predavanja 1 Inter-_i_intra-molekularne_veze_i_sile2013.pdf 2 UV_VIS¸UVOD U VJEŽBE.pdf 3 P-2_BIOENERGETIKA_4-2016_ZVukelic_fin_LMSpdf.pdf 4 RAVNOTEŽA_MKBK1_2017_B.F..pdf 5 KINETIKA_MKBK1_2017BF.pdf 6 Koloidi.pdf 7 Kiseline_baze_puferi-predavanje_JL_2013.pdf 8 Uvod u kemiju organskih spojeva_SP_2017_lms.pdf 9 Reakcije u kemiji organskih spojeva 2017 (DP).pdf 10 Biološki značajni spojevi s dušikom. Heterociklički spojevi. 2017_za LMS.pdf 11 UGLJIKOHIDRATI_PREDAVANJE_2017_za LMS.pdf 12 Lipidi_ID.pdf 13 proteini_-_struktura_uloga_izvanstanicni_matriks_2016_zaLMS.pdf 14 ELEKTROKEMIJSKI-procesi_PRED_ZV_05-2015_LMS.pdf 15 Mehanizmi enzimskog djelovanja 2016.pdf Seminari 1 DC OSNOVE KEMIJSKOG RAČUNANJA. PLINSKI ZAKONI 2017..pdf 1 PICEK_OSNOVE KEMIJSKOG RAČUNANJA I PLINSKI ZAKONI 2014..pdf 1 Stehiometrija+plinski zakoni_MKBK1_2017 B.F..pdf 2 bioenergetika_2017_zaLMS.pdf 2 Bioenergetika-vezane reakcije-energijom bogati spojevi.pdf 2 Seminar-2_BIOENERGETIKA_04-2016_ZVukelic_fin_LMSpdf.pdf 3 Primjena zakona ravnoteže 2017.pdf 3 S-2. Primjena zakona ravnoteze_zadaci.pdf 3 S-3_Primjena-zakona-ravnoteze_Elektroliti-i-neelektroliti_05-2017_ZVukelic_LMS.pdf 4 KMJ-Svojstva otopina KMJ 2017 za LMS.pdf 4 S-4_SVOJSTVA-OTOPINA_05-2017_ZVukelic_LMS.pdf 4 KMJ-Svojstva otopina KMJ 2017 za LMS.pdf 4 Svojstva_otopina (koligativna)_2017LMSBF.pdf 5 pH i puferi_2017BF.pdf 5 Puferi (Pašalić).pdf 5 PUFERI_2017_za LMS.pdf 6 Alkoholi i fenoli, eteri. Tioli. SP_2017_lms.pdf 6 Alkoholi, fenoli, eteri, tioli (Cvijanović i Damjanović).pdf 6 KMJ-Alkoholi i fenoli, eteri. Tioli 2017 za LMS.pdf 7 Aldehidi i ketoni. karboksilne kiseline 2017.pdf 7 Aldehidi i ketoni. Karboksilne kiseline. J.Sertić.pdf 7 Derivati karboksilnih kiselina. Aminokiseline. J.Sertić.pdf7 SupstCOOH-kis i derivatiCOOH-kis 2017.pdf 7 SupstCOOH-kis i derivatiCOOH-kis 2017.pdf 9 UGLJIKOHIDRATI.pdf 9 UGLJIKOHIDRATI_2017_za LMS.pdf 9 UGLJIKOHIDRATI_Seminar-9_ZVukelic_05-2017.pdf 10 HEMOGLOBIN I MIOGLOBIN-STRUKTURA I ULOGA-2017-LMS.pdf 10 Mioglobin i hemoglobin 2015..pdf 10 Mioglobin i hemoglobin DP.pdf 10 mioglobin i hemoglobin_2017_za LMS.pdf 11 ENZIMI_2017_za LMS.pdf 11 VD-KINETIKA ENZIMSKIH REAKCIJA 2016..pdf 12 elektrokemija i bioenergetika_2016.pdf 12 Elektrokemija_2016-LMS.pdf 12 Potencijali-i-energetika_redoks-reakcija_SEM_ZV_05-2015_LMS.pdf 13 BIOLOŠKE MEMBRANE 2017 Sertic J.pdf 13 BIOLOŠKE MEMBRANE_2017_zaLMS.pdf 14 Građa nuk kiselina, sinteza proteina i post-translacijske modifikacije - lipanj 2017.pdf 14 -Replikacija transkripcija_2017_LMS.pdf 14 Struktura i uloga nukleinskih kiselina (Šimičević L).pdf 15 Posttranslacijske_modifikacije_proteina_KMJ_2016_za_LMS.pdf 15 Sinteza proteina i posttranslacijske modifikacije (Šimičević L).pdf
  2. Štrausova medicinska biokemija (2009).pdf stryer1991hrvatski.pdf Kontinuirana provjera znanja-biokemija 1.doc Carlson-knjiga.pdf BIO I.doc Biokem pitanja.docx
  3. Prodajem knjige Harperova ilustrirana biokemija - nedirnuta, tvrdo ukoričena kopija 90kn Jawetz - Medicinska mikrobiologija - nova, nedirnuta kopija 100kn Kostović - Temelji neuroznanosti - kopija 30kn
  4. Dobrodošli na drugu godinu. I dok naši zagrebački i riječki kolege imaju ovu divotu razdijeljenu na 1. i 2. godinu, mi to imamo odjednom. Na kraju dođe na isto, hemoglobin nosi kisik i nama i njima. Nekakva gruba podjela cijelog predmeta bi bila: 1.opća i fizikalna kemija - 1. kolokvij 2.organska kemija - 2. kolokvij 3.biokemija - 3. i 4. kolokvij 1.OPĆA I FIZIKALNA KEMIJA Traje prvih 10-15 dana, otprilike 2 tjedna. Najvećim dijelom gradivo 1. i 2. razreda srednje škole uz određena proširivanja. Kolokvij se sastoji od 30 teoretskih pitanja (svako s 5 ponuđenih odgovora, svako nosi 1 bod) i 5 računskih zadataka (svaki po 2 boda).40 bodova ukupno,23 za proć. Gradivo se ne može naučiti napamet, treba "učiti s razumijevanjem". Kod mene na godini je išla priča da je ovaj kolokvij najteži od sva 4. Rečeno nam je da je ove godine mijenjana zbirka pitanja, pa vjerujem da će vam pitanja koja ću naknadno stavit koristit. 2.ORGANSKA KEMIJA 3-4 dana nastave+ kolokvij. Nastava je ponavljanje srednje škole, neki dijelovi manje detaljno , neki više detaljno. Kolokvij ima 10-ak pitanja, 15 bodova ukupno, 9 za proć. Ispit 2014.: Organska_kemijapdf.pdf Bit će još informacija i materijala, ali prije toga ja moram proć to
  5. Skripta za usmeni iz fizike, pitanja i odgovori-10kn vjezbe iz fizike, Balarin,Broz-20kn fizika i biofizika, Krikov, Brnjas, knjiga-40kn, skripta-30kn skripta-socijalna medicina-10kn bioloske osnove suvremene medicine-20kn medicinska biologija- crnek-kunstelj 50kn Zbirka Burger-80kn Javite se u inbox
  6. Prodajem Harperovu ilustriranu biokemiju,tvrdi uvez,2011.izdanje Jako dobro očuvana,malo podcrtavana,nije išarana,uvez čitav cijena 200kn
  7. prodajem 1.g i 2g mefzg

    waldeyer kopirani 120kn cooper, u boji, dva sveska,hrvatsko izdanje, jako dobro očuvani 250 kn organska kemija, skripta i Burger zbirka zadataka : 50 kn imunologija, kopirana 100 kn zbirka ispitnih pitanja fizio i imuno 40 kn
  8. J.M. Berg, J.L. Tymoczko, L. Stryer, Biokemija, Školska knjiga, Zagreb, 2013. Originalnu knjigu, ne kopije, niti kopije ali s boljim uvezom. Naravno, po mogućnosti što manje oštećenu i išaranu. kontakt wapp/viber: 099 5050 135
  9. MEF Zagreb Pitanja Iz Mkbk 1

    ~MKBK 1- pitanja~ Hmmm... teško je objasniti, ali čini se da nemamo pravo 'podijeliti' s nekim pitanja kojih se sjećamo s pismenih ispita, dakle, naša sjećanja nisu naša sjećanja, nego su njihova sjećanja, ono što smo naučili, zapamtili, nije naše nego je njihovo vlasništvo. Stoga, malo ću izmjeniti pitanja, u svakom premjestiti zarez na drugo mjesto, tako da to više nije to pitanje koje je bilo na pismenom, nego je originalno moje autorsko djelo. Znam, nema smisla, ali tako je. Dakle, ovo nisu originalna pitanja s pismenog ispita iz biokemije, ovo su totalno drukčija pitanja, pitanja u kojima su interpunkcijski znakovi drukčije smješteni. ZBIRKA PITANJA S KOLOKVIJA I PISMENIH ISPITA zadnji update 09.05.2012. (38 stranica) Hrpa pitanja 13.10.2006. Mali kolokviji prvog turnusa MKBK1 akademske godine 2005/06 1. kolokvij 2006/2007 2. kolokvij 2006/2007 Kolokvij 1 ,4.4.2007., MKBK1, 1.turnus Kolokvij 16.4.2007. 1.turnus 3.kolokvij 1.turnus (27.3.2007.) 2.kolokvij 2.turnus 2006/07 3.kolokvij 2.turnus 2006/07 Ispit 2.turnus 13.6.2007. Ak.god. 2007/08 1.kolokvij 2.kolokvij 3.kolokvij rok 17.06.2008. Ak.god. 2008/09 1.kolokvij 2.kolokvij Ak.god.2009/10 2.kolokvij 14.05.2010. Ak. god 2011./2012. Kolokvij 6.4.2012. MKBK1 - zbirka pitanja 05.2012.pdf MKBK I - 2013-2014.g..pdf  PITANJA ZA USMENI:     MKBK_I__pitanja_usmeni.pdf 
