Pretraži forum

Prikaz rezultata pretrage za tagove 'fiziologija'.

  • Pretraži po tagovima

    Utipkajte tagove, razdvojene zarezima
  • Pretraži po autoru

Tip sadržaja


Forum

  • About the site
    • Forum Rules & Getting Started
    • Feedback, Suggestions & Support
    • Introduction
  • Download Section
    • Pretklinički predmeti
    • Klinički predmeti
  • Perpetuum-lab
    • MEF Zagreb
    • MEF Rijeka (MedRi)
    • MEF Split (MefSt)
    • MF Sarajevo & MF Tuzla & MF Beograd
    • Doctors' Lounge
    • Portal
    • Forum Nazionale y Internazionale
    • Ispit zrelosti
    • Oglasnik
  • General
    • Studentski život
    • Kreativni kutak
    • Etika, filozofija, religija
    • Politika, bez cenzure
    • Jadranka Kosor ™

Categories

  • Ošteæenje stanice
  • Upala i imunopatologija
  • Hemodinamièki poremeæaji
  • Novotvorine
  • Bolesti okoliša i prehrane
  • Srce
  • Dišni sustav
  • Glava i vrat
  • Jetra
  • Bubrezi
  • Muški spolni sustav i urinarni sustav
  • Ženski spolni sustav
  • Kosti i zglobovi
  • Endokrini sustav
  • Koža

Categories

  • A-B
  • C-D
  • E-F
  • G-H
  • I-J
  • K-L
  • M-N
  • O-P
  • Q-R
  • S-T
  • U-V
  • W-Z

Categories

  • Opæa patologija
  • Bolesti krvnih žila
  • Bolesti srca
  • Bolesti krvotvornih organa i limfnih èvorova
  • Bolesti pluæa i medijastinuma
  • Bolesti probavnog sustava
  • Bolesti jetre i bilijarnog sustava
  • Bolesti gušteraèe
  • Bolesti bubrega i mokraænog sustava
  • Bolesti muškog i ženskog spolnog sustava i dojke
  • Bolesti kože, kostiju, zglobova i mekih tkiva
  • Bolesti perifernog i središnjeg živèanog sustava

Categories

  • Anatomski termini i njihove derivacije

Categories

  • Anatomija
  • Patologija
  • Interna medicina
    • EKG vodič
  • Traumatologija
  • Farmakologija
  • Mikrobiologija
  • Fiziologija
  • Propedeutika
    • Kardiovaskularni sustav
    • Respiratorni sustav
  • Biokemija
  • Neurologija
  • Praktièni postupci
  • Znanstveni rad

Categories

  • Anatomija
    • Središnji živèani sustav
  • Histologija
    • Epitelno tkivo
    • Vezivno tkivo
    • Hrskavica
    • Koštano tkivo
    • Mišiæno tkivo
  • Patologija
    • Bubrezi
    • Opæa patologija
    • Urinarni trakt
  • MKBK II

Categories

Nema rezultata za prikaz.

Categories

  • Legal

Pronađen(o) je 39 rezultata

  1. Metabolički hormoni štitnjače

    Ovo je tekst o fiziologiji štitnjače. Anatomija štitnjače obrađena je u posebnom tekstu. Štitnjača je parni organ smješten ispod grkljana i s obiju strana dušnika. Parenhimatozna je žlijezda građena od folikula obloženih kubičnim epitelom i ispunjeni su koloidom, koji sadržava glikoprotein tireoglobulin. Prokrvljenost štitnjače je četiri puta veća od njene Petere. Pod utjecajem tireotropina (TSH) iz adenohipofize luči tiroksin i trijodtironin (T3 i T4), koji povećavaju bazalni metabolizam štitnjače za 60-100%, iskorištavanje hranjivih tvari, povećavaju sintezu proteina i njihovo iskorištavanje i potiču umne procese, a njihovom odsutnošću se smanjuje bazalni metabolizam za 40-50%. Parafolikularne ili C-stanice štitnjače stvaraju još i hormon kalcitonin. Oko 93% hormona štitnjače čini T4, a 7% T3. T4 (oko 50%) se u perifernim tkivima pretvara u T3 sporim dejodiranjem i ima četiri puta slabije djelovanje od tiroksina, ali je prisutan u većim količinama. Stvaranje i izlučivanje hormona štitnjače Tjedno je potrebno 1 mg ili godišnje 50 mg joda u obliku jodida, koji se apsorbira u probavnom sustavu. Glavnina se izluči bubrezima, a jedna petina se prenosi do štitnjače. Na+/K+ATP-azna crpka na bazolateralnoj strani kubičnih epitelnih stanica prenose K+ ione u stanicu, a izbacuju Na+ ione, te tako stvaraju ionski gradijent za simporter natrija i jodida (NIS), koji aktivnim kotransportom prenosi 1 jodidni ion i 2 natrijeva iona u stanicu kroz bazolateralnu membranu. Jodidna crpke procesom ˝hvatanja jodida˝ može njegovu koncentraciju u stanici povećati na 30-250 puta veću koncentraciju nego u krvi. Na apikalnoj strani pendrin kontratransportom izbacuje jodid u koloid i unosi u stanicu Cl-ione. Također se tireoglobulin luči u koloid. Stanice štitnjače imaju obilježja žljezdanih stanica za stvaranje proteina. ER i GA stvaraju i izlučuju tireoglobulin koji se sastoji od 70 aminokiselina tirozina i upravo ta aminokiselina služi kao supstrat za udruživanje s jodom. T3 i T4 nastali od tirozina ostaju vezani uz tireoglobulin i pospremljeni u koloid. Peroksidaza s vodikovim peroksidom na apikalnoj strani pretvaraju jodid u oksidirani oblik, nascentni jod (I ili I3-), koji se mogu vezati za tirozin točno kada tireoglobulin na apikalnoj strani napušta stanicu i ulazi u koloid. Vezanje jodida na tireoglobulin (jedna šestina tirozinskih aminokiselina) naziva se organifikacija joda i ubrzano je enzimom peroksidazom. T4 nastaje spajanjem dva dijodtirozina, T3 spajanjem monojodtirozina i dijodtirozina, a RT3 nema funkcionalnog značenja. U koloid se pružaju izdanci nalik pseudopodija koji prihvaćaju tireoglobulin i pinocitozom ga uvlače u stanicu gdje se spaja s lizosomima u probavni mjehurić. Proteaze oslobađaju T3 i T4 od tireoglobulina i difundiraju kroz bazolateralnu membranu u krv. Također se oslobađaju i monojodtirozin i dijodtirozin od kojih se oslobađa jod enzimom dejodaza i ponovno upotrjebljava za novi proces organifikacije tireoglobulina. Ušavši u krv T3 i T4 vežu se za proteine i to uglavnom za globulin, a nešto manje za prealbumin i albumin. Zbog velikog afiniteta tih proteina za hormone štitnjače oni se vrlo sporo otpuštaju u stanice. Vrijeme potrebno za otpuštanje polovice T4 je šest dana, a polovice T3 jedan dan. I u samim stanicama se ponovno vežu za proteine, pri čemu se tiroksin veže jače. Zbog plazmatskog i staničnog vezanja za proteine ti hormoni imaju veliko vrijeme latencije i produljeno djelovanje. Djelovanje hormona štitnjače Hormoni štitnjače utječu na transkripciju gena i posljedičnu sintezu enzima i raznih proteina, a opći utjecaj je povećanje funkcionalne aktivnosti u tijelu. Hormonu T4 se uklanja jedan jod i postaje T3. Unutarstanični receptori imaju veliki afinitet upravo za T3 i taj hormon čini 90% hormona vezanog za receptor. Receptori se nalazi na odsječku DNA ili u samoj blizini. Hormoni stvaraju heterodimere s receptorom za retinoid X (RXR) i vežu se za tireoidni regulacijski element na DNA. Vezanjem započinje transkripcija, stvaranje mRNA, odlazak na ribosome i sintezi proteina. Uglavnom su to enzimi koji potiču sintezu samo određenih proteina (povećanje sinteze i do 6 puta), dok se sinteze nekih poveća samo neznatno. Hormoni štitnjače imaju dokazano i negensko djelovanje jer se neki učinci manifestiraju unutar nekoliko minuta i na njih ne utječu blokatori transkripcije. Mjesto djelovanja su membrana, citoplazma i neki organeli (mitohondriji), a neki organi negenskog djelovanja su srce, hipofiza i masno tkivo gdje sudjeluju u regulaciji ionskih kanala i oksidacijskoj fosforilaciji preko cAMP ili signalne kaskade protein kineze. Hormoni štitnjače povećavaju broj i membransku površinu mitohondrija u svim stanicama (što vodi do većeg stvaranje ATP-a i priskrbe energije za stanične funkcije), što uzrokuje povećanu staničnu funkciju ili povećana funkcija uzrokuje povećanje mitohondrija. Također povećavaju aktivnost Na/K-ATPazne crpke, a taj proces troši energiju i povećava stvaranje topline povećan intenzitet metabolizma. Djeluju na rast u djece i razvoj mozga u fetusa, pa tako kod hipotireoze djeca zaostaju u rastu u mentalno su zaostala, a kod hipertireoze rast završi ranije (epifize se zatvaraju ranije) i u odrasloj dobi visina je niža. Pospješuju metabolizam ugljikohidrata, ubrzavaju ulazak glukoze u stanicu, pospješuju glikolizu, glukoneogenezu, apsorpciju ugljikohidrata u probavnom sustavu i pojačavaju lučenje inzulina. Također pospješuju metabolizam Peterti, smanjuju se masne zalihe (mobilizacija lipida), raste koncentracija masnih kiselina u plazmi i raste oksidacija masnih kiselina, ali smanjenje se kolesterol, fosfolipidi i trigliceridi u plazmi. Uzrok utjecaja na kolesterol je povećanje broja receptora za LDL u jetri i ujedno povećano izlučivanje kolesterola putem žuči i fecesa. Smanjeno izlučivanje hormona povećava razinu kolesterola, fosfoglicerida i triglicerida i nakuplja se Petert u jetri. Često zbog povećanog lučenja hormona štitnjače nastane i manjak vitamina jer su oni potrebni u mnogim staničnim procesima. Utjecaj hormona štitnjače je slijedeći: Povećan protok i srčani minutni volumen jer se otpušta više proizvoda metabolizma i troši više kisika, dolazi do vazodilatacije. Protok se izrazito poveća kroz kožu; Povećana frekvencija srca zbog povećanog SMV-a ili izravnim učinkom hormona na srce važan je klinički pokazatelj; Povećana snaga srčane kontrakcije zbog povećane enzimske aktivnosti, kao što se slično događa pri vrućici i mišićnoj aktivnosti. U malim povećanjima hormona poveća se snaga, a u većim količinama srčana snaga slabi; Povećan tlak pulsa zbog povećanog protoka, a srednji arterijski tlak ostaje nepromijenjen. Sistolički tlak raste za 1,5-2,0 kPa, a dijastolički pada za istu vrijednost; Povećana frekvencija i dubina disanja zbog veće potrošnje O2 i stvaranja CO2; Povećana pokretljivost probavnog sustava i povećano lučenje probavnih sokova što vodi do proljeva, dok smanjeno lučenje u hipotireozi vodi do opstipacije; Podražajni učinak na središnji živčani sustav, ubrzane su mentalne funkcije i nekad disocirane, nervoza, neurotski poremećaji, anksioznost, zabrinutost i paranoja; Mišići postaju snažniji u malim povećanjima hormona, a u većima zbog katabolizma proteina postaju slabi. Kod hipotireoze postaju tromi i usporena je relaksacija. Fini mišićni tremor frekvencije 10-15/min zbog povećane podražljivost sinapsi u dijelovima kralježničke moždine koja nadzire mišićni tonus. Umor i loše spavanje zbog podražljiovsti. U hipotireozi umor i spavanje do 12-14h/dan. povećan metabolizam glukoze,lučenje inzulina raste povećan metabolizam kostiju, što vodi do većeg lučenja parathormona (PTH); inaktivacija glukokortikoida u jetri, s posljedičnim stvaranjem ACTH povećano lučenje hormona štitnjače uzrokuje poremećaje i u spolnom sustavu - impotencija, smanjen libido, smanjeno menstruacijsko krvarenje (oligomenoreja) i amenoreja, dok smanjeno lučenje uzrokuje i smanjen libido, prekomjerne menstruacije i učestalo krvarenje (menoragija i polimenoreja), neredovite ili izostanak menstruacije (amenoreju). Mehanizmi kontrole lučenja hormona štitnjače Glikoprotein TSH djeluje na štitnjaču povećavajući proteolizu tireoglobulina i smanjenje folikularne tvari unutar 30 minuta. Ostale promjene nastupaju nakon nekoliko sati ili dana, a to je povećanje rada jodidne crpke i hvatanje joda, povećano jodiranje tirozina, povećanje volumena i sekrecijske funkcije djelatnosti, povećanje broja stanice i promjena folikularnog epitela iz kubičnog u cilindrični. TRH je tripeptid (piroglutamil-histidil-prolinamid) koji se stvara u hipotalamusu i izlučuje u eminenciji medijani i portalnim krvotokom dospijeva u adenohipofizu gdje se otpušta TSH. Izlaganje hladnoći utječe na hipotalamički centar za regulaciju temperature, te se povećava stvaranje TRH, TSH i hormona štitnjače. Uzbuđenje i tjeskoba imaju suprotan učinak. Povećanjem koncentracije hormona štitnjače za 1,75 puta, lučenje TSH smanjuje se gotovo na ništicu (mehanizam negativne povratne sprege). Tiocijanatni, perklorni i nitratni ioni inhibiraju jodidnu crpku, a propiltiouracil, metimazol i karbimazol (sva tri lijekovi za stanje hipertireoze) koče peroksidazu i spajanje molekula tirozina. U oba slučaja raste TSH, štitnjača se povećava (gušavost) i smanjuje se stvaranje njezinih hormona, ali nije blokirano stvaranje tireoglobulina, koji može povratnom spregom djelovati na stvaranje TSH. Kada se jodid u krvi nalazi u velikim koncentracijama aktivnost štitnjače se smanjuje (samo na nekoliko tjedana) i dolazi do smanjenje veličine štitnjače, što se primjenjuje prije kirurških zahvata. Smanjeno je hvatanje jodida, jodiranje tirozina i endocitotsko uvlačenje folikularnog koloida. ODREĐIVANJE HORMONA ŠITNJAČE I KLINIČKE ZNAČAJKE Kao skrining tj. probir poremećaja štitnjače preporučuje se inicijalno određivanje TSH. Ovisno o tome da li je TSH povišen ili snižen, određuju se daljnje pretrage hormona. Kod povišenih vrijednosti TSH je hipotireoza suspektna, te se preporučuje određivanje T4, slobodnog T4 ( fT4 ) i protutijela na sastavnice štitnjače. Od protutijela kod sumnje na hipotireozu određuje se anti-tiroglobulinska protutijela ( anti-TG ) i protutijela na peroksidazu ( anti-TPO ). Kod smanjenih vrijednosti TSH je hipertiroza suspektna, te se dalje određuje T3 ili fT3 i T4 ili fT4 uz određivanje protutijela na tiroidne receptore ( TrAB ). U slučaju palpabilnog čvora u području štitnjače ili vrata moguće je određivanje tumorskog markera, kalcitonin, te ordiniranje daljnjih pretraga za obradu čvora ( ultrazvuk štitnjače, citološka punkcija, scintigrafija ). Što se patologije tiče, uzmite u obzir da hipertireoza i hipotireoza jesu klinička stanja, ali nisu bolesti per se. One su samo posljedica podležećeg patološkog procesa, bilo u samoj štitnjači, hipofizi ili primjerice uzrokovani jatrogenim hormonom štitnjače. Detaljniji pregled hipertireoze i hipotireoze pogledajte u našim patološkim kategorijama.
  2. Estrogeni

