Pretraži forum

Prikaz rezultata pretrage za tagove 'neurologija'.

  • Pretraži po tagovima

    Utipkajte tagove, razdvojene zarezima
  • Pretraži po autoru

Tip sadržaja


Forum

  • About the site
    • Forum Rules & Getting Started
    • Feedback, Suggestions & Support
    • Introduction
  • Download Section
    • Pretklinički predmeti
    • Klinički predmeti
  • Perpetuum-lab
    • MEF Zagreb
    • MEF Rijeka (MedRi)
    • MEF Split (MefSt)
    • MF Sarajevo & MF Tuzla & MF Beograd
    • Doctors' Lounge
    • Portal
    • Forum Nazionale y Internazionale
    • Ispit zrelosti
    • Oglasnik
  • General
    • Studentski život
    • Kreativni kutak
    • Etika, filozofija, religija
    • Politika, bez cenzure
    • Jadranka Kosor ™

Categories

  • Ošteæenje stanice
  • Upala i imunopatologija
  • Hemodinamièki poremeæaji
  • Novotvorine
  • Bolesti okoliša i prehrane
  • Srce
  • Dišni sustav
  • Glava i vrat
  • Jetra
  • Bubrezi
  • Muški spolni sustav i urinarni sustav
  • Ženski spolni sustav
  • Kosti i zglobovi
  • Endokrini sustav
  • Koža

Categories

  • A-B
  • C-D
  • E-F
  • G-H
  • I-J
  • K-L
  • M-N
  • O-P
  • Q-R
  • S-T
  • U-V
  • W-Z

Categories

  • Opæa patologija
  • Bolesti krvnih žila
  • Bolesti srca
  • Bolesti krvotvornih organa i limfnih èvorova
  • Bolesti pluæa i medijastinuma
  • Bolesti probavnog sustava
  • Bolesti jetre i bilijarnog sustava
  • Bolesti gušteraèe
  • Bolesti bubrega i mokraænog sustava
  • Bolesti muškog i ženskog spolnog sustava i dojke
  • Bolesti kože, kostiju, zglobova i mekih tkiva
  • Bolesti perifernog i središnjeg živèanog sustava

Categories

  • Anatomski termini i njihove derivacije

Categories

  • Anatomija
  • Patologija
  • Interna medicina
    • EKG vodič
  • Traumatologija
  • Farmakologija
  • Mikrobiologija
  • Fiziologija
  • Propedeutika
    • Kardiovaskularni sustav
    • Respiratorni sustav
  • Biokemija
  • Neurologija
  • Praktièni postupci
  • Znanstveni rad

Categories

  • Anatomija
    • Središnji živèani sustav
  • Histologija
    • Epitelno tkivo
    • Vezivno tkivo
    • Hrskavica
    • Koštano tkivo
    • Mišiæno tkivo
  • Patologija
    • Bubrezi
    • Opæa patologija
    • Urinarni trakt
  • MKBK II

Categories

Nema rezultata za prikaz.

Categories

Nema rezultata za prikaz.


Pronađen(o) je 36 rezultata

  1. Prodajem jeftino, upit u inbox 3. godina: Thieme Color Atlas of Pathophysiology (original) Skripta iz patofiziologije Riješena baza iz farmakologije Tablice lijekova iz farmakologije Makropreparati iz mikrobiologije Priručnik za pripremu ispita iz patologije 4.godina: Psihijatrija (original) Riješene stare i nove baze iz interne medicine Riješena baza iz radiologije Kopirana knjiga iz radiologije Riješena baza iz neurologije
  2. Rokovi u fajlu (zadnji update: siječanj 2017.) Neurologija - baza.pdf Pitanja i odgovori 2011. (40 str.) hvala m&m Neurologija sva pitanja 2011plus odgovori.pdf
  3. Jedan mali, zgodan za isprintat, priručni atlas basic neuroradiologije, mislim da je sa kliničkog centra Srbije Atlas neuroradiologije.pdf
  4. Neurologija - usmeni ispit - pitanja Neurologija-usmeni.pdf
  5. Dragi kolege, Šaljem vam scan turnusne knjižice iz Kliničke Neurologije aka "crvene knjizice" koje mislim ovdje na Perpetuumu još nemamo. Vidim da je ekipa masovno kopira pa ako Vam bude korisna i k tome uštedite par kuna - akcija uspjela! Pozdrav svima! Klinička Neurologija.pdf
  6. Sindrom karpalnog tunela