  10. Skripta Iz Mkbkii

    Skripta je rađena po Karlsonu i Stryeru zajedno (66 stranica). Znam da je po novom neka druga knjiga, ali nadam se da će pomoći. mkbkII-skripta_sve.pdf
  11. Harperova biokemija

    Kupujem Harperovu biokemiju, po mogućnosti što očuvaniju i što manje podcrtanu
  12. Razvrstavanje i prijenos proteina

    Za razliku od prokariotske stanice, eukariotske sadrži organele pomoću kojih se razvrstavaju proteini, koji nastaju u ribosomima na membrani endoplazmatskog retikuluma. Polipeptidni lanac ulazi u ER gdje se dorađuje i usmjeruje do Golgijevog aparata vezikulama, od kojeg se dalje šalju u lizosome, endosome, staničnu membranu ili izvan stanice. GA, ER, endosomi i lizosomi se razlikuju od ostalih organela jer su uključeni u prijenos proteina pomoću vezikula. Endoplazmatski retikulum ( ER ) Sastoji se od sustava cjevčica i vrećica koje su okružene membranom. Čini ga jedna neprekinuta membrana koja se nastavlja od jezgre i može činiti i do 50% ukupnih membrana stanice, a njegov lumen i do 10% ukupnog volumena stanice. Sastoji se od tri različita dijela, a to su hrapavi ( sadrži ribosome na površini ), prijelazni ( izlaze vezikule prema Golgijevom aparatu ) i glatki ER ( sudjeluje u proizvodnji lipida ) George Palade je proučavajući serozne acinuse gušterače otkrio da proteini nastaju u hrapavom endoplazmatskom retikulumu, koji se premještaju u Golgijev aparat, a iz njega pomoću sekretotnih vezikula odlazi na staničnu membranu s kojom se stapa. Tako je otkriven sekrecijski put kojim se koriste i proteini namijenjeni drugim odjeljcima. Proteini koji su namijenjeni za membranu ER-a, GA, lizosome ili staničnu membranu, odmah su usmjereni u ER ( u stanicama sisavaca, proteini ulaze u ER dok translacija mRNA još traje ), a oni koji su namijenjeni za jezgru, mitohondrije, kloroplaste ili peroksisome, sintetiziraju se na slobodnim ribosomima u citosolu ( nakon translacije ). KOTRANSLACIJSKA TRANSLOKACIJA – premještanje proteina u ER dok translacija još traje ( ER, GA, lizosomi, stanična membrana )POSTTRANSLACIJSKA TRANSLOKACIJA – premještanje proteina nakon translacije ( citosol, jezgra, mitohondriji, kloroplasti, peroskisomi ) Slobodni ribosomi u citosolu i oni na membrani ER se ne razlikuju. Sinteza svakog proteina započinje na slobodnim u citosolu, koji se nakon toga usmjeruju prema ER-u pomoću aminokiselinskog slijeda na polieptidu. Taj kratki signalni slijed se sastoji od hidrofobnih aminokiselina, koji se nakon ulaska u ER odcijepi. Kada se stanica razori, ER se raspada na mikrosome koji nastaju od hrapavog ER-a, a posjeduju ribosome na vanjskoj strani. Hrapavi mikrosomi su gušći od glatkih, te se mogu centrifugiranjem izolirati u gradijentu gustoće. Pokusi su potvrdili da ako se mRNA koja kodira sekrecijski protein prevodi na slobodnim ribosomima in vitro, nastaje protein nešto duži od odgovarajućeg izlučenog proteina. Ako se u sustav dodaju i mikrosomi, sekrecijski protein se usmjeruje u mikrosom ( ekvivalent hrapavom ER-u) i cijepa se pomoću mikrosomske proteaze do prave veličine. Čim započne sinteza proteina na slobodnom ribosomu u citosolu, SRP čestica ( signal recognittion particle ) prepozna signalni slijed i veže se za nastali polipeptid i ribosom, zaustavlja translaciju, te ga usmjeruje prema ER-u. SRP čestica se sastoji od 6 polipeptida i od SRP RNA, koja ima dvije regije fleksibilne poput šake. Na membrani ER se nalazi SRP receptor ( integralni membranski protein izložen na citosolnoj strani ER-a ) na koji se veže SPR čestica, ribosom i polipeptid. Kada su tako vezani za SRP receptor, pridružuje se GTP molekula koja disocira u GDP i otpušta SRP česticu od receptora i rRNA kompleksa. Ribosom se potom veže za translokacijski kompleks i signalni slijed uvuče u membranski kanal ili translokon. Translokon je izgrađen od triju transmembranskih proteina nazvanih Sec61. Signalna sekvenca dolazi u interakciju sa kratkim hidrofobnim lancima u vratu translokona, što otvara ˝čep˝ u membranskom kanalu. Signalna peptidaza cijepa signalnu sekvencu sa polipeptida i on ulazi u lumen ER-a. Proteini koji se usmjeruju u ER nakon translacije ( posttranslacijska translokacija ) drugačije ulaze u lumen ER. Umjesto SRP čestica i SRP receptora, njihove signalne sljedove prepoznaju receptorski proteini Sec62/63, a posebni citosolni Hsp70 šaperoni održavaju lanac raspetljanim. Peptidni lanac kroz membranski kanal uvlači posebni Hsp70 šaperon, koji se nalazi unutar ER i nazvan je BiP. Proteini koji su namijenjeni staničnoj membrani ili membranama ER, GA i ostalih već navedenim organelima, ne ulaze u lumen ER, nego putuju kroz membranu do svog odredišta kao u sekrecijskom putu. Integralni membranski proteini uklopljeni su u staničnu membranu pomoću hidrofobnih sljedova. Sastoje se od 20-25 hidrofobnih aminokiselina koje tvore α-uzvojnicu, te se tako maksimalizira broj vodikovih veza između peptidnih veza, a bočni ogranci aminokiselina stupaju u interakciju sa repovima Peternih kiselina fosfolipida. Integralni proteini se razlikuju po načinu uranjanja u membranu. Neki ju premošćuju samo jednom, dok ostali višestruko. Također im je u citosolnu stranu membrane okrenut ili amino – kraj ili karboksilni kraj. Ovakva orijentacija proteina na membranama ER-a, GA-a, lizosoma i staničnih membrana tijekom translokacije rastućeg polipeptidnog lanca. Pošto je lumen ER ekvivalentan vanjskoj strani membrane, domene proteina koji se nalazi na membrani sa vanjske strane stanične membrane odgovaraju regijama polipeptidnih lanaca koji se translociraju u lumen ER-a. Ugradnja proteina u membranu odvija se sintezom transmembranskih proteina čiji karboksilni kraj okrenut u citosol, a na svom amino kraju imaju normalni signalni slijed, koji ih ˝dovuče˝ do ER. Oni se sidre u membranu pomoću druge α-uzvojnice, nazvanom zaustavni slijed, koja se nalazi u sredini lanca. Kada translokon prepozna zaustavni slijed, dolazi do konformacijske promjene. Daljnji prijenos se zaustavi, karboksilni kraj lanca ostaje u citosolu, podjedinice kanala se razdvoje i transmembransko područje ( α-uzvojnica ) proteina uđe u lipidni dvosloj. Neki proteini imaju signalni slijed za ugradnju u membranu kojeg signalna peptidaza ne može ukloniti. Takve sljedove prepozna SRP i donose ih do ER. Pošto ti sljedovi ne bivaju uklonjeni, oni djeluju kao α-uzvojnice i sidre se u membranu. Unutarnji sljedovi mogu biti orijentirati tako da u citosol strši amino-kraj ili karboksilni kraj. U membranu se mogu ugraditi i proteini koji ju više puta premošćuju, a