    Estrogeni su skupina spolnih hormona steroidne građe. Brojni kemijski spojevi mogu imati estrogeni aktivnost poput fenola, flavonoida iz pojedinih biljaka ( patuljaste palme, soja ), spojevi koji se rabe u proizvodnji plastike ( bisfenoli, alkilfenoli, ftalat fenoli ) i brojni drugi. Sintetizirani su i estrogeni koji imaju nesteroidnu građe. Sinteza estrogena Kolesterol je prekursor za pet važnih skupina hormona, a to su glukokortikoidi, mineralokortikoidi, progestagene ( gestageni ), androgene i estrogene. Prirodni estrogeni su 17β-estradiol, estron i estriol. Stvaraju se uglavnom u granuloza i teka stanica jajnika, žutom tijelu i placenti. Estradiol je glavni sekrecijski produkt jajnika, dok estron i estriol nastaju pretežito u jetri iz estradiola ili u perifernim tkivima iz androstendiona i drugih androgena. Estradiol je najpotentniji estrogen, a estriol najmanje potentan. U prvoj polovici menstrualnog ciklusa estrogene stvaraju granuloza i teka stanice ovarijskog folikula. Nakon ovulacije estrogeni se, kao i progesteron, sintetiziraju u luteiniziranim granuloza i teka stanicama žutog tijela, ali su putovi biosinteze nešto drugačiji. Tijekom trudnoće velike se količine estrogena sintetiziraju i fetoplacentalnoj jedinici koja se sastoji od fetalne adrenalne zone koja luči androgene prekursore i posteljice koja ga aromatizira u estrogen. Nastali estriol se luči u majčinu cirkulaciju i izlučuje urinom, te može mjeriti i tako poslužiti za procjenu stanja fetusa. Estrogeni nastaju aromatizacijom androgena u složenom procesu koji uključuje tri hidroksilacijska koraka, a za svaki je korak potreban kisik i NADPH. Kompleks enzima aromataze sadržava monooksigenaznu aktivnost P450 ( CYP19 ). On pretvara androstendion u estron i testosteron u estradiol. Teka interna stanice imaju na svojoj površini LH receptore, a LH djelovanjem na receptore povećava unutarstaničnu koncentraciju cAMP, što pokreče konverziju kolesterola u androstendion. Dio androstendiona se pretvara u estradiol i izlučuje u cirkulaciju, a dio prenosi u granuloza stanice. Granuloza stanice na svojoj površini imaju FSH receptore. FSH također preko cAMP-a pojačava aktivnost aromataze koja pretvara androstendion doveden iz teka interna stanica u estradiol. Estradiol se izlučuje u folikularnu tekućinu. Zrele granuloza stanice imaju i LH receptore preko kojih LH stimulira izlučivanje estradiola. Stromalno tkivo jajnika sposobno je stvarati androgene i estrogene, ali vjerojatno u neznačajnim količinama. Adipozno tkivo dobiva na važnosti u pretilih osoba jer je sposobno stvarati estrogene putem aromataze iz androgena. Osim u navedenim tkivima dokazana je prisutnost aromataze i sinteza estrogena i fibroblastima, koži, kostima i mozgu. Sekrecija estrogena Koncentracija estrogena u plazmi varira ovisno o fazi menstrualnog ciklusa ili trudnoći. Vršne koncentracije su neposredno prije ovulacije ( 380 μg/d ) i u sredini lutealne faze ( 250 μg/d ). Nakon menopaze sekrecija estrogena pada na niske razine. U muškaraca razine estrogena su oko 50 μg/d. Nakon sekrecije se estradiol čvrsto veže za α2- globulin i slabo za albumin. Vezani estrogen ne može difundirati u stanice, te je zbog toga fiziološki aktivna samo slobodna frakcija hormona. Svega 2% cirkulirajućeg estradiola je u slobodnom nevezanom obliku. U jetrima se estradiol konvertira u estron i estriol ( koji imaju niski afinitet za estrogenske receptore ) i njihove 2-hidroksilirine derivate i konjugirane metabolite ( glukuronidi i sulfati ). Takvi derivati nisu topljivi u lipidima i izlučuju se u žuč. U crijevima se mogu ponovno hidrolizirati u aktivne oblike i reapsorbirati ( enterohepatično kruženje ). Mehanizam djelovanja Estrogeni moraju disocirati sa proteina za kojeg su vezani u plazmi i ući u stanicu kako bi se vezali za svoj receptor. Postoje dvije izoforme estrogenskih receptora, a to su α i β ( ER-α i ER-β ). Pojedina tkiva imaju ekspresiju samo je+dnog tipa receptora, dok druga tkiva oba. ER – α nalazimo pretežito u maternici, jetri, bubrezima i srcu, dok ER-β u jajnicima, prostati, plućima, gastrointestinalnom traktu, hematološkim stanicama o u središnjem živčanom sustavu. Vezanjem hormona za receptor dolazi do konformacijske promjene. Disocira stabilizirajući protein ( uglavnom Hsp90 ) i kompleks hormon-receptor dimerizira. Nastali homodimer veže se za specifičan slijed nukleotida u promotorskoj regiji različitih gena ( element reaktivan na estrogene, ERE ) i regulira njihovu transkripciju. Na taj način preko prevođenja RNA i sinteze proteina estrogeni postižu genomske učinke. Također imaju i neizravne tj. autokrine i parakrine učinke, pri čemu djeluju kao čimbenici rasta i citokini. Negenski učinci nastupaju puno brže jer za njih nije potrebna sinteza proteina, a postižu ih vezanjem za receptore izvan stanične jezgre kao npr. vezanjem za receptore na staničnoj membrani. Tako pokreću transdukciju nizvodnog signala koji mijenja unutarstaničnu koncentraciju kalcija i cAMP ili aktivira nizvodne kinaze. Neki od negenskih učinaka su kalcijevih iona u granuloza stanice i povećan protok krvi u uterusu. Fiziološki učinci estrogena Spolno sazrijevanje žene je ovisno o estrogeni. Oni stimuliraju primarna i sekundarna spolna obilježja žene. Stimuliraju razvoj rodnice, maternice i jajovoda. U dojci potiču razvoj strome i rast kanala ( rast dojki u pubertetu ). Ubrzavaju fazu razvoja i zatvaranje epifiznih hrskavica dugih kostiju u pubertetu. Pod utjecajem estrogena rastu aksilarne i pubične dlake, dolazi do distribucije Peternog tkiva i oblikovanje ženskog fenotipa ( uska ramena, široki bokovi, manje tjelesnih dlaka, visoki glas ). Također stimuliraju pigmentaciju kože koja je najizraženija u području bradavice i areole na dojkama i u genitalnoj regiji. Razvoj endometrija je pod utjecajem estrogen i progesterona i dolazi do cikličkog krvarenja ( menstrualni ciklus ). Kontinuirano izlaganje estrogenu dovodi do hiperplazije endometrija. Estrogeni imaju brojne metaboličke učinke. Potiču apoptozu osteoklasta i antagoniziraju osteoklastogene i proosteoklastične učinke paratiroidnog hormona ( PTH ) i Interleukina-6 ( IL – 6 ), što sve dovodi do smanjenje resorpcije kostiju. U Peternom tkivu potiču sekreciju leptina. Imaju važne učinke na jetru koji se očituju povećanjem razine plazmatskih proteina poput transkortina ( globulin koji veže spolne hormone ), transferina, supstrata renina i fibrinogena. Zbog toga su povišene razine tiroksina, estrogena, testosterona, željeza, bakra i drugih tvari. Estrogeni povećavaju koagulabilnost krvi vjerojatno putem djelovanja na jetru. Rastu razine faktora II, VII, IX, X i plazminogena, a padaju razine antitrombina III i smanjuje se adhezivnost trombocita. U trudnoći estrogeni imaju brojne učinke. Za razliku od koncentracije progesterona, čije vrijednosti stalno rastu za vrijeme trudnoće, koncentracije estrogena počinje rastu tek u trećem trimestru. Estrogeni stimuliraju sintezu proteina u uterusu ( osobito kontraktilnih proteina ) i odgovorni su za njegov rast. Odgovorni su i za osjetljivost uterusa na kontraktilne tvari ( oksitocin i PGF2α ). Dovode do skretanja metabolizma endoperoksidaze prema prostaglandinima koji izazivaju kontrakciju. U porođaju mijenjaju akcijski potencijal na membrani miocita maternice, povisuju unutarstanične koncentracije kalcija, povećavaju količinu elektronskih sinapsi između stanica miometrija ( gap junctions ), povećavaju količinu kalmodulina u kinazama lakih miozinskih lanaca, djeluju na umnažanje receptora za relaksin u uterusu i pojačavaju sintezu vazoaktivnog intestinalnog polipeptida u miometriju. Ostali učinci estrogena: Potiču sintezu progesteronskih receptora. Moguće da imaju u učinke na retenciju vode i soli. djeluju na ponašanje žene, potiču osjećaj blagostanja i brojni drugi psihološki učinci. olakšavaju prolazak intravaskularne tekućine u izvanstanični prostor, što za posljedicu ima razvoj edema. Moduliraju učinak simpatičkog sustava nad funkcijom glatkih mišića. Inhibiraju formiranje akni i komedona jer pod njihovim utjecajem produkti žlijezda lojnica postaju razrijeđeniji ( ˝vodenasti˝). Učinci na kardiovaskularni sustav Kardiovaskularne bolesti ( KVB ) vodeći su uzrok smrti u žena diljem svijeta. Prevalencija KVB u premenopauzi je izrazito niska. Učestalost se drastično povećava s nastupom menopauze tj. s padom razine estrogena u krvi žena, što govori u prilog zaštitne uloge estrogena u razvoju KVB. Istraživanja su pokazala da estrogen je neophodan za regulaciju napetosti ( tonusa ) krvnih žila i u patofiziologiji kardiovaskularnih bolesti. Estrogeni smanjuju razine plazmatskog kolesterola i blago povećavaju sintezu triglicerida.. Povećavaju razine HDL, a smanjuju razine LD. Također smanjuju oksidaciju lipida u jetri djelovanjem na superoksid-dizmutazu. Imaju vazodilatacijski učinak i inhibiraju proliferaciju vaskularnih glatkih mišića u stjenkama krvnih žila vjerojatno preko lokalne produkcije dušikovog oksida ( NO ) i prostaciklina. Kod dugoročne primjene estrogena smanjuju se razine plazmatskog renina, angiotenzin konvertirajućeg enzima i endotelina-1. Uočena je i smanjena eksrepsija AT-1 receptora za angiotenzin II. Pokazalo se da estrogeni imaju zaštitni učinak na razvoj ateroskleroze jer interferiraju s inicijalnim koracima aterogenete.
  3. Fiziologija-pitanja Budući da je jako teško zapamtiti toliki opseg pitanja sa pismenog ispita (koji sadržava 120 pitanja) do sada ni nismo imali primjere pitanja. No mislim da je došlo vrijeme da ih krenemo skupljati Pitanja za pismeni ispit iz fiziologije Hrpa pitanja iz: Uvod u endokrinologiju i hipofiza Bubrežni nadzor nad volumenom tjelesnih tekućina i regulacija iona Uvod u endokrinologiju i hormon rasta Bubrežni nadzor nad volumenom tjelesnih tekućina i regulacija iona vol.2 Test vol.3 Test vol.4 rok 4.2.2008. rok 5.5.2008. 1.turnus rok 9.6.2008. F1 2011. F3 2013. F1 2015. Fiziologija-pitanja.pdf Zadaci s F2 22.04.10. Nadam se da će ovo biti poticaj slijedećim generacijama koje dolaze na turnus fiziologije da pokušaju zapamtiti što više pitanja koja čemo unosit u našu bazu s ciljem da svima bude lakše kod provjere svoga znanja
  4. Gestageni ( Progesteron )