    Sindrom karpalnog tunela je kroni;na kompresivna neuropatija, obično idiopatska, koja nastupa u srednjim godinama života, češće u žena. Često nastaje u osoba koje intenzivno rade rukama. Dominantan klinički simptom jesu bol i parestezije koje se šire u području inervacije medijalnog živca u šaci, a mogu se proširiti u područje podlaktice i nadlaktice. Najčešće prvi simptomi započinju u prva tri prsta. Osobito su intenzivni i neugodni tijekom noći, a tijekom dana mogu se potaknuti određenim aktivnostima kao što je dugotrajno upravljanje automobilom, šivanje i sl. Ponekad može postojati trajna utrnulost u prva tri i pol prsta. motorički ispadi s atrofijom tenara ili slabošću nastaju kasnije. AnatomijaKarpalni kanal, canalis carpi, je koštano-vezivni kanal smješten na prednjoj strani korijena šake. Kosti pešća tvore njegovo dno i dva zida. Krov tvori transverzalni karpalni ligament, ligamentum carpi transversum seu retinaculum musculorum flexorum, koji se hvata na radijalnoj strani pešća za trapezoidnu i skafoidnu kost. Na ulnarnoj strani, transverzalni karpalni ligament hvata se za kukastu, os hamatum i grašastu, os pisiforme kost. Presjek kroz zapešće kadavera na kojem se vidi medijalni živac (obilježen isprekidanim krugom) u karpalnom tunelu (obilježenom strelicama). Prostor u karpalnom tunelu, uz medijalni živac, zazuma i devet tetiva fleksora - obojane sivo desno od medijalnog živca. Velika strelica pokazuje transverzalni karpalni ligament. Transverzalni karpalni ligament služi za održavanje karpalnog luka, koji daje dlanu lagano konkavan izgled. Taj ligament također služi kao oslonac za tetive fleksora prstiju, što dopušta tetivama učinkovitiji rad tijekom fleksije. Prostor unutar karpalnog kanala zauzimaju medijalni živac i devet tetiva fleksora prstiju (uključujući palac). U visini pešća, medijalni živac je uglavnom senzorni živac. Daje jedan motorički ogranak, rekurentni medijalni živac, koji inervira mišiće tenara, smještene na radijalnoj strani dlana, uz palac. Ostali ogranci medijalnog živca su senzorički živci za palac, kažiprst, srednji prst i radijalnu stranu prstenjaka. Ulnarni živac, koji prolazi kroz ulnarni kanal (također nazivan Guyonov kanal) a ne kroz karpalni kanal, daje osjet malom prstu i ulnarnoj strani prstenjaka. Radijalna arterija prolazi kroz zapešće izvan karpalnog tunela i završava u ruci kao hranidbena arterija za duboki palmarni luk. Ulnarna arterija koja ulazi u šaku kroz ulnarni kanal prehranjuje površinski palmarni luk. SimptomiPacijenti mogu osjećati različite stupnjeve slabosti (ili trnce) u palcu, kažiprstu, srednjem prstu ili na radijalnoj strani prstenjaka. Pacijenti mogu također osjetiti neočekivane "električne šokove" koji se šire od pešća prema zahvaćenim prstima ili od pešća proksimalno. Ovi simptomi mogu probuditi pacijenta noću ili se mogu pogoršati ako pacijent spava u fetalnom položaju, sa fleksiranim pešćem, te ako pacijenti zaspu na zapešću, što uzrokuje kompresiju medijalnog živca. Tijekom dana, simpromi se mogu pogoršati i ekstenzijom i fleksijom zapešća tijekom vožnje, tipkanja i drugih aktivnosti. Pacijenti ponekad mogu opisati i "hladan" osjećaj u rukama te misliti da ga uzrokuje slaba cirkulacija. Stoga ponekad tresu ruke da bi se oslobodili neugode. Neki pacijenti će spuštati ruke kako bi dopuštali da gravitacija poboljša cirkulaciju u ruke. Liječnik bi trebao napraviti vaskularni pregled ruku i prstiju tijekom evaluacije kako bi se isključile okluzivne vaskularne bolesti kao uzrok ovih simptoma. Korisna je i pojava tipične boli na perkusiju živca u ručnom zglobu (Tinnelov znak) ili na forsiranu fleksiju šake (Phalenov test). U dijagnozi je važan EMNG nalaz koji pokazuje usporenu motoričku i osjetnu provodnost u području ručnog zgloba u ranoj fazi bolesti. U kasnijoj fazi bolesti mišići pokazuju jasne znakove denervacije. Općenito, smanjene snage u rukama se ne primjećuje kao inicijalni simptom. Ipak, s progresijom sindroma karpalnog kanala, smanjenje snage u ruci postaje primjetnije, zbog kompresije rekurentnog motoričkog ogranka. Može se primjetiti atrofija tenarnih mišića na pregledu pri teškom sindromu karpalnog kanala. Ako motorički simptomi smanje snagu u ruci, i to postane predominanti simptom, mora se napraviti diferencijalna dijagnoza zbog drugih bolesti, poput artritisa, koji mogu uzrokovati ove simptome. Zato se obično radi RTG. Ako se sindrom karpalnog tunela ne liječi, može nastupiti smanjenje osjeta s gubitkom zaštitnih refleksa. Pacijent tada primjerice može ozlijediti ili opeći ruku, a da ne osjeti bol. Liječenje uključuje forsirano držanje ruke u položaju između pronacije i supinacije, davanje antidiuretika, antiinflamatornih lijekova (peroralno ili lokalno), fizikalnu terapiju - no ti su učinci kratkotrajni. Kirurško liječenje se provodi tako da se presiječe transverzalni karpalni ligament.
  7. Epiduralni hematom