to se postiže naizmjeničnim signalnim i zaustavnim sljedovima u lancu. Svakim signalni slijedom lanac raste, a svakim zaustavnim se ugrađuje u lipidni dvosloj. U ER-u dolazi do doradbe proteina, smatanja, udruživanja podjedinica, stvaranje disulfidnih veza. Također se odvijaju početni stupnjevi glikolize, dodavanje glikolipidnih sidara. Proteini ulaze u ER razmotani, te se uz pomoć BiP i Hsp70, koji se vežu na lanac, smotaju. Tako smotani proteini otpuštaju šaperone i odlaze prema GA-u, a oni loše smotani razrađuju. U ER-u nastaju disulfidne veze ( S-S ) iz cisteinskih ostataka zbog oksidirajućeg okruženja, dok u citosolu ne nastaju zbog reducirajućeg okruženja ( -SH ). U nastajanju tih veza pomaže protein-disulfid-izomeraza. Još dok se protein nalazi u ER-u dolazi do njegove glikolizacije. Oligosaharidi ( od 14 šećernih ostataka) se sintetiziraju na membrani ( dolikol ) koji se pomoću oligosaharil-transferaze prenose na asparaginske ostatke konsenzus-sljeda Asn-X-Ser/Thr na rastući protein koji ulazi u ER. Neki proteini su vezani glikolipidima za membranu, a nazvani su glikozilfosfatidil-inozitolna ( GPI ) sidra. U ER-u dolazi i do provjere kvalitete proteina, tj. dolazi do prepoznavanja dobro smotanih, loše smotanih i jako loše smotanih proteina. Taj proces je složen i uključuje BiP, šaperone, protein-disulfid-izomerazu i mnoge pomoćne proteine. Jedan od putova prepoznavanje ide preko glikoproteina kalretikulina, koji prepozna djelomično dorađene oligosaharide na novonastalim proteinima, te im pomaže u pravilnom smatanju. Odvajanje terminalnog glukoznog ostatak sa glikoproteina ga oslobađa od kalretikulina. Oni dobro smotani odlaze u tranzicijski ER, oni loše smotane se upućuju ponovno u ciklus sa kalretikulinom tako da im se ponovno doda glukozni ostatak na oligosaharid, a oni koji su ozbiljno poremećeni se upućuju na retro-translokaciju, put degradacije gdje bivaju u citosolu obilježeni ubikvitinom. BiP igra važnu ulogu u signalizaciji. Ako se u stanici nakupi previše ne smotanih proteina dolazi preko BiP-a do ˝reakcije na ne-smotane proteine˝. BiP ima dovoljno u stanici da se uvijek omoguće svi procesi vezani uz njega, no kada dođe do prevelikog broje ne smotanih proteina, oni se počinju natjecati za slobodne BiP-ove. Dolazi do oslobađanja signalnih molekula koje signaliziraju odgovor na ne smotane proteine, dolazi do inhibicije proteinske sintaze i povećanja ekspresije šaperona. Ako ništa od toga ne pomogne nastupa stanična smrt ili apoptoza. Glatki ER i sinteza lipida Pošto su lipidi izrazito hidrofobni, oni ne nastaju u citosolu, nego u ER. Od ER-a se prenose do ostalih membrana, ili preko glatkog ER do trans golgijeve mreže, preko vezikula ili proteinskih nosača. Membrane eukariotskih stanica sastoje se od fosfolipida, glikolipida i kolesterola. Većina fosfolipida sintetizira se na citosolnoj strane ER-a iz u vodi topljivih preteča. Peterne kiseline se najprije prebace sa koenzima A na glicerol – 3 – fosfat, te tako nastali spoj ugradi u membranu. Enzimi na citosolnoj strani membrane mijenjanju fosfatidnu kiselinu u diacilglicerol i kataliziraju dodavanjem raznih polarnih skupina glave lipida, te tako nastaju fosfatidilkolin, fosfatidilserin, fosfatidiletanolamin i fosfatidilinozitol. Ti fosfolipidi omogućuju hidrofobnim lancima Peternih kiselina da ostanu uronjeni u membrani dok enzimi na citosolnoj strani kataliziraju njihove reakcije u citosolu sa pretečama koje su topljive u vodi ( npr. CFP-kolin ). Proteini pod imenom Flipaze omogućuju prebacivanje fosfolipida na drugu stranu membrane radi očuvanja stabilnosti membrane ( osiguranje ujednačenog rasta obiju strana ). U ER-u se također sintetizira i kolesterol i ceramid, koji se u GA-u može pretvoriti u glikolipide ili u sfingomijelin. ER-a ima općenito mnogo u stanicama koje aktivno sintetiziraju lipide ( jajnici i testisi ). Jetra sadrži enzime za pretvorbu različitih sastojaka topljivih u lipidima, igra važnu ulogu u detoksikaciji od lijekova. Proteini i lipidi se prenose sa prijelaznog ER tako da pupaju kao vezikule koje se prenose do GA. Od GA se mogu dalje prenositi do endosoma, lizosoma ili do stanične membrane, a njihova orijentacija se putem ne mijenja. Oni imaju na svojoj citosolnoj strani signale za izvoz iz ER. Proteini koji djeluju u ER-u imaju ciljni slijed KDEL ( Lys-Asp-Glu-Leu ), koji ih vraća u ER,a ako se taj slijed ukloni, oni će biti izbačeni iz stanice. Neki transmembranski proteini iz ER-a na sličan način su obilježeni kratkim završnim C-sljedovima koji sadržavaju lizina ( sljedovi KKXXX ). Proteini koji imaju ove sljedove se pakiraju u reciklažne vezikule i vraćaju u ER.Golgijev aparatDjeluje kao tvornice jer se u njemu dorađuju proteini pridošli uz ER-a, te dalje šalju u lizosome, endosome, staničnu membranu ili izlučuju iz stanice. Također je bitan zbog sinteza sfingomijelina i glikolipida. Građen je izrazito polarno i razlikuje se njegova cis-strana koja je okrenuta prema jezgri i njegova trans-strana. Možemo ga podijeliti u četiri dijela i to na cis-golgijevu mrežu, golgijev stog ( sastoji od medijalnog i trans pododjeljka )i na trans-golgijevu mrežu. Proteini iz ER-a odlaze u ER-Golgijev pododjeljak, zatim ulaze na njegovu cis-stranu, prolaze medijalni i trans pododjeljak i na kraju dolaze u trans-mrežu, koja ima ulogu završnog razvrstavanja i slanja vezikula u daljnja odredišta. U GA-u dolazi do dorade N-vezanih oligosaharida, koji su bili dodani u ER-u, točno određenim nizom reakcija. Uklanjanje triju manoznih ostatakaDodavanje N-acetilglukozaminaUklanjanje još dviju manozaDodavanje Fukoze i još dva N-acetilglukozaminaDodavanje triju galaktozaDodavanje triju sijalinskih kiselina U GA-u ne dolazi do obrade svih proteina podjednako. Sve ovisi o vrsti proteina, enzima prisutnih u GA-u i o vrsti stanice. Šećerne ostatke dodaju enzimi glikozil-transferaze, a odstranjuju glikozidaze. Proteini namijenjeni za lizosome, prije nego što dođe do uklanjanja početne manoze, najprije dolazi do fosforillacije manoze: N-acetilglukozamin-fosfat dodaje se na ostatke manoze dok je protein još u cis-mrežiUklanja se N-acetilglukozamin, te ostaje manoza-6-fosfatni ostatak U trans-mreži receptori za manozu-6-fosfat taj protein šalju preko endosoma u lizosom. Odrednica prepoznavanja koja dovodi do fosforilacije manoze i konačnog slanja u lizosome, ovisi o trodimenzionalnoj konformaciji smotanog proteina. Ta se odrednica naziva signalnim plohama. Fosfogliceridi, kolesterol i ceramid se sintetiziraju u ER, a iz ceramida u GA-u nastaje sfingomijelin i glikolipidi. Sfingomijelin se sintetizira