    Gestageni ili progestageni su jedna od pet glavnih skupina steroidnih hormona. Najvažniji prirodni gestagen je progesteron koji ima važne fiziološke učinke, a ujedno je i prekursor za estrogene, androgene i andrenokortikalne steroide. Ostali endogeni gestageni su 17-hidroksiprogesteron, 5α-dihidroprogesteron, medroksiprogesteron i drugi. Sinteza progesterona Progesteron se sintetizira u velikim količinama u jajnicima ( corpus luteum ) i u placenti, te je važan intermedijar u biosintezi drugih steroida u gotovo svim drugim tkivima. Stvara se i u testisima muškarca, ali u znatno manjim količinama. Kao i kod svih steroidnih hormona, sinteza započinje iz kolesterola koji se može biti egzogenog podrijetla iz hrane ili endogeni kolesterol nastao sintezom iz acetil-CoA. Citokromni enzim koji kida bočne lance kolesterola ( P450scc ) ga pretvara u pregnenolon. Nastali pregnenolon je prekursor za progesteron i kortizol. Pregnenolon se putem 3β-hidroksisteroid-dehidrogenaze pretvara u progesteron, a on dalje u 11-deoksikortikosteron pomoću enzima 21-hidroksilaze ili u 17-hidroksiprogesteron pomoću enzima 17α-hidroksilaze. Pregnenolon se također može pretvoriti u 17-hidroksipregnenolon pomoću 17α-hidroksilaze. Hidroksiprogesteron i hidroksiprehnenolon se dalje mogu voditi u androgene pretvarajući u dehidroepiandrosteron i androstendion pomoću enzima 17,20-liaze. Sekrecija progesterona Za vrijeme folikularne faze menstruacije razine progesterona su oko 0,9 ng/ml ( izlučuje ga stanice ovarijskog folikula ), dok u lutealnoj fazi razine rastu do 18 ng/ml ( izlučuje ga žuto tijelo ). Glavni pokretač lučenja progesterona u lutealnoj fazi je luteinizacijski hormon ( LH ) koji djeluje na LH-receptore na površini žutog tijela. Razine progesterona se povisuju i za vrijeme trudnoće ( najviše u trećem trimestu ). Poluvijek eliminacije progesterona je 5 minuta, a male količine se pohranjuju u Peternom tkivu. Gotovo se u potpunosti metabolizira u jetri, pa zbog toga davanje progesterona ili sličnih sintetskih spojeva nema učinka zbog opsežnog metabolizma u jetri. Njegov metaboliti je pregnangiol koji se dalje konjugira s glukuronskom kiselinom i izlučuje urinom. Mjerenje progesterona u urinu je pokazatelj sekrecije progesterona u tijelu. Negativna povratna sprega progesterona je složena i utječe hipotalamus i hipofizu. Visoke doze progesterona inhibiraju lučenje LH i potenciraju inhibitorni učinak estrogena, što sve skupa sprječava ovulaciju. Mehanizam djelovanja Progesteron ima mehanizam djelovanja sličan onom drugih steroidnih hormona. Postoje dvije izoforme progesteronskog receptora nastalih različitim procesuiranjem jednog gena na 11. kromosomu. Razlikujemo progesteronski receptor A i B ( PRA, PRB ), a prema novijim saznanjima i PRC. Progesteronski receptor B uglavnom posreduje uglavnom stimulacijske učinke progesterona, dok receptor B inhibira učinke progesterona, ali i drugih steroidnih hormona. Smatra se da je PRB važniji za hormonalne učinke na dojke. Progesteron se veže za receptor koji se nalazi između jezgre i citoplazme. Nastali kompleks ligand-receptor odlazi u jezgru i veže za odgovarajuću sekvenci DNA ( PRE, element reaktivan na progesteron ). Vezanjem za taj dio dolazi do disocijacije stabilizirajućeg proteina ( heat schock protein 90, Hsp90 ) i do dimerizacije kompleksa receptor-ligand. Može nastati homodimer ili heterodimer. Fiziološki učinci progesterona Ciljna tkiva progesterona su stanice maternice, dojke i mozak. odgovoran je za progestacijske promjene u endometriumu i za cikličke promjene u cerviksu i rodnici. Ima antiestrogene učinke na miometrij smanjujući ekscitabilnost, osjetljivost na oksitocin i smanjujuću učestalost spontane električne aktivnosti, ali povećavajući membranski potencijal stanica. Smanjuje broj estrogenskih receptora u endometriumu i povećava konverziju 17β-estradiola u manje aktivne estrogene. Sudjeluje u preovulacijskom LH valu i uzrokuje sazrijevanje i sekrecijske promjene endometrija nakon ovulacije. U dojkama stimulira razvoj lobula i alveola, te inducira diferenciajciju duktalnog tkiva. Sudjeluje i u laktaciji. Ima termogeni učinak, što se očituje kao porast bazalne temperature za vrijeme ovulacije. Mehanizam tog učinka nije poznat, ali vjerojatno utječe na hipotalamus. Potiče respiraciju tj. povećava ventilacijski odgovor na CO2, zbog čega žene imaju niži parcijalni tlak ugljikovog dioksida za vrijeme lutealne faze i u trudnoći. Visoke doze progesterone imaju natriuretski učinak vjerojatno zbog blokiranja učinka aldosterona u bubregu ( kompeticija za mineralokortikoidne receptore ). Rezultat je smanjena reapsorpcija natrijevih iona. Kao posljedica toga javlja se povećana sekrecija aldosterona i kore nadbubrežne žlijezde. Učinak na metabolizam proteina je neznatan. Stimulira aktivnost lipoprotein-lipaze i potiče odlaganje Peterti. Učinak na metabolizam ugljikohidrata puno je važniji. Progesteron povisuje bazalne vrijednosti inzulina i inzulinski odgovor na glukozu. Obično nema vidljivih promjena na toleranciju glukoze. U jetri potiče pohranu glikogena i ketogenezu. Smanjuje sadržaj mnogih aminokiselina u plazmi i dovodi do povećanog izlučivanja dušika urinom. Ostali učinci: koči aromatazu i smanjuje broj vlastitih i estrogenskih receptora sinergistički s estradiolom potiče skok gonadotropina i zaustavlja kasnije njihov skok mehanizam povratne sprege Inducira menstruaciju ( pad progesterona ) mijenja cervikalni faktor, sekreciju u endometriju Tijekom trudnoće ima stabilizirajući učinak na miometrij i korioamnijsku membranu, pa se u trudnoći smanjuje ekspresija za tip B receptora, a povećava za tip A receptora. Tako se postiže smanjena reaktivnost uterusa na progesteron.
  5. Prodajem: 1. farmakologiju Katzung - 11.izdanje, prakticki nekoristena, kao nova je (nesto malo je podcrtano olovkom) -> 350 kn 2. Patofizu kopiranu zbirku u 2 dijela ->40 kn 3. Fiziologija original zbirka zadataka -> 40 kn Kontakt samo preko mobitela (Whatsapp, SMS): 0915357861 - Valentina
  6. Od prvog izdanja 1967. godine Guyton se nije puno mijenjao, osim što je svako sljedeće izdanje 20% skuplje, a promjene su manje od 1% (osim središnjeg živčanog sustava koji i ne ulazi u ispitno gradivo). Najveća je promjena zapravo kvaliteta tiska, što i nije neki problem pri polaganju ispita. Ispit bez problema možete položiti i sa ovim izdanjem iz 1995. godine, odlična opcija ako želite uštedjeti teško zarađeni roditeljski novac, ili trebate knjigu samo za ponavljanje. Guyton - Fiziologija čovjeka - 5. hrvatsko izdanje.pdf Hvala korisniku "zamišljen" što nam je ustupio svoj scan. Hrvatsko izdanje Guytona točno duplo skuplje od izdanja na engleskom jeziku. Pljačka.
  7. 1.GODINA: original vježbe iz fizike i zbirka zadataka iz kemije,obe za 20kn 2.GODINA skripte iz fizio i histe,obe za 20kn original knjiga pitanja iz fiz i imunol 30kn 3.GODINA: priručnik iz patol,kopiran 30kn
  8. Luiz Carlos Junqueira Jose Carneiro, OSNOVE HISTOLOGIJE - 300kn - nije podcrtavana, jako dobro očuvana, original HARPEROVA ILUSTRIRANA BIOKEMIJA -80kn- kopirana, tvrde korice, nije podcrtavana knijga iz IMUNOLOGIJE -50kn- nije podcrtavana
  9. GUYTON

    Prodajem savršeno očuvanog Guytona 12.izdanje podcrtavana je samo jedna lekcija plaćen 900kn prodajem za 650 kn uz to dajem riješenu zbirku pitanja i originalni priručnik za vježbe
  10. Prodajem Guytona

    Prodajem Guytona, dvanaesto izdanje, kupljena u nakladi i u potpuno ocuvanom stanju,kao nova, nije podcrtavana markerom...
  11. Prodajem: Anatomija čovjeka- Marušić 150 kn Harper - fotokopirana knjiga tvrdi uvez - 90 kn Osnove histologije - 180 kn Fotokopirani priručnik za vježbe iz fiziologije - 20 kn Fotokopirana zbirka pitanja iz fiziologije i imunologije - 10 kn Poklanjam: skriptu za usmeni iz mkbk1 zbirku zadataka iz kemije (Burger) priručnik za vježbe iz fizike Moj broj mobitela: 091 5061106
  12. Prodajem priručnik: Vježbe iz fiziologije čovjeka (grupa autora) - 60 kn info u inbox
  13. Fiziologija

    ECTS: 18,5 Najveći predmet na drugoj godini, a nema baš nekih informacija bar za MEFST pa ću ovdje staviti neke stvari sad dok mi traje predmet, a i kad završi. kratka skripta o mehanici pluća koju je sastavio jedan kolega Mehanika-plucaencrypted.pdf Skripta ima manje greške: "1. U primjeru 3 palv=2, a ne -2; 2. U sva tri dijagrama tijeka (udah, izdah i fors.izdah) triba obrnit predzadnju i pretpredzadnju kucicu. Jer prvo se prosire pluca pa onda padne alv. tlak, a ne obrnuto. U tekstu je tocno napisano."
  14. Savršeno za ponoviti sve u jednom danu pred kolokvij ili usmeni Ili kad ponestane vremena za učiti iz Guytona. F - 1 ~ 59 str. F - 2 ~ 54 str. F - 3 ~ 76 str.   Verzija 3.0   Medicinska_Fiziologija_Skripta.pdf       Prethodni broj downloada: 1858 V 1.0: 992, V 2.0: 866    
  15. Prodajem fiziologiju

    Prodajem novog Guytona, podcrtavana jedna lekcija, 12.izdanje 450kn u med nakladi je 480.
  16. prodajem

    zbirka zadataka za ispit iz imuno i fizio, 40 kn imunologija, knjiga 80 kn kemija zbirka 20 kn
  17. Ova je skripta pisana je malo drugačije od postojeće (više u natuknicama), pa kako kome što paše. Sadrži samo prvi kolokvij. Sadrži poglavlja 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 23 (samo djelove koji su dio ispitnog gradiva), 32, 33, 36, 60  FIZIOLOGIJA.pdf
  18. Acidobazna ravnoteža