    Epiduralni hematom, ponekad nazivan i ekstraduralni hematom, je nakupina krvi koja se stvara izmeðu unutrašnje površine lubanje i vanjskog sloja tvrde moždane ovojnice (dura mater). Često su epiduralni hematomi povezani s povijesti traume i povezanom frakturom lubanje, te se tipično vide u mlaðih osoba koje su pretrpile traumu glave. Oko 15-20% epiduralnih hematoma su fatalni. Za razliku od subduralnog hematoma, pri kojem je teško čisto ustanoviti traumu glave, ekstraduralna krvarenja obično su percipitirana čisto definiranom traumom glave. Klinička slikaTipična prezentacija je ona mlaðeg pacijenta s udarcem u glavu (često tijekom sportske aktivnosti ili kao rezultat nesreća na motorima), koji su pretrpili (ne nužno) prolazni gubitak svijesti. U trećine pacijenata klinička slika karakterizirana je iznenadnim gubitkom svijesti u trenutku traume. Nakon ozljede povrate normalni interval svijesti (lucidni interval) koji traje najčešće oko pola sata, no obično imaju konstantnu i često tešku glavobolju. Tijekom sljedećih nekoliko sati poremećaj svijesti se postupno ponovno razvija zbog porasta hematoma koji pomakom moždanih hemisfera uzrokuje kompresiju moždanog debla unkalnom hernijacijom. Karakteristični simptom je ipsilateralna anizokorija i arefleksija (Hutchinsonova zjenica), uz produbljivanje kome koja završava smrtno ako se ne poduzme hitna neurokirurška intervencija. Ako je pak krvarenje u stražnoj lubanjskoj jami, karakterizirano je razvojem poremećaja svijesti, zakočenošću šije i cerebelarnim simptomima. pomak moždanog tkiva u kaudo-kranijalnom smjeru uzrokuje oštećenje moždanog debla ili hernijaciju kroz foramen magnum, a to uzrokuje brzu smrt. Hernijacija je ovdje tonzilarna i uzrokuje Cushingov trijas: hipertenziju, bradikardiju i nepravilno disanje. PatofiziologijaIzvor krvarenja je tipično pokidana meningealna arterija, obično srednja meningealna arterija (a.meningea media). U 75% slučajeva prisutne su i frakture lubanje. Bol u obliku teške glavobolje uzrokovana je odljuštenjem dure s kosti tijekom širenja hematoma. Stražnja lubanjska jama rijetka je lokacija ozljede općenito, uključujući subduralni hematom. Povremeno epiduralni hematom može biti rezultat venskog krvarenja, tipično zbog ozljede venskog sinusa zbog povezane frakture. Činjenica da su mlaði pacijenti češće zahvaćeni ovom ozljedom nije samo rezultat demografije pacijenata s ozljedama glave, nego i s promjenama koje se dogaðaju tvrdoj moždanoj ovojnici u starijih pacijenata - u njih je dura puno pričvršćenija za lubanju. Epiduralni hematomi su unilateralni u više od 95% slučajeva. 95% ih je takoðer smješteno supratentorijalno. Temporoparijetalno ih je 60% (pterion, koji leži nad srednjom meningealnom arterijom, relativno je slab i sklon ozljedi), frontalno 20%, parijetoocipitalno 20%. Manje od 5% epiduralnih hematoma smješteno je infratentorijalno u stražnjoj lubanjskoj jami (i to češe zbog krvarenja iz ozljede sinusa). S obzirom na to da su epiduralni hematomi smješteni izmeðu lubanje i parijetalnog sloja tvrde moždane ovojnice, koja je zapravo periost kosti, širenje epiduralnog hematoma ograničeno je obično šavovima lubanje, pošto periost prolazi kroz šav povezan s vanjskim periostalnim slojem. To pomaže u razlikovanju epiduralnog od subduralnog hematoma - subduralni hematom nije ograničen šavovima. No epiduralni hematomi mogu proći venske sinuse i podignuti ih ako tamo nisu prisutni šavovi - venski sinusi su smješteni izmeðu parijetalnog i visceralnog sloja dure. Iznimke naravno postoje. Primjerice, ako sama fraktura lubanje prelazi preko šava ili ako su šavovi abnormalno prošireni (npr. kao fiziološki u novoroðenčadi). DijagnosticiranjeNa CT-u se epiduralni hematomi tipično vide kao hiperdenzne bikonveksne tvorbe najčešće ispod skvamoznog dijela temporalne kosti. Oštro su ograničene. Ovisno o veličini hematoma mogu biti prisutne sekundarne karakteristike zbog masenog učinka hematoma (pomak središnje linije, subfalksna hernijacija, unkalna hernijacija). Ako postoji daljni izlazak svježe, nekoagulirane krvi u hematom, ta je svježija krv na nativnom CT-u manje atenuacije nego zgrušana krv koja je okružuje - « swirl sign ». MRI više pomaže u razlikovanju epiduralnih i subduralnih hematoma, pošto se dura na MRI snimanju i u T1 i u T2 snimci prikazuje kao hipointenzna linija. Akutni epiduralni hematom je izointenzivan na T1 a varijabilan na T2. Rani subakutni epiduralni hematom je hipointenzivan na T2, dok je kasni subakutni i kronični epiduralni hematom hiperintenzitet i na T1 i na T2 sekvenci. LiječenjeKao i s drugim tipovima intrakranijalnih hematoma, krv se može otkloniti kirurški i tako smanjiti pritisak na mozak. Hematom se vadi trepanacijom ili kraniotomijom. PrognozaPrognoza je dobra čak i s relativno velikim hematomom, ako se hematom brzo izvadi. Mali hematom bez masenog učinka ili « swirl » znaka može se liječiti konzervativno, što ponekad rezultira kalcifikacijom dure. Ponekad se susreću odgoðene komplikacije, obično povezane s ozljedom meningealne krvne žile, poput pseudoaneurizme i AV fistule. Prognoza je općenito bolja ako je postojao lucidni interval.
  8. Hessova klasifikacija