prijenosom fosfotilkolinske skupina sa fosfatidilkolina na ceramid. Sfingomijelin nastaje na luminarnoj strani GA, a dodavanje glukoze se vrši na citosolnoj strani, te se on ( glukozilceramid ) mora preseliti na drugu stranu zbog dodavanja i Glikolipida. U biljnim stanicama se također stvaraju još i polisaharidi za staničnu stjenku U trans-mreži GA dolazi do razvrstavanja proteina u vezikule, koji se zatim šalju dalje u staničnu membranu, izvan stanice ili u lizosome i endosome. Proteini koji se trebaju zadržati u GA-u imaju u svom transmembranskom dijelu signal, te oni nisu otopljeni u lumenu, nego se nalazi u membrani GA-a. Proteini se mogu izlučivati iz GA-a na tri načina. Najjednostavniji način je transportom od trans-mreže do stanične membrane ( ugradnja u nju )ili izvan stanice. Mogu se prenositi putem prijelaznih reciklažnih endosoma ( jedan od triju tipova u životinjskoj stanici ). Proteini se mogu otpuštati i reguliranim putem signalom iz vana ( hormoni, neurotransmiteri, otpuštanje probavnih enzima ), koje je posredovano teretnim receptorima. Oni prepoznaju signalne plohe, koje su zajedničke za mnoge proteini koji se izlučuju ovim putem iz trans-mreže. Ovi kompleksi tereta i receptora selektivno se agregiraju u cisternama trans-mreže i oslobađaju se pupanjem nezrelih sekrecijskih vezikula, koje su veće od transportnih. Oni se stapaju sa drugim nezrelim vezikulama i stvaraju zrele sekrecijske vezikule, koje se izlučuju tek kada dođe odgovarajući signal iz vana ( prisutnost hrane u želudcu i tankom crijevu uzrokuje lučenje enzima u gušterači ). Epitelne stanice su polarizirane kada se stapaju u tkivo, te na njima razlikujemo apikalno i bazolateralno područje, a oni imaju različite proteine. U crijevnim resicama, apikalan strana je okrenuta lumenu i specijalizirana je za apsorpciju hrane, a bazolateralna prekriva ostatak membrane. Zbog toga se proteini u tim stanicama moraju usmjeriti ili prema apikalnoj ili prema bazolateralnoj strani. U kvasaca i biljaka ne postoje lizosomi. Njih zamjenjuje vakuola, a proteini se u nju šalju kratkim signalnim slijedom, a ne ugljikohidratnim sljedovima. Mehanizam vezikularnog transporta Transportne vezikule imaju važnu ulogu u prijenosu tvari među odjeljcima okruženih membranom. Pri tome je bitna i selektivnost takvog transporta. Lizosomski enzimi se moraju slati od GA-a do lizosoma, a ne do stanične membrane ili ER-a. Transportne vezikule su obložene citosolnim oblažućim proteinima, pa se zovu obložene vezikule. Njihovo nastajanje reguliraju mali proteini koji vežu GTP u srodstvu sa proteinima Ras i Ran. Dvije obitelji proteina koji vežu GTP imaju ulogu u pupanju transportnih vezikula:porodica faktora ADP-ribolizacije ( ARF1-3, Sar1 )velika porodica proteina Rab Oni se grutiraju i reguliraju proteine adaptere koji su u izravnoj interakciji s oblažućim proteinom vezikule. Udruživanjem proteina za GTP i proteina adaptera nastaje platforma za određene procese, kao što su stvaranje transportnih vezikula. Postoje tri vrste obloženih vezikula: COPI - pupaju sa ERGIC-a ( ERGIC – međuodjeljak između ER-a i GA-a ) i imaju ulogu vračanja proteina u prijašnje odjeljke – reciklažni putCOPII - pupaju iz prijelaznog ER-a, prenose proteina u ERGIC, te u GA.Klatrinom obložene vezikule - Pupaju iz trans-mreže i vode proteine u endosome, lizosome i do stanične membrane. Potreban klatrin, protein ARF1 koji veže GTP, te barem dvije vrste proteinskih adaptera. Nastajanje takvih vezikula odvija se ovim redosliejdom: 1) kompleks ARF/GDP veže se za proteine GA membrane 2.) Faktor izmjene ARF-gvaninskog nukleotida počinje izmjenu GDP s GTP 3.) ARF/GTP počinje pupanje privlačenjem proteinskih adaptera, koji potom služe kao vezna mjesta i za transmembranske receptore i za klatrin. Klatrin ima strukturnu ulogu, jer njegove molekule sastavljaju rešetku oblika košare, koja uvija membranu i time započinje pupanje vezikuleARF/GDP kompleks otpušta se s membrane i reciklira Stapanje vezikula započinje tako da vezikula mora najprije prepoznati svoje odredište, a nakon toga stopit se s njim i predati svoj sadržaj. Stapanje vezikula posredovano je interakcijama između parova specifičnih transmembranskih proteina nazvanim SNARE. Mogu se nalaziti na vezikuli ( v-SNARE ) i na ciljnoj membrani ( t-SNARE ), te stvaranjem kompleksa između njih dovodi do stapanja vezikula ( oslobađa se energija potrebna za približavanje dvaju lipidnih dvosloja ). Rab-proteini također sudjeluju u ovome procesu ( neki od njih su npr. Rab1, Rab1b…Rab6,Rab7,Rab21…). Njihov smještaj na pravoj membrani je kao ključ za uspostavljanje specifičnosti vezikularnog transporta. Svi SNARE proteini imaju spiralno namotanu središnju domenu. Lizosomi Lizosomi su organeli okruženi membranom koji služe za probavu ( razgradnju ) tvari donošenih u stanicu i za dijelove unutar stanice. Sadrže više od 50 različitih hidrolitičkih enzima za razgradnju proteina, DNA, RNA, polisaharida i lipida. Mutacijom gena koji kodiraju ove enzime nastaju lizosomske bolesti odlaganja. Većina lizosomskih enzima su kisele hidrolaze, koje su jedino aktivne u Ph području 5. Kada lizosom pukne, njegovi enzimi ne će biti aktivni u citoslolu ( Ph 7,2 ). Lizosomi održavaju svoj kiseli medij pomoću protonskih crpki, koje ubacuju protone , a za to je potreban ATP. Jedna od glavnih uloga lizosoma jest probava unesenog materijala izvana endocitozom. Lizosomi nastaju stapanjem transportnih vezikula koje pupaju iz trans-mreže i spajaju se sa kasnim Endosomima, koji sadrže molekule unesene endocitozom sa stanične membrane Endosomi predstavljaju raskrižje sekrecijskog puta i endocitoznog puta. Životinjska stanica ima tri tipa endosoma. Rani endosomi se nalaze blizu stanične membrane i oni primaju sadržaj kojeg razvrstavaju. Tvari koje se trebaju vratiti u staničnu membranu se pomoću reciklažnih endosoma šalju nazad u membranu ( membranski receptori ), a oni koji su namijenjeni razgradnji se šalju kasnim endosomima za stapanje sa lizosomskim enzimima. Dozrijevanje ranih u kasne endosome obilježeno je snižavanjem Ph do oko 5,5. Daljnje uloge lizosoma:Fagocitoza – specijalizirane stanice poput makrofaga i neutrofila unose i razgrađuju velike čestice ( bakterije, stanilni otpad i dotrajale stanice ). Te se čestice unose u fagosome, koji se potom stapaju sa lizosomima ( fagolizosomi ).Autofagija – razgradnja vlastitih staničnih dijelova i ovaj mehanizam funkcionira u svim stanicama. Proces započinje ograničenjem malog područja citoplazme i organela citosolnom membranom, a nastala vezikula ( autofagosom ) se satapa sa lizosomom.