    Uvod Bubrezi imaju glavnu ulogu o održavanju ravnoteže između unosa/stvaranja i izdavanja vodikovih ( H+ ) iona iz tijela. Njihova se koncentracija održava na niskoj razini (0,000.04 mmol/L) jer svi enzimski sustavi bivaju narušeni kod većih promjena. Normalna kolebanja iznose 3-5 nmol/L, a može se smanjiti do 10 nmol/L ili povećati na 160 nmol/L, a da ne nastupi smrt. Normalan pH krvi je 7,4, a venske 7,35 zbog povećane koncentracije CO2 u venskoj krvi. Raspon pH krvi pri kojoj čovjek ne umire je 6,8 – 8,0. Unutarstanični pH je niži (6,0 – 7,0) zbog metaboličkog stvaranja kiselina, a pri hipoksiji dolazi do njihovog dodatnog nakupljanja. Mokraća ima pH 4,5 – 8,0. Eritrociti i hemoglobin ubrajaju se u najvažnije tjelesne baze (i neke aminokiseline imaju svojstva baza, tj. sposobnost vezanje H+ iona iz otopine). Alkalija (zapravo sinonim za bazu) su molekule koje nastaju spajanjem jednog ili više alkalnih metala (Na+, K+, Li+) s jako bazičnim ionima (hidroksilni), gdje bazični dio molekule reagira s H+ ionom. Jaka kiselina brzo i potpuno disocira otpuštajući H+ ione (kao npr. HCl), a jake baze brzo uklanjaju H+ ione iz otopine (kao npr. spajanje OH- iona s H+ ionom stvarajući H2O ). U regulaciji acidobazne ravnoteže sudjeluju uglavnom slabe baze i kiseline (H2CO3). U sprečavanju nastanka alkaloze i acidoze sudjeluju: Kemijski acidobazni puferski sustavi tjelesnih tekućina (djeluju trenutno i prvi se aktiviraju ),Dišni sustav ( djeluje nakon nekoliko minuta putem hiperventilacije ili hipoventilacije kojom se regulira razina CO2 u krvi )Bubrezi ( najsnažniji, djeluju nakon par sati ili dana ).Pufer je svaka tvar koja može reverzibilno vezati vodikove ione. Njivoa se funkcija može jednsotavno prikazati jednadžbom: Previše H+ iona pomiče reakciju udesno ( stvara se slaba kiselina H pufe r), a kad je manjak H+ iona ulijevo, a tim mehanizmom smanjuju se koncentracijske promjene. Dnevno se u tijelu proizvodu 80 mmol/L kiselina, a koncentracija vodikovih iona ipak ostaje na vrlo niskoj razini zahvaljujući raznim puferskim sustavima. Razinu hidrogenkarbonatnih iona reguliraju bubrezi, a razinu CO2 ventilacija. Acidobazni poremećaji zbog promjene izvanstanične koncentracije hidrogenkarbonatnih iona su metabolički acidobazni poremećaji (alkaloza ili acidoza) . Acidoza uzrokovana povećanim PCO2 je respiracijska acidoza, a alkaloza uzrokovana smanjenim PCO2 respiracijska alkaloza. Kada je u hidrogenkarbonatnom puferu jednaka koncentracija hidrogenkarbonatnog iona i CO2 (svaki sastojak čine 50% otopine), pH je jednak pK (6,1). U titracijskoj krivulji vidi se da je puferski sustav najučinkovitiji u središnjem dijelu krivulje, što znači da je sustav djelotvoran pri pH +/-1. Iznad ili ispod tog raspona pufer gubi moć tj. dolazi do pretvorbe cijelog ili CO2 u hidrogenkarbonatni ion, ili hidrogenkarbonatnog iona u CO2. Ovaj pufer je najvažniji izvanstanični pufer, iako se to na prvi pogled ne bi reklo jer je pH krvi 7,4 (odstupanje od pK za 1,3) i zbog male koncentracije sastojaka. Kemijski puferi Hidrogenkarbonatni pufer sastoji se od vodene otopine slabe kiseline H2CO3 i hidrogenkarbonatne soli npr. NaHCO3. U tijelu pomoću enzima karboanhidraze prisutne u alveolama i epitelnim stanicama bubrežnih kanalića nastaje H2CO3 reakcijom iz CO2 i H2O. H2CO3 slabo disocira na H+ ion i hidrogenkarbonatni ion, dok NaHCO3 u izvanstaničnoj tekućini potpuno disocira na Na+ ion i hidrogenkarbonatni ion. Dodatkom jake kiseline (HCl) hidrogenkarbonatni ion puferira disocirane H+ ione iz HCl i nastaje H2CO3, koji disocira na CO2 i H2O. Tako se stvara višak CO2 i koji povratnom spregom potiče dišni sustav. Dodatkom jake baze disocirani OH- ioni spajaju se s H2CO3 i nastaju hidrogenkarbonatni ioni, odnosno slaba baza NaHCO3. CO2 se spaja s vodom radi nadoknade H2CO3, pri čemu se koči disanje radi smanjenja izbacivanja CO2. Ugljikov dioksid otopljen u krvi razmjeran je količini nedisociranog H2CO3: Količina CO2 u krvi linearna je funkcija umnoška PCO2 i koeficijenta topljivosti CO2 (u fiziološkim uvjetima iznosi 0,226 mmol/kPa ). U jednadžbi, k je konstanta disocijacije: Jednadžbu (3) možemo prikazati pomoću jedinica pH: Fosfatni pufer važan je u bubrežnoj tubularnoj i unutarstaničnoj tekućini. Sastoji se od H2PO4 iona i HPO4 ion, te mu je pK 6,8, što je blizu pH krvi, ali je njegov udio samo 8% u krvi i nema veći utjecaj u izvanstaničnoj tekućini. Dodatkom jake kiselina HPO4 veže vodikove ione i prelazi u H2PO4. Tom se reakcijom jaka kiselina zamjenjuje dodatnom količinom slabe kiseline NaH2PO4. Dodatkom jake baze OH- ione veže H2PO4 i nastane HPO4 i H2O. Jaka baza zamijenjena je slabijom bazom NaHPO4. Ovaj pufer važan je u tekućini bubrežnih kanalića jer se fosfat u kanalićima izrazito koncentrira (reapsorbira se više vode od fosfata) i pH tekućine se približava pK fosfatnog pufera (mokraća je blago kisela). Koncentracija fosfata je veća u unutarstaničnoj tekućini i pH je također nešto niži. Proteinski pufer je najobilniji tjelesni pufer, pogotovo u stanicama. Promjene staničnog pH razmjerne su promjenama izvanstaničnog pH, ali za postizanje ravnoteže treba i nekoliko sati jer H+ ioni i hidrogenkarbonatni ioni slabo difundiraju kroz membranu (osim kroz membranu eritrocita), dok CO2 difundira puno brže. Proteinski puferi imaju pK blizu pH krvi. Kada dođe do promjene pH svi puferski sustavi reagiraju istodobno što se naziva načelo izohidričnosti: Svako stanje koje promijeni ravnotežu u jednom puferu dovest će do promjene i u ostalima jer oni sami sebe puferiraju šaljući H+ ione od jednoga do drugoga pufera. Dišni sustav Respiracijski pufer je fiziološki pufer koji djeluje brzo i sprečava prevelike promjene pH, dok se ne uključe i bubrezi u regulaciju. Ako se poveća koncentracija CO2, raste i PCO2, H2CO3 i H+ ioni. Alveolarna ventilacija može ukloniti višak CO2 i tako smanjiti PCO2. Povećanje alveolarne ventilacije 2 puta povećava pH za 0,23, a smanjenje ventilacije 4 puta smanjuje pH za 0,45. Dišni sustav ima bitnu ulogu u mijenjanju pH jer se ventilacija može mijenjati od ništice pa sve do 15 puta veće frekvencije od normalne. Smanjenjem pH na 7,0 ventilacija se poveća 4 puta. Promjene ventilacije po jedinici promjene pH mnogo su veće pri sniženim razinama pH. Povišeni pH se ne može kompenzirati disanjem jer smanjenjem ventilacije pada parcijalni tlak kisika, što potiče ventilaciju. Ukoliko neki poremećaj izvan dišnog sustava poremeti pH, on ga ne može vratiti na normalnu vrijednost. Učinkovitost respiracijskog mehanizma u kontroli pH je 50 – 75% (korisnost povratne sprege 1-3). Unutar 3-12 min smanjene pH na 7,0, dišni sustav ga može vratiti na 7,2 -7,3. Dišni sustav ima 2 puta veću snagu od svih kemijskih pufera u izvanstaničnoj tekućini. U plućnom emfizemu dolazi do nakupljanja CO2 u izvanstaničnoj tekućini i nastaje respiracijska acidoza. Bubrezi Bubrezi izlučuju kiselu ili bazičnu mokraću ovisno o promjenama pH izvanstanične tekućine. Normalno se u bubrezima neprestano filtrira hidrogenkarbonatni ion (gubitak baza) i secerniraju H+ ioni (gubitak kiselina). Da bi se hidrogenkarbonatni ion reapsorbirao, mora se najprije spojiti s H+ ionom u H2CO3, što znači da se uz H+ ione spojene u H2CO3 moraju secernirati još dodatni H+ ioni za uklanjanje nehalapljivih kiselina (kiselina koje se ne mogu izdahnuti). Pri alkalozi bubrezi ne mogu reapsorbirati sav HCO3- ion i poveća se izlučivanje HCO3- iona. Gubitak tih iona znači isto što i dodavanje H+ iona u izvanstaničnu tekućinu jer HCO3- ion puferira H+ ione, a njegov nedostatak dovest će do povećanja H+ iona. Kod acidoze sav hidrogenkarbonatni ion se reapsorbira i stvaraju se ujedno i novi HCO3- ioni. U gotovo svim dijelovima bubrežnih kanalića zbiva se sekrecija vodikovih iona i reapsorpcija hidrogenkarbonatnih iona. U proksimalnom kanaliću 80-90% HCO3- iona se reapsorbira i H+ iona secernira. U debelom uzlaznom kraku reapsorbira se 10%, a ostatak distalnom kanaliću i sabirnoj cijevi. Epitelne stanice proksimalnog kanalića, debelog uzlaznog kraka i početnog distalnog kanalića secerniraju H+ ione kontratransportom s natrijem preko proteina za izmjenu Na+/H+. Natrij ulazi u stanicu zbog gradijenta stvorenog Na/K-ATPaznom crpkom na bazolateralnoj strani, a energiju stvorenu ulaskom Na+ u stanicu koriste H+ ioni. Za reapsorpciju HCO3- iona potrebni su H+ ioni, koji se spajaju i nastaje H2CO3. On disocira na H2O i CO2, koji ulazi u stanicu i ponovno se spaja s vodom stvarajući H2CO3 (uz karboanhidrazu). H2CO3 ponovno disocira na H+ ion ( kontratransportom s Na+ izlazi u lumen) i HCO3- ion (kroz bazolateralnu membranu niz koncentracijski gradijent odlazi u intersticij i krv). Za svaki secernirani H+ ion jedan HCO3- ion ulazi u krv. HCO3- ion iz stanice u intersticij u proksimalnim kanalićima prelazi bazolateralnu membranu kotransportom Na+/HCO3-, a u završnim dijelovima proksimalnih kanalića, debelom uzlaznom kraku, sabirnim kanalićima i cijevima zamjenom Cl-/HCO3-. HCO3- ion i H+ ioni se u kanalićima međusobno titriraju jer u kanaliće ulaze gotovo jednake količine obaju iona koji se spajaju. Uglavnom uvijek postoji više H+ iona koji nisu u slobodnom obliku, nego vezani za mokraćne pufere. Kod alkaloze je manjak H+ iona, pa se HCO3- ioni ne mogu reapsorbirati, a kod acidoze je višak H+ iona, te je reapsorpcija HCO3- iona potpuna. Od završnih distalnih kanalića, pa sve do kraja tubularnog sustava postoji na luminalnoj membrani umetnutih stanica ATP-azna crpka za primarno aktivno secerniranje H+ iona. U tim stanicama CO2 i H2O spajaju se u H2CO3, koji disocira na HCO3- ion (odlazi u krv) i H+ ion (secernira se). Koncentracija H+ iona u proksimalnom kanaliću može se povećati 3-4 puta, a u sabirnim cijevima 900 puta i zbog toga je taj dio bitan u tvorbi maksimalno kisele mokraće. Najmanji mogući pH mokraće je 4,5, što odgovara koncentraciji H+ iona od 0,03 mmol/L. Znači da se svakom litrom izluči 0,03 mmol/L H+ iona. Kad bi svi H+ ioni nehalapljivih kiselina bili slobodni bilo bi potrebno 2.667 L mokraće dnevno. Kada postoji višak H+ iona oni se spajaju s fosfatnim, amonijskim, citratnim ili uratnim puferom u tubularnoj tekućini i dolazi do stvaranja novih HCO3- iona. Normalno se mnogo odfiltriranog fosfata reapsorbira, pa je važniji amonijski pufer. Spajanjem H+ iona sa HPO42- ionom (ili NaHPO4- ) nastaje H2PO4- ion (izlučuje se u obliku NaH2PO4). Kad god se vodikov ion veže za hidrogenfosfatni ion, postoji netodobitak hidrogenkarbonatnog iona u krv. Amonijski pufer sastoji se od amonijaka (NH3) i amonijevog iona NH4+. Metabolizmom aminokiselina u jetri nastaje glutamin, koji putuje u epitelne stanice proksimalnog kanalića, debelog uzlaznog kraka i distalnog kanalića, gdje se glutamin metabolizira u dvije molekule amonijevog iona (kontratransportom s Na+ se secernira u tubularni lumen) i dvije molekule hidrogenkarbonatnog iona (zajedno s Na+ odlazi u intersticij i u krv novonastali HCO3- ion ). U sabirnim cijevima, koje su slabo propusne za amonijev ion, NH3 difundira iz stanice u tubularni lumen, gdje se spaja sa secerniranim H+ ionom u amonijev ion, koji biva zarobljen u lumenu jer ne može proći kroz membranu izlučuje se mokraćom. Povećana koncentracija H+ iona potiče metabolizam glutamina, što povećava stvaranje amonijevih i hidrogenkarbonatnih iona smanjenje H+ iona. Uklanjanjem H+ iona vezanih za amonijski pufer u normalnim okolnostima se izlučuje 50% novonastalih kiselina i nastaje 50% novog hidrogenkarbonatnog iona. Pri kroničnoj acidozi se izlučivanje amonijevih iona poveća i na 500 mmol/danu. Količina novog dodanog hidrogenkarbonatnog iona u krv u jedinici vremena jednaka je količini secerniranih H+ iona, koji se u vežu za nekarbonatne pufere (uglavnom amonijski pufer). Ostatak nekarbonatnog i neamonijskog pufera izlučenog mokraćom određuje se preko titrabilnih kiselina. Titranjem mokraće jakom bazom (npr. NaOH) do pH 7,4 obrću se događanja koja su se odigrala u tubularnom lumenu kada se titriralo H+ ionima. Broj milimola NaOH korištenih u postizanju pH od 7,4 ekvivalentan je H+ ionima iz fosfatnih i drugih pufera. Iz amonijskog pufera se H+ ioni odvajaju tek pri pH 9,2. Neto-izlučivanje kiselina može prikazati kao: Izlučivanje HCO3- iona jednako je dodavanju H+ iona u krv. U alkalozi se ne izlučuju titrabilne kiseline niti amonijevi ioni, a pri acidozi obrnuto. Sekreciju H+ iona u acidozi potiče povišen parcijalni tlak CO2 izvanstanične tekućine (raste i PCO2 u tubularnim stanicama i u njima se počinju stvarati H+ ioni, što potiče njihovu sekreciju) pri respiracijskoj acidozi i povećana koncentracija H+ iona u izvanstaničnoj tekućini pri respiracijskoj ili metaboličkoj acidozi. Pojačana sekrecija aldosterona, koji potiče lučenje H+ iona i vraćanje HCO3- iona u krv, uzrokuje alkalozu. Sekrecija H+ iona se smanjuje kod alkaloze jer pada PCO2 pri npr. respiracijskoj alkalozi. Čimbenici koji potiču reapsorpciju natrija, ujedno povećavaju i sekreciju H+ iona u proksimalnom kanaliću i debelom uzlaznom kraku zbog Na/H-izmjenjivača (angiotenzin II također potiče ovaj izmjenjivač) u umetnutim stanicama kod smanjenog volumena izvanstanične tekućine. Hiperkalemija smanjuje sekreciju H+ iona (acidoza), a hipokalemija obrnuto (alkaloza). Poremećaji acidobaznog statusa Pri respiracijskoj i metaboličkoj acidozi smanjen je omjer HCO3-/H+, postoji višak H+ iona i reapsorpcija HCO3- iona je potpuna, a ostatak H+ iona spaja se sa amonijskim i fosfatnim puferom. Kod metaboličke acidoze smanjena je koncentracija HCO3- iona u izvanstaničnoj tekućini, manje se filtrira i nastaje suvišak H+ iona. Kao primarni kompenzacijski mehanizam javlja se pojačana ventilacija i dodavanje novih HCO3- iona. Nastaje kod unošenja hranom kiselina, pretjeranog stvaranja kiselina u tijelu, smanjenom izlučivanju kiselina bubrezima i pri gubljenju baza iz tijela. Bubrežna tubularna acidoza nastaje kod poremećaja bubrežne reapsorpcije HCO3- iona, kod nesposobnosti secerniranja H+ iona, zatajivanja bubrega i nedostatka aldosterona. Proljevom nastaje acidoza jer se gube HCO3- ioni. Povraćanjem sadržaja iz nižih dijelova probavnog sustava također uzrokuju acidozu jer se opet gube HCO3- ioni. Kod šećerne bolesti iskorištava se acetoctena kiselina nastale razgradnjom Peterti, čija se koncentracija povisi u krvi i nastaje acidoza. Unos velikih količina aspirina i metilnog alkohola može nastati teška metabolička acidoza. Kod respiracijske acidoze suvišak H+ iona u tubularnoj tekućini nastaje zbog povećanog PCO2. Kompenzacijski odgovor je dodavanje novih HCO3- iona u krv čime se smanjuje učinak povećanog PCO2. Može nastati kod oštećenih dišnih centara i kod smanjene plućne sposobnosti (upala, emfizem, začepljenje), a kompenziraju je tjelesne tekućine i bubrezi. Tijekom alkaloze raste omjer HCO3-/H+ u izvanstaničnoj tekućini i u bubrezima povećan pH. HCO3- ioni se izlučuju mokraćom. Respiracijsku alkalozu uzrokuju sniženi PCO2 (hiperventilacija), koji uzrokuje smanjenu sekreciju H+ iona HCO3- ioni se nemaju s čime spojiti pa nema reapsorpcije, stoga nastupa pad plazmatske koncentracije HCO3- iona. Nastaje uglavnom zbog hiperventilacije, a rijetko kada zbog fizičkog patoloških stanja (visoke nadmorske visine, smanjene količina kisika u zraku, hiperventilacije, blage respiracijske alkaloze, kompenzacija tjelesnim tekućinama i bubrezima ). Metaboličku alkalozu uzrokuje povećana koncentracija HCO3- iona u plazmi, a kompenzira se hipoventilacijom raste PCO2 normalizacija pH. U tubularnoj tekućini postoji višak HCO3- iona. Primjenom diuretika povećava se protok kroz kanaliće, reapsorbira se Na+ i secernira H+ ion, koji omogućuje reapsorpciju HCO3- iona - alkaloza. Metaboličku alkalozu može uzrokovati višak aldosterona, povraćanje želučanog sadržaja i primjena alkaličnih lijekova (NaHCO3 kod gastritisa).
  19. Skripta iz fiziologije i patofiziologije, 96 stranica. FIZIOLOGIJA skripta MedRi.pdf
  20. Ženski spolni hormoni