    Hessova klasifikacija je skala koja se upotrebljava za gradiranje težine subarahnoidalnog krvarenja na temelju kliničkog stanja pacijenta. Upotrebljava se kao prediktor ishoda, gdje viši razred znači niže postotke preživljenja. Opisi razreda su sljedeći: asimptomatska, blago krvarenje, lagana nuhalna rigidnostumjerena do teška glavobolja, nuhalna rigidnost, nema drugih neuroloških deficita osim pareze kranijalnih živacasomnolencija/konfuzija, blagi fokalni neurološki deficiti,stupor, umjerena do teška hemiparezakoma, decerebracijsko držanje.Razred 1 znači 70%-tno preživljenje, razred 2 60%-tno preživljenje, razred 3 50%-tno preživljenje, razred četiri 20%-tno preživljenje, a razred 5 10%-tno preživljenje.
  9. Lhermitteov znak

    Lhermitteov znak, ponekad nazivan "fenomenom brijačke stolice" je osjećaj eletričnih trnaca koji se šire niz leđa i u udove, najčešće povezani s multiplom sklerozom (ali i prolapsom diska, tumorom, arahnoiditisom). Trnci se potiču fleksijom vrata, ali se može potaknuti i laganim udarcima po posteriornoj vratnoj kralježnici kada je vrat fleksiran. Lhermitteov znak sugerira lezije dorzalne kolumne vratne leđne moždine ili lezije kaudalne medule. Iako se često smatra klasičnim znakom multiple skleroze, može se pojaviti u bilo kojoj bolesti pri kojoj je dorzalna kolumna oštećena, što uključuje Behcetovu bolest, traumu, transverzni mijelitis, radijacijsku mijelopatiju, deficijenciju B12 vitamina i kompresiju kralježnične moždine iz raznih razloga. Može se također pojaviti pri prestanku uzimanja psihotropnih lijekova, primjerice, inhibitora ponovnog unosa serotonina (SSRI).
  10. Rossolimov znak