  13. Prezentacije Biohemija I, 2. dio: Metabolizam DNA, RNA, Proteina. Autor : Prof.dr.sc. Lejla Begić Pokazale su se kao veoma korisne za spremanje ispita, nadam se da će nekome biti od pomoći. DNA metabolizam-1-dio.ppt DNA metabolizam-2-dio.ppt Metabolizam RNA 1a dio.ppt Metabolizam RNA 2a dio.ppt Nukleinske kiseline.ppt Postranslacijske modifikacije proteina.ppt Regulacija ekspresije gena.ppt Translacija1dio.ppt Translacija2dio.ppt
  14. Pozdrav dobri ljudi, treba mi pomoć. Link od stryer hrvatski 1991 koji uploadovan ovdje mi ne radi, kaže da nemam dozvolu ali ja sam već više od godinu dana ovdje i sve ostalo sam skidala bez problema, ako neko zna šta je u pitanju ili ima link da mi pošalje, bila bih veoma zahvalna. Lijep pozdraaav
  15. Eikosanoidi su oksigenirani produkti višestruko nezasićenih dugolančanih Peternih kiselina. Rašireni su u životinjskom i biljnom svijetu. Čine vrlo brojnu obitelj sa širokim spektrom bioloških učinaka. Arahidonati i druge C20 polinezasićene kiseline djeluju kao prekursori za sintezu eikosanoida. U eikosanoide spadaju prostaglandini ( PG ), tromboksani ( TX ), leukotrieni ( LT ) i lipoksini ( LX ). Djeluju uglavnom kao lokalni hormoni putem receptora povezanih s G-proteinima. Razlikujemo 4 moguće biosintetska puta mobilizirane arahidonske kiseline. Dva najvažnija su put ciklooksigenaze, gdje preko COX enzima nastaju prostaglandini i tromboksani, i put lipooksigenaze, gdje preko LOX enzima nastaju leukotrieni i lipoksini. Ostala sva su putem P450 epoksigenaze i izoeikosanoidni put. Arahidonska kiselina Arahidonska kiselina ( AK ) je hidrofobna molekula nastala hidrolizom membranskih fosfolipa i najrašireniji prekursor eikosanoida. Sintetizira se iz α-linoleata koji je esencijalna Peterna kiselina. Sastoji se od 20 ugljikovih atoma i četiri dvostruke veze ( 20:4 ). Da bi poslužila kao prekursor najprije se treba osloboditi iz membranskih lipida putem fosfolipaza. Upravo je taj korak i ograničavajući ( ˝rate-limiting˝) u biosintezi eikosanoida. Poznate su tri fosfolipaze:cFLA2 – citosolna fosfolipaza koja posreduje u akutnom oslobađanju arahidonske kiseline. Također pod njegovim djelovanjem nastaje i lizogliceril-fosforilkolin koji je prekursor PAF-a ( platelet activating faktor ). Citosolnu fosfolipazu aktivira fosforilacija, a fosforilaciju može pokrenuti trombin u trombocitima, C5a u neutrofilima, bradikinin u fibroblastima ili interakcija antigen-antitijelo na Petertocitima. Oštećenje stanice bilo koje etiologe također može pokrenuti fosforilaciju cFLA2. sFLA2 – sekretorna fosfolipaza je inducibilna i održava produkciju arahidonske kiseline u uvjetima njezinom smanjenog ili stimuliranog stvaranja. iFLA2 – fosfolipaza neovisna o kalciju. Djelovanje navedenih fosfolipaza ide u jednom koraku, dok je djelovanje fosfolipaza C ili D složenije i reakcija ide u više koraka. Oslobođena arahidonska kiselina postaje supstratom jednog od četiri enzima za sintezu eikosanoida. Koja će vrsta produkta nastati ovisi o samom lipidmom supstratu, vrsti stanice u kojoj se nalazi oslobođena AK, staničnom fenotipu i o načinu na koji je stanica stimulirana. Primjena lijekova koji inhibiraju jedan od navedenih enzima može također usmjeriti put biosinteze ( astma inducirana aspirinom ). Osim AK i drugi slični spojevi mogu poslužiti kao prekursori poput homo-ϒ-linolne kiseline ili eikosapentanoične kiseline. Ciklooksigenaza ( prostaglandin endoperoksid sintetaza ) Ciklooksigenazni put biosinteze eikosanoida ide preko dva enzima, a to su COX-1 i COX-2. Oba enzima kataliziraju inkorporaciju dviju molekula kisika u svaku molekulu arahidonske kiseline nakon što ona uđa u njihov hidrofobni kanal, te tako nastaju visoko nestabilni endoperoksidi PGG2 i PGH2. Oni se brzo transformiraju putem izomeraza ili sintaza u PGE2, PGI2, PGD2, PGF2α i TXA2. Ulaskom alternativnih prekursora u reakciju nastaju razlučiti produkti. Tako iz eikosatrienoičke kiseline nastaje PGE1, a iz eikosapentenoične kiseline PGE3. COX-1 je prisutan u većini stanica i konstitutivno je aktivan i proizvodi prostanoide koji djeluju kao homeostatički regulatori ( npr. modulacija vaskularnog odgovora u bubrezima, zaštita sluznice želudca, agregacija trombocita i indukcija porođaja). Inhibicija ovog enzima putem NSAID je brza. COX-2 je inducibilni enzim koji normalno nije prisutan. u većini stanica, ali se njegova ekspresija povećava na upalne podražaje ( citokini poput IL-1 i TNF-α, čimbenici rasta, tumorski promotori ), te je stoga važniji u protuupalnoj terapiji. Neposredni je produkt gena ranog upalnog odgovora i izvor je prostanoida u upali i tumorima. Za razliku od inhibicije COX-1 enzima, koja je brza, inhibicija COX-2 je puno sporija i često ireverzibilna. COX-3 je alternativni produkt izrezivanja COX-1 koji je najzatupljeniji u središnjem živčanom sustavu. Smatra se da paracetamol i neki drugi lijekovi selektivno inhibiraju upravo COX-3. Svi prirodni produkti COX enzima se brzo metaboliziraju u neaktivne oblike hidriranjem ili oksidacijom 15-hidroksilne skupine u odgovarajući keton djelovanjem prostaglandin 15-OH-dehidrogenaze. Dalje se obrađuju redukcijom, beta-oksidacijom i ω-oksidacijom. Učinci prostaglandina i tromboksana Eikosanoidi imaju kratki poluvijek eliminacije i ponašaju se poput lokalnih hormona sa autokrinim i parakrinim učinkom. Djelovanje postižu vezanjem za receptore na površini stanica, a farmakološki učinak visi o gustoći receptora i vrsti stanica na koje djeluju. Otkriveni su brojni humani receptori ( DP1, EP1-4, FPA,B, IP … ) koji su uglavnom spregnuti s G-proteinima, te ovisno o vrsti samog G-proteina moguće unutarstanične posljedice su povišenje cAMP, smanjenje cAMP, aktivacija fosfolipaza ili povišenje unutarstanične razine kalcija. Prostaglandini i tromboksani djeluju na glatke mišiće ( glatki mišići krvnih žila, gastrointestinalni sustav, dišni putovi ), trombocite, bubreg, reproduktivne organe, središnji živčani sustav, metabolizam kostiju, oko i naravno na upalu i imunost. Također imaju ulogu u nastanku i razvoju neoplazmi. Vaskularni učinci mogu biti vazokonstrikcijski ( TXA2, PGF2α, PGF2α III ) i vazodilatacijski ( PGI2, PGE2, PGD2 ). Vazokonstrikcijski učinci su potencirani testosteronom jer on povećava ekspresiju receptora TP. Tromboksan A2 ima također i mitogeni učinak na glatke