    U ženske spolne hormone spada niz hormona sa brojnim fiziološkim ulogama. Sam naziv ˝ženski spolni hormoni˝ je netočan iz razloga jer sve spolne hormone nalazimo i u muškaraca i u žena, a razlika proizlazi samo u količini hormona koji se proizvode u tijelu. Glavni proizvođač spolnih hormona u žena su jajnici, a u muškaraca testisi. Stvaraju se uglavnom pod utjecajem hormona hipotalamusa i hipofize. Imaju brojne fiziološke uloge, a najvažnije su indukcija puberteta, regulacija menstruacijskog ciklusa, oblikovanje ženskog fenotipa, te razni utjecaj na organe i organske sustave. Građa i sinteza spolnih hormona Spolne hormone možemo podijeliti u steroidne ( estrogeni, progesteroni i androgeni ) i na tropne ( hormoni iz hipotalamusa, hipofize i trofoblasta ). Steroidni hormoni se sastoje od četiri povezana ugljikova prstena ( hidrogenizirani ciklopentanofenantrenski prsten ) i nastaju iz kolesterole. Mogu se klasificirati prema broju ugljikovih atoma u strukturi na C-21 ( progesteroni, kortizol, aldosteron ), C-19 ( androgeni ) i C-18 ( estrogeni ). Peptidni hormoni su većinom iz hipotalamusa ( GnRH ), a glikopeptidni hormoni iz hipofize i placente (FSH, LH, HCG). Steroidi nastaju iz acetata, a iz njega kroz niz međukoraka kolesterol. Acetat je spoj koji sadrži dva ugljikova atoma, a kolesterol 27 . Stanice koje stvaraju steroide kolesterol mogu dobiti na više načina:Metabolički aktivan izvor slobodnog kolesterola. koji je najvažniji izvor za biosintezu steroida i dobiva se iz acetata i hidrolizom kolesterolskih estera iz lipoproteina niske gustoće ( LDL ). Pohranjeni oblik kolesterola u obliku kolesterolskih estera slobodnih Peternih kiselina. Stalan izvor kolesterola iz stanične membrane. Transportni proteini dovode kolesterol u mitohondrij, gdje ga citokromni enzim koji kida bočne lance kolesterola ( P450scc ) pretvara u pregnenolon, a iz pregnenolona dalje u sve druge steroidne hormone. Plazmatski proteini Steroidni hormoni izlučeni u krvotok su u velikom omjeru vezani za plazmatske proteine ( >95% ). Mogu se vezati za specifične proteine kao npr. globulin koji veže spolne hormone ( seks hormone-binding globulin, SHBG ) ili globulin koji veže kortikosteron ( corticosterone-binding globulin, CBG ) ili na nespecifične proteine poput albumina i α1-kiselog glikoproteina ( orosomukoid ). SHBG i CBG imaju nizak kapacitet vezanja, ali zato vrlo visak afinitet. Albumin ima veliki kapacitet vezanja, ali nizak afinitet, te se za njega spolni hormoni vežu labavo. Biološki aktivni dio hormona je slobodna frakcija tj. onaj dio hormona koji nije vezan za plazmatske proteine i slobodno cirkulira krvotokom. Brojna stanja mogu poremetit količinu plazmatskih proteina ili istisnuti steroidne hormone s njihovih veznih mjesta, te tako utjecati na njihovu funkciju. Pravi utjecaj plazmatskih proteina na funkciju hormona nije jasan jer postoje mišljenja da povećanjem slobodne frakcije dolazi ujedno i do povećanja klirensa hormona, te se tako uvijek održava isti postotak slobodne frakcije. Hipotalamički hormoni Hipotalamus je dio diencefalona smješten iznad spojnice očnog živca i čini prednji dio lateralnog zida treće moždane komore. Građen je od neurona i glija stanice. Obe vrste stanica su hormonski aktivne. Glija stanice proizvode čimbenike rasta i citokine, a najbrojnije glija stanice su astrociti, koji proizvode IGF-1, TGF-α, TGF-β, citokine i prostaglandin E. Hipotalamus je ograničen strukturama koje nazivamo cirkumventrikularni organ. Hipotalamus izlučuje pretežito peptidne hormone koji djeluju na lučenje hormona iz hipofize. Najvažniji za regulaciju izlučivanja spolnih hormona su hormon koji oslobađa gonadotropine ( GnRH ) i hormon koji inhibira prolaktin ( PIH ). PIH je po građi dopamin ( katekolamin ) i ujedno jedini nepeptidni hormon hipotalamusa. Oba hormona djeluju na adenohipofizu. GnRH potiče izlučivanje LH i FSH, a PIH inhibira izlučivanje prolaktina. Živčane stanice koje prenose GnRH iz n. arcuatus u eminenciju medijanu tvore tractus tuberoinfundibulum. Aksoni na tom mjestu oslobađaju hormone u portalni krvotok ( venozni splet koji završava u adenohipofizi ). GnRH je dekapeptid koji se veže za receptore spregnute s G-proteinima na plazmatskoj strani membrane gonadotropnih stanica. Da bi GnRH ima stimulirajući učinak na otpuštanje gonadotropina, njegovo izlučivanje mora biti pulsno tj. epizodično na mahove ( skokovito ). Nepulsirajuća ili kontinurirana sekrecija GnRH ima inhibirajući učinak na sekreciju gonadotropina. Ovo je svojstvo izrazito važno kada se daju sintetski analozi ovog hormona. U folikularnoj fazi menstruacijskog ciklusa skokovito oslobađanje GnRH ima višu frekvenciju ( svakih 60-90 minuta ) i nižu amplitudu, dok u luteinskoj fazi ima nižu frekvenciju ( svakih 100-200 minuta ), a amplituda je u ranoj luteinskoj fazi viša, a u kasnoj niža. Pulsno lučenje također dovodi do povećanja broja receptora za GnRH na stanicama hipofize ( ˝up-regulation˝). Svi ostali načini izlučivanja GnRH ( spora frekvencija, visoka frekvencija, trajno povišena amplituda ) smanjuju broj receptora ( ˝down-regulation˝). Oslobađanje GnRH mogu modulirati endogeni opioidi ( enkefalini, endorfini, dinorfin ), prostaglandin E2 ( povisuje razine GnRH ), neuropeptid Y ( NPY ), leptin ( hormon iz adipocita koji inhibira stvaranje neuropeptida Y ), angiotenzin II, melatonin iz pinealne žlijezde ( inhibira lučenje GnRH ) i mnogi drugi. Katekolamin dopamin inhibira, a norepinefrin potiče GnRH. Povišen β-endorfin inhibira GnRH ( posebno njegovo skokovito lučenje ). Za stimulacijski učinak neuropeptida Y potreban je estradiol, a bez prisutnosti estradiola NPY djeluje inhibicijski na GnRH. Galanin ima isti učinak kao NPY tj. potiče lučenje GnRH i GHRH. Dopamin ili PIH nastaje u arkuatnim jezgrama i smanjuje oslobađanje GnRH i kontrolira izlučivanje prolaktina ( PRL ) iz hipofize. Dopamin je i prekursor za norepinefrin. Ostali hormoni hipotalamusa su hormon koji oslobađa tireotropin ( TRH ), hormon koji oslobađa kortikotropin ( CRH ), hormon koji oslobađa hormon rasta ( GHRH ) i hormon koji inhibira hormon rasta ( somatostatin ). Hipofizni hormoni Hipofiza ili pituitarna žlijezda smještena je u koštanom udubljenju ˝sella turcica˝. Dijeli se u 3 režnja, a to su adenohipofiza, neurohipofiza i pars intermedia. Adenohipofiza ( prednji režanj ) sastoji se od 5 vrsta stanica koje izlučuju 6 različitih hormona. Somatotropne stanice sintetiziraju hormon rasta ( GH ), kortikotropne stanice stvaraju adrenokortikotropin ( ACTH ), tireotropne stanice tireotropin ( TSH ), laktotropne stanice prolaktin i gonadotropne stanice FSH i LH. Somatotropne stanice čine 30-40% ukupnog volumena adenohipofize, dok gonadotropne samo 3-5%. Neurohipofiza ( stražnji režanj ) se sastoji od aksonskih završetaka supraventrikularnih i paraventrikularnih jezgara hipotalamusa koji izlučuju oksitocin i antidiuretski hormon ( ADH ). Oksitocin inhibira proizvodnju progesterona i androgena, te utječe na stvaranje prostaglandina F2α. Glavna uloga mu je poticanje kontrakcije maternice ( trudovi ) i pomaganje u hemostazi u 3. porođajnom dobu. Dovodi do kontrakcije mioepitelnih stanice i istiskivanja mlijeka ( refleks istiskivanja mlijeka kada dijete sisanjem aktivira živčani sustav preko moždine i hipotalamusa ), a zajedno sa ADH sudjeluje u spolnom ponašanju . Oksitocin sa estrogenom potiče majčinsko ponašanje. Poluvijek eliminacije iznosi 15 – 20 minuta, a razgrađuje ga oksitocinaza, a konačni metabolizam zbiva se u jetri i bubregu. Sinteza oksitocina i vazopresina može se odvijati i u perifernim tkivima poput timusa, reptoduktivnog trakta, amnij, korion, decidua i u fetusu od 14. tjedna. Pars interemdia ( srednji režanj ) stvara hormon koji stimulira melanocite ( MSH ), što je najizraženije u fetalnom razdoblju. Gonadotropni hormoni U gonadotropne hormone spadaju folikulostimulacijski hormon ( FSH ) i luteinizacijski hormon ( LH ). Nastaju u gonadotropnim stanicama hipofize pod utjecajem GnRH i djeluju uglavnom na jajnike. Oba su potrebna za steroidogenezu u jajnicima. U slučaju trudnoće u gonadotropne hormone još dodatno ubrajamo i humani korionski gonadotropin ( hCG ) kojeg stvara posteljica. Sva tri hormona su heterodimeri koji imaju isti α-lanac, ali različite β-lance. Gonadotropini djeluju putem receptora spregnutih s Gs-proteinima. Receptori se nalaze na površini stanice jer gonadotropini ne mogu ući u stanicu kao steroidni hormoni. Vezanjem za receptor aktiviraju adenilat ciklazu koja pretvara ATP u cAMP, a cAMP zatim aktivira protein-kinaze i dolazi do fosforilacije određenim enzima. Sva tri hormona su glikoproteini i povećanjem udjela ugljikohidrata u molekuli se usporuje njihov metabolizam, a učinak postaje potentniji. FSH djeluje na razvoj folikula u jajnicima. Potiče konverziju androgena u estrogene u granuloza stanicama. U muškaraca je osnovni regulator spermatogeneze. Vrijeme poluživota FSH je oko 170 minuta. LH stimulira produkciju androgena u teka stanicama u folikularnoj fazi menstrualnog ciklusa. U lutealnoj fazi je stvaranje estrogena i progesterona pod utjecajem LH. U muškaraca je LH glavni poticaj za stvaranje testosterona. Vrijeme poluživota LH je oko 60 minuta. HCG je glikoprotein kojeg luči sinciciotrofoblast 8.-9. dana nakon ovulacije, a vršnu koncentraciju postiže 10.-12. tjedna trudnoće. Inhibira involuciju žutog tijela ( žuto tijelo se povećava ) i potiče u njemu stvaranje progesterone i estrogena koji inhibiraju menstruaciju i dovode do daljnjeg rasta endometrija i pohrane hranjivih tvari ( tvaranje decidualnih stanica ). HCG djeluje na intersticijske stanice fetalnog testise, što dovodi do produkcije testosterona ( spuštanje testisa ). Ovarijski hormoni Jajnici imaju važnu gametogenu ulogu koja je sastavni dio njihove hormonske aktivnosti. U ljudi su jajnici prije puberteta, u razdoblju brzog rasta i sazrijevanja, razmjerno inaktivni. U pubertetu započinje 30-40 godišnje razdoblje njihove cikličke aktivnosti koja je obilježena menstrualnim ciklusom. Promjena funkcije jajnika u pubertetu se naziva gonadarha. Nakon reproduktivnog razdoblja žene jajnici prestaju reagirati na gonadotropine i cikličko krvarenje prestaje, što nazivamo menopauzom. Jajnici pod utjecajem FSH i LH sintetiziraju spolne hormone. Dvije glavne skupine hormona su estrogeni i progesteron ( spada u gestagene ili progestine ). Zdravi jajnik proizvodi i manje količine androgena ( testosteron, androstendion i dihidroepiandrosteron ). Među njima samo testosteron ima značajnu biološku aktivnost. Fiziološko značenje malih količina androgena nije utvrđeno, ali moguće da su odgovorni za dlakavost, libido i neke metaboličke učinke. Također se u jajnicima proizvodi još i inhibin, aktivin, relaksin, folistatin, IGF-1/2, EGF, TGF, OMI, AMH, FGF, endotelin-1, IL-1 itd. Inhibin inhibira sekreciju FSH i smanjuje broj GnRH receptora, dok aktivin stimulira sekreciju FSH i povećava broj GnRH receptora. Inhibin izlučuju granuloza stanice u žena, a sertolijeve stanice u muškaraca. Razlikujemo inhibin A ( izlučuje najviše u lutealnoj fazi ) i inhibin B ( izlučuje u prvom dijelu folikularne faze ) . Folistatin je plazmatski α2-makroglobulin koji veže aktivin i inhibin i tako inhibira njihovu funkciju i utjecaj na FSH. Relaksin je polipeptid koji povećava sintezu glikogena i unos vode u miometrij, te smanjuje kontrakcije maternice. Mijenja mehanička svojstva cerviksa i pubičnog ligamenta i olakšava porođaj. Izlučuje ga žuto tijelo u žena, a prostata u muškaraca. Možda sudjeluje u razvoju žlijezda dojke, folikula, ovulaciji ili implantaciji. U žena koje nisu trudne je relaksin nađen u žutom tijelu i u endometriju za vrijeme sekretorne faze. IGF ( insulin-like growth factor ) modulira proliferaciju stanica vezanjem za membranske receptore. IGF-1 proizvode granuloza stanice pod stimulacijom FSH, hormona rasta i estradiola, a receptori mu se nalaze na granuloza i teka stanicama. IGF-2 proizvode granuloza i teka stanice. Oni su glavni čimbenici rasta u folikulu, stimuliraju proliferaciju granuloza stanica, aktivnost aromataze, proizvodnju progesterona i inhibina, a IGF-1 potiče i proizvodnju androgena. EGF ( epidermal growth factor ) sprječava umnažanje receptora za FSH, a TGF ( transforming growth factor ) mijanja proizvodnju aktivina i inhibina. Mehanizam povratne sprege Izlučivanje gonadotropina i spolnih hormona nadzirano je mehanizmom negativne ili pozitivne povratne sprege. Umjerene konstantne razine estrogena u krvi imaju inhibitorni učinak na izlučivanje LH, dok visoke razine estrogena imaju stimulirajući učinak na izlučivanje LH. Na eksperimentalnim pokusima je dokazano da ako povećamo razine estrogena naglo i kratko za 300% npr. u trajanju od 24 sata, dobit ćemo inhibitorni učinak na LH sekreciju. Ako to isto napravimo u trajanju od 36 sati, najprije slijedi kratki pad razine LH, a zatim nagli porast. Ako je istovremeno prisutan i porast progesterona, onda se gubi stimulirajući učinak estrogena na LH. Mehanizam negativne povratne sprege može djelovati na hipotalamus putem hormona izlučenih u krvotok, ali moguć je i izravni feedback putem retrogradnog prijenosa hormona iz adenohipofize u hipotalamus. Drugi mehanizmi regulacije djelovanja:Dostupnost ciljnim stanicama ( slobodna frakcija u krvi ) Prisutnost ili nedostatak određenog receptora Modulacija ekspresije receptora ( estrogeni povećavaju ekspresiju za FSH receptora, a FSH za LH receptore na granuloza stanicama; progesteron smanjuje ekspresiju za estrogenske receptore ). Specifična građa hormona Primjena lijekova agonista ili antagonista Više o ženskim spolnim hormonima ( estrogen i progesteron ):Estrogen Progesteron Primjena estrogena i progesterona kao hormonska kontracepcija:Hormonska kontracepcija
  21. Mineralokortikoidi