    Rossolimov refleks je patološki mišićni plantarni refleks koji se pojavljuje kao manifestacija oštećenja piramidnog puta. Pandan je Hoffmanovu refleksu na gornjim udovima. Rossolimov refleks se izaziva brzim, kratkim udarcem refleksnog batića ili prstiju ruke po plantarnoj strani distalnih falangi prstiju nogu ili po jastučićima tabana. Refleksni odgovor je fleksija drugoga do petoga prsta.
  11. Neurologija - skripte Vrlo dobra opširnija skripta 81 stranica - izvor nepoznat neurologija.pdf Odlična skripta - mila iz Beograda (120 stranica) NeurologijaskriptaBG.pdfprijašnji broj preuzimanja: 232 Neurologija bilješke (8 stranica) neura_biljeske.pdfprijašnji broj preuzimanja: 280 Neuropatologija za mikroskop Neuropatologija za mikroskop.pdfprijašnji broj preuzimanja: 94 Propedeutika - neurologija (skripta 30 stranica) Propedeutika-neurologija.pdf
  12. Kralježnička moždina nalazi se u canalis vertebralisu i seže od lubanjskog krova ( foramen magnum ) do drugog slabinskog kralježka ( L2 ). Kranijalno se nastavlja u produljenu moždinu, a granicu čini decussatio pyramidum i fila radicularia ( najgornja korijenska vlakna prvog vratnog živca ( nervus suboccipitalis ). Ima dva zadebljanja, intumescentia cervicalis ( povezan sa plexus brachialisom i plexus cervicalisom ) i intumescentia lumbosacralis (povezan sa plexus lumbosacralis ). Kaudalni kraj se sužuje u conus medullaris ( u razini 1. i 2. slabinskog kralješka ) i u završno tanko vlakno glijalnog i vezivnog tkiva, filum terminale, koji leži unutar duralne vreće, te se još naziva i filum terminale internum i okružen je spinalnim živcima ( cauda equina ). Zatim se filum terminale internum spaja sa spinalnom durom ( filum terminale spinale ), prolazi kroz hiatus canalis sacralis i lepezasto se širi ( filum terminale externum ). Na dorzalnoj strani sulcus medianus dorsalis i na ventralnoj fissura mediana ventralis, dijele medullu spinalis u simetrične dijelove. Sulcus dorsolateralis i sulcus ventrolateralis označavaju ulazišta i izlazišta spinalnih korijena ( radices ventrales et dorsales čine motorni i osjetni korijeni ), a ujedno sa dva gore već navedena žlijeba ograničuju blago izbočene snopove bijele tvari ( fuiculi medullae spinalis ). U ranom embrionalnom razvoju medulla spinalis i koštani kanal jednako rastu. Oko 4.mjeseca trudnoće koštani kanal brže raste, kao i moždane ovojnice koje prate taj rast, pa dolazi do prividnog uzdizanja kralježničke moždine u kanalu ( ascensus virtualis medullae spinalis ). Conus Medullaris u 6. mjesecu lež u razini 4., u 7.mjesecu u razini trećeg križnog kralješka, dok u novorođenčadi na razini 3.slabinskog kralješka. Duž čitavu kralježničku moždinu izlaze spinalni živci, koji započinju sa nekoliko korjenova ( fila radiculata ). spajaju se ( nervus spinalis ) i izlaze kroz foramen intervertebrale. Taj dio SŽS nazivamo segmentalni dio, dok encephalon suprasegmentalni dio. Spinalni živac je fiksiran na tri mjesta – medulla, mjesto proboja dure i na foramenu intervertebrale. Ventralni korijen sastavljen je od 3000 aksnona , a dorzalni od 8000 ( T5 ) do 15000 ( C8 ) aksona. Canalis centralis kranijalno komunicira sa IV.komorom, a na kaudalnom kraju je često proširen ( ventriculus terminalis ), dok su ponekad vratni dijelovi obliterirani. O arterijskoj i venskoj irigaciji kralježnične moždine možete pročitati na linku ispod. Kralježnična moždina Sive tvari kralježnične moždine Siva tvar u središtu kralježničke moždine ima oblik leptira na kojem na poprečnom presjeku razlikujemo cornu ventralis et dorsalis ( cornu lateralis C8-L2, substantia intermedia ( okružuje centralni kanal i ujedno djeluje kao poveznica; commisura grisea ventralis et centralis ),te substanta gelatinosa centralis smještena tik ispod ependimskih stanica kanala. Gledajući ukupnu dužinu kralježničke moždine rogovi i ostali dijelovi sive tvari