mišiće. Vazodilatacijski prostaglandini povisuju razine cAMP i smanjuju razine kalcija u glatkim mišićima putem receptora IP i EP4. COX-2 izoforme su odgovorne za stvaranje PGI2 i glatkim mišićima i endotelu. Gastrointestinalni učinci očituju se kontrakcijom longitudinalnih mišića putem PGE2 i PGF2α ili kontrakcijom kružnih mišića poglavito putem PGF2 ili PGI2, a relaksiraju putem PGE2. U dišnom sustavu PGE2 i PGI2 relaksiraju, a PGD2, TXA2 i PGF2 kontrahiraju glatku muskulaturu. U trombocitima važnu ulogu ima tromboksan A2 koji nastaju preko COX-1 enzima. TXA2 sam izaziva agregaciju trombocita, ali i potencira djelovanje potentnih agonista trombocita poput trombina. OD drugih prostaglandina sa učinkom na trombocite treba spomenuti PGE2 koji u niskim koncentracijama pospješuje agregaciju trombocita, a u višim koncentracijama inhibira agregaciju. PGD2 također djeluje inhibitorno na agregaciju trombocita. Bubreg se sastoji od medule i bubrežne kore i u oba dijela se sintetiziraju prostaglandini, ali u meduli značajno više. Enzim COX-1 se nalazi uglavnom u kortikalnim i sabirnim kanalićima, mezangijalnim stanicama, endotelu arteriola i epitelnim stanicama Bowmanove čahure. COX-2 je prisutan samo u medularnom intersticiju, makuli denzi i debelom uzlaznom kraku henleove petlje. Glavni prostaglandini u bubregu su PGE2, PGI2, PGF2α i TXA2. Imaju ulogu u održavanju krvnog tlaka i regulaciji bubrežne funkcije. Učinci prostaglandina su izrazito složeni i isprepleteni s brojnim fiziološkim i patofiziološkim stanjima koji imaju utjecaj na ekspresiju COX enzima u bugregu i proizvodnju prostaglandina. PGE2 i PGI2 svojim vazodilatacijskim učinkom održavaju renalni protok krvi i glomerularnu filtraciju, reguliraju izlučivanje vode i natrija, a time i sistemni krvni tlak. Povećan unos soli može pojačati aktivnost kortikalne COX-2, što dovodi do pojačanog oslobađanja renina. Tromboksan A2 ima vazokonstriktivni učinak i uzrokuje smanjenu bubrežnu funkciju. Učinci na središnji živčani sustav mogu se očitovati kao pojava vrućice ( PGE2 povisuje tjelesnu temperaturu djelovanjem na EP3 ili EP1 receptore ) i pospanosti ili spavanja ( PGD2 uzrokuje prirodni san, a PGD2 budnost ). Također sudjeluju u neurotransmisiji. Prostaglandini imaju nedvojbenu ulogu u upali i imunosti, a glavne upalne molekule su PGE2 i PGI2. Oni značajno povećavaju nastanak edema, potiču infiltraciju leukocitima i povećavaju protok krvi kroz upaljeno područje. Aktivacijom EP2 i IP receptora pojačavaju propusnost krvnih žila i infiltraciju leukocitima. PGE2 potiskuje imunosni odgovor inhibirajući diferenciranje limfocita B u plazma stanice, oslobađanje citokina i sprječava proliferaciju limfocita T. Važnu ulogu u diferencijaciji B-limfocita ima COX-1 enzim zajedno sa tromboksanom A2 i PGE2. PGD2 je glavni prostanoid iz Petertocita i djeluje kemotaktično za eozinofile i limfocite. Koštano tkivo sadržava mnogo prostaglandina koji imaju učinak na pregradnju kosti tj. potiču resorpciju i stvaranje nove kosti ( PGE2 ). Mehanizam djelovanja na oko nije potpuno jasan. Derivati prostaglandina E i F smanjuju očni tlak.
  16. Pozdrav

    Evo nakon završenog studija još učenja za specijalizaciju Glavno područje mi je medicinska biokemija pa sam tražeći neke knjige došla i do ovog foruma.
  17. Predstavljanje :)

    Bok, Ja sam Petar iz zagreba i trenutno sam preokupiran Biokemijom, i da studiram medicinu.
  18. Dva temeljna procesa koja utječu na signalne mehanizme neurona su nadzirana egzocitoza ( ispuštanje signalnih molekula u sinaptičku pukotinu ) i usmjereno kretanje proteina ( premještanje u različite dijelove membrane neurona, ionski kanali i neurotransmiterski receptori ). Električnu vodljivost membrane omogućuje kapacitet i otpor ( dva glavna električna svojstva membrane ), a lipidni dvosloj djeluje kao kondenzator koji sa proteinskim kanalima omogućuje da djeluje kao otpornik ( vodič ). Lipidi u dvosloju su amfipatne molekule jer imaju hidrofilni polarni i hidrofobni nepolarni kraj, a najbrojniji su fosfolipidi sa hidrofilnom glavom i dva hidrofilna repa. Četiri glavna fosfolipida su fosfatidilkolin, sfingomijelin, fosfatidilserin ( ima neto negativan el. naboj ) i fosfatidiletanolamin i svi pri fiziološkom pH imaju neto el. neutralan naboj. Fosfatidilkolin, sfingomijelin i glikolipidi su smješteni na vanjskoj strani lipidnog dvosloja, a fosfatidiletanolamin, fosfatidilserin i onozitolni fosfolipidi na unutarnjoj, citosolnoj strani. Neke od važnijih uloga navedenih spojeva: fosfatidilserin – nakupljanje negativnog naboja na citosolnoj strani i potreban je za aktivnost pretein kinaze C inozitolni fosfolipidi – cijepanjem nastaje inozitoltrifosfat i diacilglicerol Proteini u staničnoj membrani mogu biti periferni ( djeluju s jedne strane, mogu biti kovalentno vezani na drugi protein; na vanjskoj strani sudjeluju u staničnom prepoznavanju, a na unutarnjoj u unutar staničnoj signalizaciji ) i transmembranski ( prolaze kroz cijelu membranu i djeluju na obe strane ) koji su često glikolizirani. Vanjski sloj membrane oblaže glycocalyx kojeg čine često razgranati glikolipidi i glikoproteini sa oligosaharidima kovalentno vezanih na njima, te glikoproteini i glikolipidi iz izvanstanične tekućine izlučenih od same stanice. Membrana je selektivno propusna pa prema tome molekule različito prolaze kroz nju: egzocitoza i endocitoza – makromolekule slobodna difuzija – male hidrofobne ( CO2, O2 ) i električki neutralne molekule ( H2O ) pomoću nosača – sadrži specifična vezna mjesta na koja se veže supstrat à konformacijaksa promjena. Kada su sva vezna mjesta zauzeta à Vmax. Svaki nosač ima svoju konstantu vezanja Km koja je jednaka koncentraciji supstrata pri polovici Vmax. Vezanje supstrata se zaustavlja kompeticijskim inhibitorom ( veže se na mjesto gdje i supstrat ) i nekompeticijskim inhibitorom ( veže se na nesupstratno mjesto à alosterička modulacija ). Nosači prenose ATP, glukozu i aminokiseline. pomoću kanala – oblikuju hidrofilne pore ( koje su i same nabijene ) za anorganske ione koji putuju niz elektrokemijski gradijent. Prijenos je 1000 puta brži nego sa nosačima. Oni su selektivna za ione određene veličine i naboja. Uski su i ioni prolaze jedan za drugim, te sadrže vrata koja se otvaraju i zatvaraju. Kanale, s obzirom na regulaciju vrata, dijelimo