    Mineralokortikoidi su razred steroidnih hormona karakterizirani utjecajem na ravnotežu vode i soli u tijelu. Najvažniji mineralokortikoid u čovjeka jest aldosteron, iako i brojni drugi hormoni (npr. progesteron i deoksikortikosteron) imaju mineralokortikoidne učinke. Sinteza aldosterona zbiva se u zoni glomerulozi kore nadbubrežne žlijezde. Njegovu sekreciju umjereno potiče ACTH (adrenokortikotropni hormon), no za razliku od glukokortikoida, plazmatske koncentracije aldosterona nisu dostatne za značaju negativnu povratnu spregu na lučenje ACTH. Bez ACTH lučenje aldosterona pada približno na polovinu normalne vrijednosti. Najvažniji poticaj za lučenje aldosterona jest renin-angiotenzin-aldosteronski sustav (RAAS), tj. poticaj lučenja aldosterona pod utjecajem angiotenzina II. Kada je volumen krvi nizak, jukstaglomerularne stanice bubrega aktiviraju prorenin i luče renin direktno u cirkulaciju. Plazmatski renin zatim provodi konverziju angiotenzinogena (kojeg otpušta jetra) u angiotenzin I. Njega pak enzim ACE (angiotenzin konvertirajući enzim) u plućima konvertira u angiotenzin II. Angiotenzin II potentan je vazoaktivni peptit koji uzrokuje konstrikciju krvnih žila (rezultirajući porastom krvnog tlaka), no stimulira i sekreciju aldosterona. U zdravih ljudi s normalnim unosom soli u organizam aldosteron se izlučuje u količini od 100 do 200 μg na dan. U muškaraca je plazmatska vrijednost aldosterona oko 0.19 nmol/L. Poluvijek eliminacije je 15-20 minuta, a veze s plazmatskim proteinima ne stvara. Urinom se izlučuje oko 139 nmol/danu aldosterona u obliku tetrahidroaldosterona, te 15-42 nmol/dan u oliku slobodnog aldosterona. Mehanizam djelovanja Poput brojnih drugih steroida, aldosteron se veže na citoplazmatske receptore (mineralokortikoidne receptore), a zatim se receptorsko-hormonski kompleks pomiče u jezgru gdje mijenja transkripciju mRNA, odnosno, kompleks se veže za HRE (hormone response elements) promoterske regije ciljnih gena na DNA. Time se povećava proizvodnja proteina koji mijenjaju stanične funkcije. Slično glukokortikoidnom receptoru, prije vezanja liganda mineralokortikoidni je receptor u citoplazmi vezan za heat-shock proteine, koji se po vezanju liganda odvajaju od receptora. Mineralokortikoidima potaknuti odgovor ima dvije komponente: brzu i sporu. Brzi odgovor sastoji se od povećanja aktivnosti epitelnih natrijskih kanala (ENaC), povećavajući njihovo umetanje u staničnu membranu iz citoplazme. Sporiji odgovor odnosi se na povećanu sintezu epitelnih natrijskih kanala. Fiziološki učinci Aldosteron (i drugi steroidi s mineralokortikoidnim djelovanjem) pospješuju reapsorpciju natrija iz distalnih zavijenih i kortikalnih sabirnih kanalića u bubregu, s istovremenim povećanjem izlučivanja kalijevih i vodikovih iona. Uz to se povećava i reapsorpcija natrija u žlijezdama znojnicama, slinovnicama, na sluznici probavnog sustava i kroz stanične membrane. Stoga abnomralno povišene razine aldosterona (primjerice zbog tumora) uzrokuju hipokalijemiju, metaboličku alkalozu, povećani intravaskularni volumen i hipertenziju. Zanimljivo je da in vitro mineralokortikoidni receptor ima značajno viši afinitet za glukokortikoide nego sam glukokortikoidni receptor. To je iznjedrilo pitanje zašto se glukokortikoidi ne vežu za mineralokortikoidne receptore u bubregu i drugim lokacijama i ne proizvode mineralokortikoidne učinke. Bar djelomično odgovor leži u činjenici da bubreg i druga na mineralokortikoide osjetljiva tkiva sadrže enzim 11β-hidroksi steroid-dehidrogenazu tipa 2. Taj enzim ne djeluje na aldosteron, ali prevodi kortizol u kortizon, a kortizon nema ni mineralokortikoidno ni glukokortikoidno djelovanje. Najvažniji sintetski steroid s mineralokortikoidnim djelovanjem je fludrokortizon. Potentan je mineralokortikosteroid koji se rabi u liječenju insuficijencije kore nadbubrežne žlijezde, ako postoji deficijencija mineralokortikoida.
  22. Instrukcije iz fiziologije (prema Guyton-u) daje doktor medicine i nastavnik fiziologije u zdravstvenoj školi. Instrukcije kod mene (Kvatrić) ili kod Vas ili po dogovoru. Diplomirani sam također ekonomist. Imam dugogodišnje iskustvo u instrukcijama iz medicinskih i ekonomskih predmeta te pisanja diplomskih radova iz ekonomije i medicine kao i znanstvenih radova.
  23. Renin-angiotenzin-aldosteronski sustav (RAAS), jedan je od najvažnijih hormonskih sustava, koji nadgleda funkcije kardiovaskularnog sustava, bubrega i nadbubrežne žlijezde, regulira krvni tlak, volumen tekućine i ravnotežu natrija i kalija . Renin i angiotenzin Renin ,aktivni proteolitički enzim ( aspartil-proteaza ) , najprije se sintetizira kao neaktivni preprohormon, prolazi kroz naknadne proteolitičke promjene u aferentnih arteriolama glomerula , a zatim se otpušta u krvotok, gdje se putem proteolitičkih i neprotelotičkih mehanizama prevodi prorenin u aktivni oblik - renin. Otpuštanje renina iz bubrežne kore ( jukstaglomerularne-stanice, glatki mišići u aferentnim arterioloma, koje pohranjuju renin ) potiče smanjen arterijski tlak u bubregu, simpatička aktivacija, te smanjena dostava ili povećana koncentracija natrija u distalnim tubularnim kanalićima.Bubrežni vaskularni receptoru aferentnoj arterioli osjetljiv je na istezanje, te kod smanjenog istezanje reagira oslobađanjem renina i obrnuto. Macula Densa je osjetljiva na promjenu brzine dopreme natrija ili klora u distalni tubul. Smanjena doprema stimulira izlučivanje renina i obratno. Pojačana simpatička aktivnost i davanje noradrenalina ili adrenalina stimulira izlučivanje renina putem β1 – adrenergičnih receptora. Angiotenzin II inhibira izlučivanje renina. Prorenin se oslobađa konstitutivno, obično brzinom većom od renina, što znači da prorenin može činiti 80-90% ukupnog renina u cirkulaciji. Jedan manji dio renina ostaje u bubrezima i ima intrarenalne učinke. Vazodilatatori stimuliraju izlučivanje renina ( hidralazin, minoksidil, nitroprusid ), kao i agonsiti β-adrenergičkih receptora ili antagonisti α-adrenergičnih receptora. Inhibitori fosfodiesteraze ( teofilin, milrinon, rolipram ) potiču izlučivanje renina Diuretici i anestetici također mogu povećati izlučivanje renina Supstrat renina je angiotenzinogen. To je plazmatski globulin ( glikoprotein od 14 aminokiselina ) koji se sintetizira u jetri. Kortikosteroidi, estrogeni, hormoni štitnjače i angiotenzin II povećavaju njegovo izlučivanje. Renin odcjepljuje od angiotenzinogena dekapeptid angiotenzin I,a on se cijepa angiotenzin - konvertirajućim enzimom ( ACE ) u fiziološki aktivni vazokonstrikciji oktapeptid angiotenzin II. Angiotenzin II je glavni efektor u RAAS-u i posreduje svoje učinke pomoću tipa 1 angiotenzinskih II receptora ( AT1R ). Međutim , nekoliko istraživanja ukazuju na postojanje dodatnih receptora za prorenin i renin u srcu , bubrezima , jetri, i posteljici. Također postoje dokazi za postojanje receptora za renin u visceralnom i potkožnom Peternom tkivu, čija aktivacija stimulira MAPK (Mitogen-activated protein kinases ). Angiotenzin II se brzo razgrađuje angiotenzinazom ( peptidaza ) nakon svega 1 – 2 minute. Ima jaki učinak na arteriole, a puno slabiji na vene. Glavni učinak je smanjenje lučenja vode i soli bubrezima putem konstrikcije arteriola, što smanjuje protok i tlak, te posljedično dovodi do veće reapsorpcije. U nadbubrežnoj žlijezdi se angiotenzin II pretvara u angiotenzin III. Smatra se da angiotenzin pridonosi visokom perifernom otporu u nekim oblicima hipertenzije. Dio rezidua angiotenzina II se pretvara u angiotenzin IV koji svoje učinke postiže vjerojatno putem vlastitih receptora ( oslobađanje plasminogen activator inhibitor -1 iz endotela ) Učinci angiotenzina II putem AT1 receptora:Potentan je vazokonstriktor ( najveći učinak ima na glatke mišiće arteriola ), ali hipertenzivni učinak postiže djelovanjem i na mozak i autonomni živčani sustav uz malu ili nikakvu refleksnu bradikardiju jer djelovanjem na mozak namješta baroreceptore na višu razinu. Povećava simpatičku aktivnost Ima dipsogeni učinak ( povećava osjećaj žeđi ) Potiče izlučivanje ADH i ACTH iz hipofize Djeluje na Na + /K+-ATPaznu crpku na bazolateralnoj membrani u proksimalnim i distalnim kanalićima, te henleovoj petlji i sabirnim cijevima. Također djeluje na Na+/H+-izmjenjivač na luminalnoj membrani i na Na+/HCO3-kotransport u bazolateralnoj membrani. Konačni učinak je reapsorpcija natrija, klora, retencija vode i ekskrecija kalija. Povećava izlučivanje aldosterona iz kore nadbubrežne žlijezde, a pri visokim dozama potiče i stvaranje glukokortikoida. Ima mitogeni učinak na krvožilne i srčane stanice, te na taj način pridonosi hipertrofiji miokarda. AT2 receptori su prisutni za vrijeme fetalnog razvoja i u nekim dijelovima mozga. Smatra se da sudjeluju u rastu i razvoju. Imaju suprotne učinke na srce od onih posredovanih putem AT1 recpetora. Nedavno je otkriven i novi enzim ( ACE2 ) koji konvertira angiotenzin, Homologan je 42% sa ACE1 te je izražena u srcu, bubrezima, testisu, endotel koronarnih krvnih žila, intrarenalno i renalno u tubularnom epitelu. Aldosteron Drugi efektor RAAS-a je aldosteron koji pokazuje važne endokrine učinke u regulaciji količine tekućine, natrija i kalija, a prije svega djeluje na distalne tubule bubrega. Sintetizira se u zoni glomerulozi kore nadbubrežne žlijezde. Aldosterona ima genske i negenske učinke koje postiže preko mineralokortikoidnih receptora, AT1R , receptora povezanih s G-proteinom i receptora za epidermalni čimbenik rasta ( EGFR ). Djelovanjem na navedene receptore aktiviraju se različiti postreceptorski signalni putovi, kao što su MAPK ( ERK1/2/, p38 ), koji posreduju u vaskularnom remodeliranju, upali, fibrozi i tonusu krvnih žila. Proizvodnja aldosterona pod regulacijom je angiotenzina II, angiotenzina III, hiperkalijemije , adrenokortikotropnog hormona ( ACTH ), te razina natrija. Ima slab učinak na negativnu povratnu spregu izlučivanja ACTH, dok gubitak lučenja ACTH samnjuje razinu aldosterona za 50%. Aldosteron povećava reapsorpciju vode i soli u bubrežnim kanalićima, a pospješuje izlučivanje kalija i vodika. Djeluje i na žlijezde slinovnice, znojnice i na sluznicu probavnog trakta, gdje također povećava reapsorpciju natrija I voda pasivno slijedi natrij ) i sekreciju kalija. Klinička ispitivanja su pokazala da blokiranjem receptora aldosterona s antagonistima mineralokortikoidnih receptora, spironolakton ili eplerenon , dolazi do smanjenja krvnog tlaka , smanjuje se albuminurija i ​​poboljšava ishod bolesnika sa zatajenjem srca, infarktom miokarda ili kardiovaskularnim komplikacijama diabetesa mellitusa. Učinci aldosterona:Djelovanjem na glavne stanice distalnog tubula i sabirnih cijevi putem bazolateralne Na+/K+-crpke reapsorbira natrij i vodu,a izlučuje kalij. Povećava propusnost apikalne stanične membrane preko ENaC ( epitelni natrijski kanali ). Klor se reapsorbira pasivno zbog reapsorpcije natrija radi održavanja elektrokemijske ravnoteže. Djelovanjem na umetnute stanice dovodi do sekrecije H+ u zamjenu za Na+. Inhibitori angiotenzin konvertirajućeg enzima ( ACE-inhibitori )