predstavljaju zapravo stupce sive tvari koje nazivamo columna dorsalis et ventralis i columna lateralis, koja ih spaja. Comissura alba ventralis je tanki snop bijele tvari koja povezuje lijevu i desnu polovicu kralježničke moždine. Siva tvar je najviše razvijena u zadebljanjima moždine, a najslabije u grudnim dijelovima. U vratnom dijelu moždine u kutu između dorzalnog i ventralnog roga se uočava formatio reticularis. mreža sive tvari koja prodire u bijelu. Dorzalni rog se dijeli na basis, cervix, caput et apex cornus dorsalis, a također se uočava posebna zona što prekriva vrh roga ( substantia gelatinosa rolandi ). Tri glavne vrste neurona u sivoj tvari su: Stanice Korjenova ( cellulae rediculares ) – motoneuroni koji oblikuju ventralne korjenove ( pseudounipolarni neuroni iz intevertebralnih ganglija ). Somatski motoneuroni nalaze se u columni ventralis ( pp-mišići ), a visceromotorni u lateralnom stupcu. Simpatički motoneuroni nalaze se u grudnom i slabinskom ( torakolumbalni simp. sustav ), a parasimpatički u križnim dijelovima ( sakralni parasimpatikus). Stanice Snopova ( cellulae funiculares ) - sekundarni neuroni dugih osjetnih putova, čija su tijela smještena u dorzalnom rogu kralježnične moždine, a njihovi dugi aksoni prvo kroz prednju bijelu komisuru (commissura alba ventralis) prelaze na suprotnu stranu kralježnične moždine i potom uzlaze prema mozgu kroz funiculus anterolateralis. Interneuroni – a) s kratkim aksonima - granaju i sinaptički završavaju unutar istog odsječka sive tvari u kojem je i tijelo neurona i to na istoj strani. b) a dugim aksonima - ulaze u bijelu tvar i oblikuju tanki sloj bijele tvari koji oblaže sivu tvar (fasciculi proprii medullae spinalis), a uzlaze ili silaze kroz nekoliko odsječaka i potom ponovno završe u sivoj tvari kralježnične moždine. Interneuroni se još nazivaju i vlastite stanice jer oblikuju vlastite veze unutar odsječaka kralježnice. ( intersegmentalna vlakna ), koja mogu prijeći na suprotnu stranu moždine ( komisurne stanice ) . Posebna skupina interneurona ventralnog roga sive tvari su Renshawljeve stanice, tj. interneuroni uključeni u sustav rekurentne inhibicije alfamotoneurona. 10 arhitektonskih slojeva sive tvari prema Bror Redoxu: COLUMNA DORSALIS I. Zona spongiosa ( nucleus posteromarginalis ) – zauzima vršak i oblikuje sloj sivih kolumni, mrežasta je ( zbog aksona iz tractus dorsalis Lissaueri ) i sadrži interneurone čiji aksoni ulaze u funiculus lateralis. II. Substantia gelatinosa Rolandi – zauzima glavu dorzalnog roga u svim segmentima i bitna je za osjet boli. Sastoji se od intersegmentalnih neurona, a njezin rostralni produžetak u moždanom deblu je nucleus spinalis nervi trigemini. III. Nucleus proprius columnae dorsalis ( III + IV ) – zauzima široki poprečni dio glave dorzalnog roga IV. u svim segmentima. Sadrži različite vrste neurona i aksone mijeliniziranih aksona pristiglih iz dorzalnih korjenova ( fasciculi longitudinales cornus dorsalis ) V. Vratni dio dorzalnog roga, a u svim segmentima, osim u grudnom, je podijeljen u lateralni i medijalni dio ( smješten processus reticularis ). Na neuronima V. Rexedovog sloja sinaptički završavaju primarna aferentna vlakna, dok aksoni tih neurona sudjeluju u oblikovanju spinotalamičkih putova. VI. Zauzima bazu dorzalng roga u zadebljalim dijelovima moždine i dijeli se u lateralni ( završavaju silazni putovi ) i medijalni ( završavaju brojni aksoni aferentnih vlakana ) odjeljak. COLUMNA LATERALIS VII. Substantia intermedia lateralis razvijena je u segmentima C8/T1 – L2/L3, a sadrži 3 jezgre: Nucleus intermediolateralis - C8 – L2- simpatički preganglijski motoneuroni čiji aksoni kroz prednej korjenove i rami comunnicantes albi odlaze za truncus sympathicus. S2-S4 – parasimpatički motoneuroni koji oblikuju sakralni parasimpatikus Nucleus intermediomedialis - autonomni interneuroni na