na: Naponski – napon Kanali-receptori – pomoću liganda, koji može biti neurotransmiter ( vanjska strana memrbane neurona u sinapsi ), unutarstanični ion ili nukleotid, Kanali regulirani mehaničkim naprezanjem Proces otvaranja i zatvaranja vrata može regulirati i proces fosforilacije i defosforilacije proteina, te trimerni G-proteini. Kanali su zapravo alosterički proteini koji imaju dva ili tri konformacijska stanja, a svaki odgovara nekoj funkciji. Razlikuju se tri stanja vrata, a to su otvorena ( slobodan prolaz iona ), zatvorena ( prolaz ponovno moguć nakon interakcije sa nekom signalnom molekulom ) i refrakterno stanje ( vrata su se tek zatvorila i neko vrijeme se više ne mogu otvoriti ). Različiti dijelovi neurona sadrže različite kanale, različit razmještaj i broj kanala. Droge, lijekovi i otrovi mogu djelovati na kanal kompeticijskom i nekompeticijskom inhibicijom. Prijenos može biti pasivan ( bez utroška energije – jednostavna i olakšana difuzija ) i aktivan ( sa utroškom energije – nosači/crpke ili izmjenjivači iona), koji energiju za transport crpi hidrolizom ATP-a ( Na-K-crpke i Ca-ATPaze) ili združenim prijenosom ( symport – prijenos u istom smjeru, antiport – prijenos u suprotnom smjeru) gdje se rabi energija koja nastaje tijekom prijenosa anorganskog iona niz njegov el. kemijski gradijent ( sekundarno aktivan prijenos ). Na-K-ATPaza je elektrogena crpka iona ( stvara s unutarnje strane negativni, a s vanjske strane pozitivni naboj ) koja ubacuje u stanicu K ione, a izbacuje Na ione uz čiji nastali gradijent ulaze i aminokiseline i ugljikohidrati. Hidrolizom ATP-a se 3 iona Na izbacuju, a 2 iona K ubacuju u stanicu. Prijenos je moguć jedino ako se ATP i Na nalaze u stanici, a K izvan. Uabain se natječe za vezno mjesto sa kalijem, te može djelovati kao inhibitor (otrovanje životinja ubainom à stanica pukne ). Na-K-ATPaza sadrži jednu veliku katalitičku podjedinicu sa više transmembranskih podjedinica i jednu manju sa jednom transmemrbanskom podjedinicom ( skupa sadrže tri vezna mjesta za Na i jedno vezno mjesto za ATP sa unutarnje strane, a sa vanjske dva vezna mjesta za K ) , koji podliježu reverzibilnoj konformacijskoj promjeni ( fosforilacija i defosforilacija ). Ova ATPaza pridonosi samo 10% ukupnom potencijalu membrane. Regulira stanični volumen i osmotske sile. Neuron sadrži određenu količinu fiksnih aniona i na njih vezanih kationa zbog čega nastaje osmotski gradijent koji uvlači vodu u stanicu, a njemu se suprotstavlja suprotni osmotski gradijent uzrokovan anorganskim ionima iz izvanstanične tekućine ( Na i Cl ioni ). Klorovi ioni se drže izvan stanice pozitivnim vanjskim membranskim potencijalom. U membrani postoje još i Ca-ATPaze i Ca-Na-ATPaze bitnih za prijenos signala. U neuronom je također bitna regulacija pH vrijednosti ( 7,2 je fiziološka, a u lizosomu je 5,2 ) u kojoj sudjeluju Na-H-razmjenjivač ( izbacuju H+ van ) i Cl/HCO3- razmjenjivač ( NaHCO3 ulazi, HCl izlazi ), koji je dva puta učinkovitij i glavni regulator pH vrijednosti. Glija stanice sadrže i Na-HCO3 suprenosač ( elektrogen ), koji ubacuje zajedno sa Na ionom dva ili više HCO3-, ali je osjetljiv na promjenu potencijala membrane.
  19. Gibbs-Donnanov zakon

    Ako polupropusna membrana dijeli dvije tekućine sa sastojcima koji mogu prolaziti kroz nju, nakon određenog vremena doći će do uspostavljanja ravnoteže tj. koncentracija sastojaka, a ujedno i osmotski tlak, u oba odjeljka biti će jednaka. Ako jedna otopina sadrži ione koji mogu, a druga jedan ion koji ne može difundirati kroz membranu, onda raspodjela u ravnoteži neće biti jednaka. Kao primjer u ovome slučaju uzima se proteinski anion ( Pr- ). C1 i C2 su početne koncentracije, a X količina difundiranih iona u otopinu 1 koja sadrži proteinski anion. Ioni difundiraju radi održavanja neutralnosti do uspostavljanja ravnoteže. Otopina 1 ( lijeva ) imati će više iona Na i Cl za onu količinu X, koja je difundirala u nju iz otopine 2. Takav odnos vrijedi pri uspostavljanju ravnoteže, ali kad je ravnoteža uspostavljenja, koncentracija iona Na i Cl mora biti jednaka s obje strane membrane. Prema Gibbs-Donnanovom zakonu je umnožak koncentracije difuzibilnih iona s jedna strane semipermeabilne membrane u stanju ravnoteže jednak koncentraciji tih istih iona s druge strane semipermeabilne membrane. Otopina jedan sadrži nedifuzibilni proteinski anion, pa natrijev ion iz otopine 2 mora neutralizirati dva aniona, natrijev i proteinski. Prema Gibbs-Donnanovom zakonu vrijedi da koncentracija difuzibilnog kationa veća, a difuzibilnog aniona manja u onoj otopini koja sadrži nedifuzibilni proteinski anion ( ili neki drugi ). Ovaj zakon vrijedi samo kada se volumeni u odijelcima otopina ne mijenjaju, a kroz membranu prolaze samo ioni. Suma iona koja sadrži makromolekulu je veća od sume istih u drugoj otopini. Suma svih koncentracija iona, difuzibilnih i nedifuzibilnih, je veća u otopini sa makromolekulom. Zbog toga će vsentyti i različiti osmotski tlakovi u otopinama. Otopina 1 imat će veći osmotski tlak zbog veće ionske koncentracije, ali ta razlika je uglavnom uvjetovana osmotskim tlakom kojeg vrši proteinski anion, a manjim dijelom zbog veće koncentracije ostalih difuzibilnih iona.
  20. Prodajem Karlson - Biokemija

    Peter Karlson - Biokemija , za studente kemije i medicine Ako nekome treba, 60 kn
  21. Prodajem: Karlson biokemiju - 35kn (uvezena u zicani spiralni uvez, u vise dijelova, nepodcrtana, bez 1. i 7. poglavlja) Harperovu biokemiju - 30kn (uvezena u zicani spiralni uvez, u vise dijelova, nepodcrtana, najnovije izdanje) Langmanovu embriologiju - 20kn (kupljena u kopirnici Spektar u zg za 45kn, ali nekoristena jer je izvorno podcrtavana, 1996.g)
  22. SVE KNJIGE SU ORIGINAL. Sobotta anatomski atlas 1 i 2 nekoristen, nista podcrtano Anatomija čovjeka- Jelena Krmpotić- Nemanić Temelji fiziologije čovjeka- Guyton Biokemija- Peter karlson Medicinska Genetika-Ljiljana Zergollern Bioloske osnove suvremene medicine- medicinski fak. Kirurgija- Prpić, Bauer Osnove Embriologije čovjeka- V.Duančić Odgovaram na mail i poruke.
  23. Prodajem Harper, biokemija

    Harper, 28. izdanje NIJE podcrtavan, niti je išta pisano unutra: u odličnom stanju. Jedino je korica na jednom mjestu malo popucala od otvaranja, inače kao nov. Cijena: 400 kn Šaljem sliku na upit.