  24. Dva temeljna procesa koja utječu na signalne mehanizme neurona su nadzirana egzocitoza ( ispuštanje signalnih molekula u sinaptičku pukotinu ) i usmjereno kretanje proteina ( premještanje u različite dijelove membrane neurona, ionski kanali i neurotransmiterski receptori ). Električnu vodljivost membrane omogućuje kapacitet i otpor ( dva glavna električna svojstva membrane ), a lipidni dvosloj djeluje kao kondenzator koji sa proteinskim kanalima omogućuje da djeluje kao otpornik ( vodič ). Lipidi u dvosloju su amfipatne molekule jer imaju hidrofilni polarni i hidrofobni nepolarni kraj, a najbrojniji su fosfolipidi sa hidrofilnom glavom i dva hidrofilna repa. Četiri glavna fosfolipida su fosfatidilkolin, sfingomijelin, fosfatidilserin ( ima neto negativan el. naboj ) i fosfatidiletanolamin i svi pri fiziološkom pH imaju neto el. neutralan naboj. Fosfatidilkolin, sfingomijelin i glikolipidi su smješteni na vanjskoj strani lipidnog dvosloja, a fosfatidiletanolamin, fosfatidilserin i onozitolni fosfolipidi na unutarnjoj, citosolnoj strani. Neke od važnijih uloga navedenih spojeva: fosfatidilserin – nakupljanje negativnog naboja na citosolnoj strani i potreban je za aktivnost pretein kinaze C inozitolni fosfolipidi – cijepanjem nastaje inozitoltrifosfat i diacilglicerol Proteini u staničnoj membrani mogu biti periferni ( djeluju s jedne strane, mogu biti kovalentno vezani na drugi protein; na vanjskoj strani sudjeluju u staničnom prepoznavanju, a na unutarnjoj u unutar staničnoj signalizaciji ) i transmembranski ( prolaze kroz cijelu membranu i djeluju na obe strane ) koji su često glikolizirani. Vanjski sloj membrane oblaže glycocalyx kojeg čine često razgranati glikolipidi i glikoproteini sa oligosaharidima kovalentno vezanih na njima, te glikoproteini i glikolipidi iz izvanstanične tekućine izlučenih od same stanice. Membrana je selektivno propusna pa prema tome molekule različito prolaze kroz nju: egzocitoza i endocitoza – makromolekule slobodna difuzija – male hidrofobne ( CO2, O2 ) i električki neutralne molekule ( H2O ) pomoću nosača – sadrži specifična vezna mjesta na koja se veže supstrat à konformacijaksa promjena. Kada su sva vezna mjesta zauzeta à Vmax. Svaki nosač ima svoju konstantu vezanja Km koja je jednaka koncentraciji supstrata pri polovici Vmax. Vezanje supstrata se zaustavlja kompeticijskim inhibitorom ( veže se na mjesto gdje i supstrat ) i nekompeticijskim inhibitorom ( veže se na nesupstratno mjesto à alosterička modulacija ). Nosači prenose ATP, glukozu i aminokiseline. pomoću kanala – oblikuju hidrofilne pore ( koje su i same nabijene ) za anorganske ione koji putuju niz elektrokemijski gradijent. Prijenos je 1000 puta brži nego sa nosačima. Oni su selektivna za ione određene veličine i naboja. Uski su i ioni prolaze jedan za drugim, te sadrže vrata koja se otvaraju i zatvaraju. Kanale, s obzirom na regulaciju vrata, dijelimo na: Naponski – napon Kanali-receptori – pomoću liganda, koji može biti neurotransmiter ( vanjska strana memrbane neurona u sinapsi ), unutarstanični ion ili nukleotid, Kanali regulirani mehaničkim naprezanjem Proces otvaranja i zatvaranja vrata može regulirati i proces fosforilacije i defosforilacije proteina, te trimerni G-proteini. Kanali su zapravo alosterički proteini koji imaju dva ili tri konformacijska stanja, a svaki odgovara nekoj funkciji. Razlikuju se tri stanja vrata, a to su otvorena ( slobodan prolaz iona ), zatvorena ( prolaz ponovno moguć nakon interakcije sa nekom signalnom molekulom ) i refrakterno stanje ( vrata su se tek zatvorila i neko vrijeme se više ne mogu otvoriti ). Različiti dijelovi neurona sadrže različite kanale, različit razmještaj i broj kanala. Droge, lijekovi i otrovi mogu djelovati na kanal kompeticijskom i nekompeticijskom inhibicijom. Prijenos može biti pasivan ( bez utroška energije – jednostavna i olakšana difuzija ) i aktivan ( sa utroškom energije – nosači/crpke ili izmjenjivači iona), koji energiju za transport crpi hidrolizom ATP-a ( Na-K-crpke i Ca-ATPaze) ili združenim prijenosom ( symport – prijenos u istom smjeru, antiport – prijenos u suprotnom smjeru) gdje se rabi energija koja nastaje tijekom prijenosa anorganskog iona niz njegov el. kemijski gradijent ( sekundarno aktivan prijenos ). Na-K-ATPaza je elektrogena crpka iona ( stvara s unutarnje strane negativni, a s vanjske strane pozitivni naboj ) koja ubacuje u stanicu K ione, a izbacuje Na ione uz čiji nastali gradijent ulaze i aminokiseline i ugljikohidrati. Hidrolizom ATP-a se 3 iona Na izbacuju, a 2 iona K ubacuju u stanicu. Prijenos je moguć jedino ako se ATP i Na nalaze u stanici, a K izvan. Uabain se natječe za vezno mjesto sa kalijem, te može djelovati kao inhibitor (otrovanje životinja ubainom à stanica pukne ). Na-K-ATPaza sadrži jednu veliku katalitičku podjedinicu sa više transmembranskih podjedinica i jednu manju sa jednom transmemrbanskom podjedinicom ( skupa sadrže tri vezna mjesta za Na i jedno vezno mjesto za ATP sa unutarnje strane, a sa vanjske dva vezna mjesta za K ) , koji podliježu reverzibilnoj konformacijskoj promjeni ( fosforilacija i defosforilacija ). Ova ATPaza pridonosi samo 10% ukupnom potencijalu membrane. Regulira stanični volumen i osmotske sile. Neuron sadrži određenu količinu fiksnih aniona i na njih vezanih kationa zbog čega nastaje osmotski gradijent koji uvlači vodu u stanicu, a njemu se suprotstavlja suprotni osmotski gradijent uzrokovan anorganskim ionima iz izvanstanične tekućine ( Na i Cl ioni ). Klorovi ioni se drže izvan stanice pozitivnim vanjskim membranskim potencijalom. U membrani postoje još i Ca-ATPaze i Ca-Na-ATPaze bitnih za prijenos signala. U neuronom je također bitna regulacija pH vrijednosti ( 7,2 je fiziološka, a u lizosomu je 5,2 ) u kojoj sudjeluju Na-H-razmjenjivač ( izbacuju H+ van ) i Cl/HCO3- razmjenjivač ( NaHCO3 ulazi, HCl izlazi ), koji je dva puta učinkovitij i glavni regulator pH vrijednosti. Glija stanice sadrže i Na-HCO3 suprenosač ( elektrogen ), koji ubacuje zajedno sa Na ionom dva ili više HCO3-, ali je osjetljiv na promjenu potencijala membrane.
  25. Primarna svrha mozga je steći, koordinirati i širiti informacije o tijelu i svojoj okolini. Za izvođenje ovog zadatka, neuroni su razvili sofisticirane mehanizme za proizvodnju električnih i kemijskih signala. Signalne funkcije neurona temelje se na promjenama membranskog potencijala. Kretanje iona kroz membranu Kada su dvije smjese iona razdvojene polupropusnom membranom doći će do izjednačavanja koncentracije ovisno o propusnosti membrane za pojedini ion. Ako s jedne strane imamo jedan nepropusni organski iona, raspodjela propusnih iona neće biti jednaka s obje strane ( Donnanov efekt ). Ako u otopimo KCl u dvije otopine odvojene polupropusnom membranom, koncentracija KCl ( zbog kemijskog potencijala ) i kalijevih i kloridnih iona (zbog električne neutralnosti )s obje strane biti će jednaka. Zatim u jedan odjeljak dodamo organskog nepropusnog iona A- i jednake količine K iona. Dolazi do difuzije K iona niz gradijent zajedno sa Cl ionima sve do izjednačavanja tj. do postizanja ravnoteže: U odjeljku sa većom koncentracijom elektrolita dolazi do povlačenja vode u taj odjeljak. što uzrokuje povećanje tlaka ( hidrostatski ili osmotski ), koji dovodi do bubrenja ili pucanja stanice ( stanica izbacuje Na ione trošeći metaboličku energiju ). Kemijska sila uzrokuje difundiranje neke tvari iz područja veće u područje manje koncentracije, a takvo kretanje se definira s obzirom na brzinu kretanja i količinu rada. Rad potreban da se suprotstavi sili koja vuče ione kroz membranu definira se kao: Kada K ion prolazi kroz membranu iz stanicu, Cl ion ulazi u stanicu, pri čemu se javlja sila koja teži vratiti K ion u stanicu jer se ta dva iona privlače, a rad potreban za savsentynje te električne sile definira se kao: Prva i druga jednadžba se može izjednačiti kada su te dvije sile u ravnoteži: Modeli i metode mjerenja akcijskog potencijala Bernstein je pretpostavio da je potencijal mirujuće membrane neurona jednak ravnotežnom potencijalu K iona tj. -75 mV ( prvi puta stvarno izmjeren na divovskom aksonu lignje – 1mm ), no stvarni potencijal neurona je -60 mV, koji ovisi i o kretnjama drugih iona. Ako bi membrana bila samo propusna za Na iona, tada bi njezin potencijal prema Nernstovoj jednadžbi bio +55 mV. U mirujućoj membrani neurona nema neto protoka kloridnih iona i membrane sadrže Cl-crpke koje aktivno izbacuju ione van. Kada je membrana propusna za više iona, potencijal ovisi o koncentraciji i propusnosti membrane za te ione. Širenje impulsa kroz neurone ima tzv. kabelska svojstva. Citoplazma i izvanstanična tekućina su dobri vodiči, dok su lipidni dvosloj i mijelin izolatori. L. Kelvin je opisao širenje signala duž transatlantskog telegrafskog kabela i uočio ovisnost širenja impulsa može opisati s četiri pasivne električne komponente, a to su mali otpor su srži žice i oceanu, veliki otpor u izolacijskom ovoju kabela i kapacitetom izolacijske ovojnice. L. Hermann je primijenio ista svojstva na membrani aksona: Rm ( otpor membrane, mjera za sposobnost membrane da se suprotstavlja protjecanju struje, a recipročna vrijednost je G tj. vodljivost membrane ), Cm ( kapacitet membrane ), re ( otpor vanjskog medija i ri ( otpor unutarnjeg medija – aksoplazma ). Ta svojstva su pasivna i ne mijenjaju se tokom ispitivanja, za razliku od aktivnih ( akcijski potencijal, sinaptički potencijal, ispravljanje ) svojstava i odgovori membrane, koji su uvjetovani promjenama membranskog otpora. U modelu ekvivalentnog električnog kruga su sva bitna svojstva neurona prikazana elektrinim krugom.vodič/otpor – predstavlja ionski kanal izvor el.sile – također predstavlja ionske kanale jer pridonose stvaranju razlike potencijala kroz membranu ( ionski kanal – otpornik serijski spojen sa izvorom tj. baterijom) Otvaranjem ionskih kanala vodljivost se povećava.Ukupna ionska vodljivost membrane G = gk + gNa + gCk ( ukupna ionska struja ) Vodljivost aksoplazme i izvanstanične tekućine prikazujemo kao serijski spojene otpornike s malim otporom Lipidni dvosloj ima ulogu kondenzatora ( kapacitet ) Pasivna svojstva prikazujemo ubacujući mikroelektrodom male količine depolarizirajuće i hiperpoolarizirajuće struje ( pravokutni strujni