kojima sinaptički završavaju primarna visceralna aferentna vlakna (a ti interneuroni sinaptički inerviraju okolne autonomne motoneurone). nucleus thoracicus – ( baza dorzalnog roga ) Aksoni oblikuju tractus spinocerebellaris dorsalis, a najbolje je razvijena u donjim grudnim i gornjim slabinskim dijelovima. COLUMNA VENTRALIS VIII. Interneuroni raspoređeni između svih skupina α-motoneurona IX.sloja. U grudnom dijelu zauzima bazu, a u području podebljanja samo medijalni dio jer bazu ventralnog rog u tom dijelu zauzima VII.sloj IX. U području zadebljanja, α-motoneuroni raspoređeni su u medijalnu, centralnu i lateralnu skupinu sa dorzalnom i ventralnom podskupinom, a inerviraju pp-mišiće.medijalna – nije prisutna u segmentima L5 i S1, a u grudnim i tri gornja slabinska odsječka se dijeli u nucleus ventromedialis, nucleus dorsomedialis ( sama u C1 segmentu ) i nucleus lumbosacralis ( L1 –S1 ). centralna – C4-C6 ( nucleus phrenicus ), L2-L5, S1 ( C1-C5/C6 - nucleus spinalis n.accessorii uz ventralni rub ) lateralna – prisutna samo u zadebljanjima jer inervira udove i ima tri jezgre ( nucleus ventrolateralis - C4-C8+L2-S1, nucleus dorsolateralis - C5-T1+L2-S2, nucleus retrodorsolateralis - C8-T1+S1-S3 ) CANALIS CENTRALIS X. Povezuje sive tvari lije i desne polovice, a uz sam kanal nalazi se substantia gelatinosa centralis Bijela tvar kralježnične moždine Bijela tvar sastoji se uglavnom od mijeliniziranih aksona sa ponešto nemijeliniziranih aksona, glija stanica i krvnih žila. Okružuje sa svih strana sivu tvar i podijeljena je u funiculus dorsalis, ventralis ( spaja ih commissura alba ) i lateralis, koji sadrže ascendentne i descendentne aksone koji oblikuju manje snopiće. Ventralni i lateralni snop su stopljeni i razdvaja ih izlazište ventralnih korjenova ( funiculus ventrolateralis i funiculu danterolateralis ). Dorzalni snop dijeli septum cervicale intermedium, što se spušta iz sulcus intermedius dorsalis i dijeli taj snop u fasciculum gracilis et cuneatus. Presjek moždine je u zadebljanjima, a najmanju u slabinskom dijelu. U vratnom ima jajolik oblik, grudnom okrugao, u slabinskim četvrtast i ventralno spljošten presjek. Bijela tvar je najviše razvijena u vratnom dijelu, a u donjim grudnim i u slabinsko križnim dijelovima dorzalni snop ima samo fasciculus gracilis. Bijele tvari kratkih aksona mogu biti smještene tik uz sivu tvari ( fasciculi proprii ), nalazit se u bijeloj tvari ili biti smješteni u svoj tvari ventralnog roga. Dugi aksoni oblikuju bijelu tvari i naslanjaju se na fasciculi proprii ( ulazni i silazni putovi mozga i kralježničke moždine ). Uzlaznih putova ima u svim bijelim snopovima. U dorzalnom su to centralni nastavci pseudounipolarnih ( primarni ) neurona osjetnih putova, a u ventralnoj aksoni sekundarnih projekcijskih neurona osjetnih putovaà cellulae funiculares. Aferentna vlakna dorzalnih korjenova su centralni nastavci pseudounipolarnih neurona spinalnih ganglija, koji ulaze kroz dorzolateralni žljeb kao filum radiculares i dijele se u veći medijalni ( oblikuje zonu radicularis i izravno prodire u sivu tvar; fasciculi longitudinales columnae dorsalis ) i lateralni snopić ( oblikuje na ulazu zonu marginalis Lissaueri, koja se sastoji od mijeliniziranih i nemijeliniziranih aferentnih vlakana ). Svaki aferentni krak se dijeli u uzlazni i silazni krak. MEDIJALNI SNOPIĆ Uzlazni krak uglavnom kao fasciculus gracilis et cuneatus idu prema moždanom deblu, no neki prodiru izravno u sivu tvar oblikujući aferentni monosinaptički refleksni luk. Silazna vlakna oblikuju fasciculus interfascicularis Schültze i fasciculus septomarginalis. Dio ascendentnih i sva descendentna vlakna oblikuju zajedno kratke asocijacijske putove ( fasciculi proprii ) koji čine aferentni krak intersegmentnih refelksnih krugova. LATERALNI SNOPIĆ Uzlazna i silazna vlakna oblikuju Lissauerov snop, koji se pruža duž