  24. Facolta' di Farmacia della Universita degli Studi di Trieste Biochimica 10 CFU (75 ore) prof.Paola D'Andrea II anno - II semestre Program Programma_BIOCHIMICA_Farmacia_2012_DM_270.pdf Prezentacije prigodne za printanje - 312 A4 stranica Biochimica prof.D'Andrea 2011-12 slide print.pdf
  25. ENZIMI - struktura i opće karakteristike Metaboličke reakcije u ljudskom tijelu ne bi bile moguće bez prisutnosti enzima. Supstratima nazivamo spojeve koji se kemijski mijenjaju djelovanjem enzima. Prvi enzim izoliran u kristalnom stanju je bila ureaza ( Summer ). Enzimi sadrže aktivno središte koje je dio njihovog lanca i posebno je nabran. Denaturiranjem enzima oni gube svoju funkciju, iako sekvencija aminokiselina ostaje ista. Mnogi enzimi se sastoje od proteinskog dijela i neproteinskog ( prostetskog ). Apoenzimi vežu takvu grupu reverzibilno, a prostetska grupa naziva se koenzim. Enzimi su stereospecifični. Oni reagiraju samo sa jednim stereoizomerom supstrata. Svojstva enzima možemo podijeliti sažeto u 4 pravila: 1. Reverzibilno vežu supstrat 2. Ne mijenjaju smjer kemijske reakcije, nego ju ubrzavaju u oba smjera 3. Iz reakcije izlaze kemijski nepromijenjeni ( fizikalno se mijenjaju ) 4. Enzimska kataliza se može regulirati ENERGIJA AKTIVACIJE Koraci u reakcijama sa enzimima: 1. Spajanje enzima i supstrata u enzim-supstrat ( ES ), Reakcija je egzorgona. 2. Stvaranje enzim-produkta ( EP ), pri čemu je P vezan na aktivno središte 3. Otpuštanje produkta Za svaki korak vrijedi zakon o djelovanju Petera. Reakcije u organizmu su uglavnom endorgone, a uz prisustvo enzima se ubrzavaju za faktor 〖10〗^8-〖10〗^10. Međureakcije po kojima se odvija ukupni proces nisu u ravnoteži, jer se jedan produkt uvijek troši. Druga reakcija mora biti egzorgona, da bi ukupno vrijedilo ΔG=0 STRUKTURA ENZIMA Enzimi su uglavnom globularni proteini, molekulske Petere od 1000 – 10000. Mogu se spajati u multi-enzimske komplekse, koji postaju važna mjesta regulacije. Mnogostruko nabrani dio lanca stvara skelet za stabilizaciju aktivnog središta. Na tome se mjestu veže supstrat uz oslobađanje energije. Središte se nalazi u žlijebu u kojem sa supstratom mogu reagirati pobočni lanci aminokiselina i nekad kovalentno vezani supstrati. Ta struktura nije kruta, nego je dinamička i postiže reverzibilne konformacijske promjene. U reakciji vezanja bitan je i prostorni razmještaj sudionika i dolazi do inducirane konformacijske promjene supstrata i enzima. Enzimi su uglavnom izolirani u kristalnom obliku i struktura im je određena rendgenskom difrakcijom. Aktivno središte stvara više dijelova polipeptidnog lanca. Supstrat ulazi u žlijeb gdje biva izložen reaktivnim grupama pobočnih lanaca polipeptida. Može se vezati ionskom vezom, metalnom ( magnezijev ion ), hidrofobnom ili vodikovom. Također dolazi do konformacijske promjene na supstratu i enzimu, što se naziva inducirano prilagođavanje. Supstrat se prilikom reakcije vezanja uklanja iz vodene okoline i ulazi u jednu novu, gdje vsenty drugačija konstanta ravnoteže tzv. unutrašnja konstanta ravnoteže. Na supstrat djeluju različite funkcionalne grupe u žlijebu, koje mogu djelovati kao akceptori ili donori protone. Dolazi do steričke i elektronske deformacije supstrata. Tim gore navedenim procesima se stvara prijelazno stanja gdje uz oslobađanje energije dolazi i do otpuštanja produkta. Ping-Pong mehanizam zasniva se na činjenici da se više supstrata veže određenim redoslijedom. U tom procesu dolazi do prijelaza funkcionalnih skupina sa jednog supstrata na drugi. Drugi supstrat se veže na aktivno središte tek nakon disocijacije prvog. Primjer za ovaj mehanizam su aminotransferaze za prijenos amino skupine, pri čemu se stvara schiffova baza. U aktivacijskom središtu neki pobočni lanci su predodređeni za interakciju: Histidin sadrži imidazolilni ostatak, koji može primati elektrone i prijeći u imidazolij-ion, te tako nastane prsten sa dva ekvivalentna dušikova atoma ( pKa=6 – 7 ). Histidin može u neutralnom okruženju biti akceptor ili donator protona i on je djelotvoran katalizator pri kiselinsko-baznim reakcijama. Karboksilat-ion glutaminske i asparaginske kiseline mogu biti proton akceptori. Arginin ima jako baznu gvanidino-skupinu koja može vezati negativno nabijene grupe i tako sudjelovati u vezanju supstrata. Lizin može pridonjeti vezanju supstrata, a reaktivna –NH2 skupina može stvarati schiffove baze sa karbonilnim spojevima. Cistein sadrži –SH skupinu koja je slabo kisela i djelotvoran je nukleofil. Ta skupina reagira sa jodacetamidom i N-etilmaleinimidom i –SH skupina se blokira tj. dolazi do otrovanja enzima. Ioni teških metala ( Hg, Cu… ) i živini organski spojevi također dovode do otrovanja enzima. SH skupina ima važnu ulogu u stvaranju kovalentnih intermedijara, kao npr. tioestera koji su energijom bogati spojevi. Serin sadrži –OH skupinu koja može sudjelovati u kovalentnoj katalizi. U serin-proteazi se hidroksilna skupina povezuje sa ostatkom peptidnog lanca . Ta skupina može stvarati i vodikove veze i na taj način sudjeluje u vezanju supstrata. Tirozin sadrži fenolnu skupinu koja može biti nukleofil u disociranom obliku, dok je u protoniziranom stanju sudionik u hidrofobnim interakcijama sa aromatskim supstratima. Metodom afinitetnog obilježavanja sintetizira se supstrat koji se veže na aktivno središte. Cijepanjem enzima proteazom i ispitivanjem nastalih peptida može se utvrditi koje aminokiseline iz aktivnog središta sudjeluju u vezanju supstrata i pri drugim reakcijama. Skupine koje se mogu reverzibilno protonizirati nalaze se i na površini enzimskih proteina. Njihov stupanj disocijacije ovisi o pH, pa se prema tome ovisno o pH mijenja konformacija proteina i njegovo katalitičko djelovanje. Iznos pH pri kojem je katalitičko djelovanje najbolje naziva se pH-optimum. Povećanjem temperature raste i aktivnost enzima sve dok ne započne denaturacija. Pri enzimskoj katalizi zbog specifičnosti katalitičkog središta uvijek se katalizira samo jedna reakcija. Zbog veličine, konformacije i razdiobe naboja javlja se specifičnost prema supstratu., koja može biti različito izražena. Specifičnost prema stereoizomerima naročito je jako izražena, a vrijedi i za kiralne i nekiralne supstrate. Nekada niz tvari reagira sa jednim enzimom, pa govorimo o grupnoj specifičnosti ( glikozidaze ). Izoenzimi su enzimi koji kataliziraju istu reakciju, ali se razlikuju po strukturi, koja može biti genetski determinirana. Postoje ili stvarno različiti geni ili je riječ o oligomerima sastavljenih od različitih podjedinica. Primjer izoenzima je aldolaza ili laktat-dehidrogenaza, koja posjeduje 5 različitih tetramera, a ekspresija pojedinih podjedinica ovisi o organu. Mogu se međusobno razlikovati prema specifičnosti za neki supstrat ili osjetljivosti prema faktorima regulacije. Multienzimski kompleksi su agregati više enzima koji kataliziraju niz povezanih reakcija ( piruvat- ili su oligomerne suprastrukture dijelom sastavljene od enzimskih proteina nastalih fuzijom gena. Njihov princip djelovanja je da se međuprodukt enzimske reakcije prenosi sa jednog enzima na drugi unutar kompleksa ( suprastrukture ).