udari ). i tako možemo odrediti odnos struje i napona stanice, te dobiti uvid u linearnost otpora ( linearan = pasivan ). Ne-ekscitabilne stanice i neki neuroni imaju linearan otpor, ali kod većine neurona otpor nije posve pasivan. Otpor struje u jednom smjeru nije jednak otporu struje u drugom smjeru à ispravljanje/ rektifikacija: odgođeno ispravljanje – do te pojave dolazi kada je membrana depolarizirana u odnosu na mirujuću membranu ( smanjen otpor struji prema van ). Što je veća depolarizacija, odgođeno ispravljanje je izraženije, a većina neurona pokazuje ispravljanje kod vrijednosti koje su blizu praga podražaja, dok neki neuroni već pri malim depolarizacijama. anomalno ispravljanje – događa se u suprotnom smjeru od odgođenog ispravljanja kada je membrana hiperopolarizirana u odnosu na mirujuću ( smanjen otpor struji prema unutra ). Membranski kapacitet Lipidni dvosloj djeluje kao kondenzator i zbog njega postoji određeni kapacitet membrane. Dvosloj je izolator (ne savršeni zbog ionskih kanala ) koji razdvaja naboje, a unutarnji sloj kationa i vanjski sloj aniona su dva pločasta vodiča na kojima je pohranjen naboj. Kondenzator ne koči promjenu napona , ali usporava početak i završetak tog procesa. Kada udar konstantne struje izaziva promjenu membranskog potencijala, razmjerna količina naboja (aniona i kationa) se nakuplja na vanjskoj i unutarnjoj površini membrane: Povećanjem površine kapacitet raste, ali povećanjem debljine kapacitet se smanjuje. ( standardna debljina = 1 cm2 ). Struja može promijeniti membranski potencijal tek nakon što promjeni naboj membranskog kondenzatora (najprije struja ide kroz kondenzator, ne teče kroz njega nego samo postepeno mijenja njegov napon i počinje prolaziti otporima tj. ionskim kanalima ). Struja koja mijenja napon kondenzatora je kapacitativna ( IC, razmjerna brzini promjene količine naboja ), a struja koja ide otporima je rezistivna ili ionska struja ( IR ), a podložna je Ohmovom zakonu ( R=U/I ). Pasivna svojstva mogu se još definirati vremenskom i prostornom konstantom: Vremenska konstanta predstavlja brzinu promjene membranskog potencijala s jedne na drugu razinu ( vrijeme potrebna da udar konst. struje nabije membranski kapacitet na 63% konačne vrijednosti tj. 1 – 1/e ili smanji na 37% početne vrijednosti tj. 1/e ) ). Prostorna konstanta predstavlja način smanjivanja promjene membranskog potencijala s obzirom na udaljavanje od mjesta nastanka ( smanjivanje za 63% od prethodne vrijednosti za svaku jedinicu duljine jer putem jedan dio struje ˝curi˝van, a otpor aksoplazme postaje značajan čimbenik ). Stvaranje i vođenje akcijskog potencijala Živčani impuls je zasebna električna pojava. Srž aksona je negativna u odnosu na izvanstaničnu tekućinu, a elektrotoničko vođenje ( stimuliranje aksona katodom uzrokuje nastanak depolarizirajućeg vala koji slabi s udaljenošću ) je jedno od temeljnih pasivnih obilježja. Živčani impuls uzrokovan je nekim posebnim svojstvima živčanog tkiva, vezanim uz njegovu spontanu aktivnost ( aktivna svojstva ), a struje koje izazivaju ta svojstva à akcijska struja. Električni zapis živčanog impulsa nazvan je akcijski potencijal. Živčani impuls je val depolarizacije što nastaje u aksonskom brežuljku i duž aksona putuje konstantnom brzinom i amplitudom (bez opadanja - nedekrementno vođenje) sve do presinaptičkih završetaka aksona. Ekscitabilnost je obrnuto razmjerna pragu - što je prag niži, ekscitabilnost je veća i obrnuto. Nakon prestanka strujnog podražaja depolarizacija se ne prekida automatski, nego traje još neko vrijeme, a za to razdoblje ekscitabilnost je povećana, a prag snižen. Tehnikom uvjetovanja-provjeravanja možemo izmjeriti opseg tog intervala. Prvi podražaj je podražaj uvjetovanja, a drugi podražaj provjere ( condiotion and test shock). Ako drugi podražaj uslijedi dovoljno brzo nakon prvog može izazvati akcijski potencijal jer se njegov učinak depolarizacije zbraja sa zaostalom depolarizacijom prvog podražaja. Smanjivanje ekscitabilnosti tokom konstantnog protjecanja struje je akomodacija ( ekscitabilnost se na početku protjecanja, a zatim smanjuje ). Nakon prestanka struje potencijal pada ispod nule à postkatodna depresija. Slabi udari (hiperpolarizirajuće) struje prema unutra proizvode malu hiperpolarizaciju, što se smanjuje s udaljenošću (duž aksona) od mjesta podraživanja. Slabi udari (depolarizirajuće) struje prema van proizvode malu depolarizaciju, što se također smanjuje s udaljenošću. Te male lokalne promjene membranskog potencijala su elektrotonički potencijali, a njihovo kretanje duž membrane je elektrotoničko vođenje ( izazivaju pasivna svojstva ). Ako primijenimo snažnije udare (depolarizirajućom) strujom prema van i time dosegnemo kritični prag depolarizacije, pojavi se iznenadni ("eksplozivni"), veliki, kratkotrajni (1-10 msec) i aktivni odgovor membrane - akcijski potencijal ili šiljak. Prag je vrijednost membranskog potencijala pri kojoj opisana pojava nastaje. Akcijski potencijal nastaje "sve-ili-ništa" načinom: supraliminalni podražaji ne uzrokuju povećanje amplitude akcijskog potencijala niti promjene njegovog oblika. Dva dodatna bitna svojstva akcijskog potencijala : on u svom uzlaznom kraku ili "fazi uzdizanja" ne samo da dokida potencijal mirujuće membrane (smanjivši ga od -60 mV na 0 mV) nego ga zakratko i obrne (na +55 mV). Taj obrat potencijala od 0 do +55 mV je prebačaj. U fazi silaženje tj. u silaznom kraku on se ne vrača odmah na početnu vrijednost, nego dolazi do podbačaja ( 165mV ili -70mV ). Dakle, šest bitnih obilježja akcijskog potencijala su: postojanje praga, sve-ili-ništa reakcija, prebačaj, podbačaj, konstantna brzina i konstantni intenzitet (amplituda). Akcijski potencijal ima konstantu amplitudu i energija se ne dobiva podražajem, nego se oslobađa duž čitavog aksona. Akcijski potencijal, neovisno o jakosti prvobitnog podražaja, uvijek doseže odmah maksimalnu jakost i brzinu i to uvijek istu vrijednost, osim u nekim drugim okolnostima (metabolički poremećaji ). Podražaj koji dospijeva do neurona, s obzirom na njegov intenzitet, može biti subliminalan ( ispod praga ), liminalan ( jednak pragu ) i supraliminalan ( iznad praga ). Mjerenjima na aksonu lignje utvrđeno je da se tokom akcijskog potencijala membranski otpor privremeno smanji do 40 puta., dok membranski kapacitet samo 2%. naglo smanjivanje otpora započinje na mjestu ugiba (infleksije) uzlaznog kraka akcijskog potencijala, to jest u času kad se membrana počinje spontano depolarizirati (javlja se struja prema unutra). Naime, prije toga membranski se potencijal smanjivao pod utjecajem stimulacijske struje (struja prema van) što je zapravo kapacitivna struja (Ic ), a tek u toj točci (kad se počne javljati struja prema unutra) počinje prevsentyvati ionska struja (IR ). Akcijski potencijal je posljedica ciklusa individualnih primjena propusnosti membrane za Na i K ione. Bitnu ulogu ima koncentracija Na iona u izvanstaničnoj tekućini, koja ako se smanji na 20% od normalne vrijednosti prekine impuls. Mala koncentracija Na iona u stanici i velika izvan nje stvaraju jaki gradijent Na iona prema unutra i time bi nastao napon od +55mV ( kada bi membrana bila propusna samo za Na ione ). Smanjivanje koncentracije Na iona u izvanstaničnoj tekućini dovodi do toka da akcijski potencijal postaje manje strm i sporije se šire Mehanizmi ekscitabilnosti što uzrokuju protjecanje struje kroz membranu izravno ovise o membranskom potencijalu i na tom se svojstvu temelji Hodgkinov ciklus pozitivne povratne sprege (eksplozivnog i samoobnavljajućeg nastanka akcijskog potencijala nakon dosezanja praga depolarizacije): smanjenje membranskog potencijala (depolarizacija) uzrokuje povećanje permeabilnosti i utjecanje struje u stanicu. To uzrokuje daljnju depolarizaciju i daljnje povećanje propusnosti s još većim utjecanjem struje u stanicu. Za proučavanje kinetike ionskih struja prijeko je potrebno prekinuti Hodgkinov ciklus, tj. prekinuti ovisnost promjena ionske permeabilnosti o promjenama membranskog potencijala - membranski potencijal potrebno je nekako održavati na konstantnoj vrijednosti. To se postiže metodom "prikovanog" napona. Zakovica napona je izvor struje koji djeluje kao negativna povratna sprega s jednom elektrodom u stanici i s jednom izvan nje. Uređaj mjeri struju u membrani i održava konstantan napon à komandni napon ( ubacivanje struje kroz staničnu membranu preko vanjske elektrode ). Uvjeti pokusa omogućuju bitno smanjenje kapacitivne struje i ograniče širenje struja lokalnih krugova, tako da zabilježenu struju rabimo kao izravnu mjeru kretanja iona kroz poznato područje membrane pri poznatom i jednolikom membranskom potencijalu. Metodom je spriječen treći korak ciklusa, tj. daljnja depolarizacija membrane uzrokovana utjecanjem Na iona, dok depolarizacija i dalje otvara Na kanale i nastaje pojačana struja Na prema unutra. Struja koja ide prema van je pozitivna, a struja koja ide prema unutra je negativna. Hiperpolarizacija uzrokuje malu struju prema van, dok depolarizacija (na 0 mV) uzrokuje veću i dvofaznu struju: privremenu (ranu) struju prema unutra ( nose Na ioni ) i trajniju (odgođenu) struju prema van ( nose K ioni ). U depolarizaciji najprije dolazi do aktivacije Na kanala ( brz proces ), a zatim tokom daljnje depolarizacije do inaktivacije Na kanala ( spor proces ) i aktivacije K kanala ( ujedno i početak repolarizacije ). Nakon akcijskog potencijala dolazi do hiperpolarizacije jer su K-kanali i dalje otvoreni. U kratkom razdoblju nakon akcijskog potencijala, niti najjači podražaj provjere ne može izazvati drugi akcijski potencijal. Stoga je to razdoblje apsolutne refrakternosti. Malo potom, drugi akcijski potencijal moguće je izazvati, ali samo ako je podražaj provjere supraliminalne jakosti. Još kasnije, ekscitabilnost se vraća na vrijednost u mirovanju, pa akcijski potencijal opet možemo izazvati podražajem pražne jakosti. Razdoblje relativne refrakternosti je, prema tome, razdoblje između razdoblja apsolutne refrakternosti i potpunog oporavka na stanje mirujuće membrane. Najmanji mogući razmak između dva uzastopna akcijska potencijala u uvjetima visokofrekventne stimulacije traje dvostruko dulje od razdoblja apsolutne refrakternosti. Kontinuirano vođenje akcijskog potencijala je prisutno kod nemijeliniziranih aksona, dok kod onih sa mijelinom dolazi do skokovitog vođenja. Mijelin djeluje kao izolator i otežava protjecanje iona. Jedino na ranvierovim suženjima, gdje je sloj mijelina manji, dolazi do obnavljanja ( pojačavanje ) akcijskog potencijala. K-kanali se nalaze uglavnom na mjestu membrane aksona prekrivne mijelinom, dok su Na- kanali više prisutni u suženjima.