nekoliko segmenata i završi u dorzalnom rogu, a bitan je za prijenos boli. Dugi uzlazni putovi:Sustav dorzalnih bijelih kolumni sastoji se od fasciculum cuneatusa i fasciculum gracilisa ( tractus spinobulbaris ) i sadrži centralne nastavke primarnih osjetnih neurona za prijenos osjeta, dodira i kinestezije iz vrata, trupova i udova. Anterolateralni sustav sastoji se od sekundarnih osjetnih neurona, koji se u ventralnoj bijeloj komisuri križaju i kao tractus spinothalamicus lateralis et ventralis ulaze kroz funiculus ventrolateralis, a služe za osjet boli, temperature i grubog dodira. Izravni spinocerebelalni putovi služe nesvjesnom nadziranju motoričkih funkcija, sastavljeni su od ascendentnih neurona sekundarnih osjetnih putova iz različitih Rexedovih slojeva i pod utjecajem su različitih primarnih aferentnih vlakana i skupina interneurona. Ti uzlazni neuroni oblikuju dva neukriženje ( tractus spinocerebellaris dorsalis i tractus cuneicerebellaris ) i tri ukruženja ( tractus spinocerebellaris ventralis et rostralis, tracuts cervicalis centralis ), a u koru malog mozga donose informacije o mišićima i tetivama, kožnih i zglobnih mehanoreceptora, te informacije o aktivnosti specifičnih skupina interneurona. Ostali - tractus spinotectalis, tractus spinoreticularis, tractus spinoolivaris, tractus spinovestibularis. Dugi silazni putovi imaju polazište u kori ili u nekim strukturama moždanog debla:Piramidni motorički putovi ( svjesni voljni ) – tractus corticospinalis lateralis et medialis, oblikuju aksoni gornjeg motoneurona, a završavaju izravno sinaptički na donjim motoneuronima. Ekstrapiramidni silazni motorički putovi – polaze iz različitih struktura moždanog debla Silazni putovi autonomnog živčanog sustava - regulacija prijenosa boli i motorike Silazni monoaminski putovi – regulacija prijenosa boli i motorike Srednje dugi aksoni intersegmentalnih spinalnih interneurona oblikuju bijele snopiće ( fasciculi proprii ), a to su aksoni asocijacijskih ili komisurnih spinalnih interneurona: Fasciculus proprius ventrolateralis prekriva sivu tvar ventralnog, lateralnog i ventrolateralnog dijela dorzalnog roga. Fasciculus proprus dorsalis naslonjen je uz dorzalnu plohu sive komisure. Trigonum Philippe-Gombault smješteno je na pripojištu obaju fascikula gracilis, uz središnju liniju uz dorzalni uzdužni žlijeb. Fasciculus septomarginalis je snopić asocijacijskih aksona smještenih u središnjoj crti na mjestu spajanja obaju fasikula gracilis, u dubini dorzalnih bijelih kolumni uz septum dorsale. Fasciculus interfascicularis smješten je uz septum intermedium dorsale , u dubini dorzalnih bijelih kolumni na mjestu spajanja fascikuluma gracilisa i cuneatusa. Tractus dorsolateralis ili Zona marginalis Lissaueri Fasciculi longitudinales columnae dorsalis je jasno ograničen snop asocijacijskih aksona, koji prolazi kroz sivu tvar dorzalnih kolumni i pomiješan je s uzlaznim aksonima primarnih aferentnih vlakana. Fasciculus sulcomarginalis nalazi se uz ventralni žlijeb Tractus longitudinalis medialis smješten uz ventralnu srednjocrtnu pukotinu Commissura alba ventralis se sastoji uglavnom od aksona sekundarnih neurona osjetnih putova.
  13. Dva temeljna procesa koja utječu na signalne mehanizme neurona su nadzirana egzocitoza ( ispuštanje signalnih molekula u sinaptičku pukotinu ) i usmjereno kretanje proteina ( premještanje u različite dijelove membrane neurona, ionski kanali i neurotransmiterski receptori ). Električnu vodljivost membrane omogućuje kapacitet i otpor ( dva glavna električna svojstva membrane ), a lipidni dvosloj djeluje kao kondenzator koji sa proteinskim kanalima omogućuje da djeluje kao otpornik ( vodič ). Lipidi u dvosloju su amfipatne molekule jer imaju hidrofilni polarni i hidrofobni nepolarni kraj, a najbrojniji su fosfolipidi sa hidrofilnom glavom i dva hidrofilna repa. Četiri glavna fosfolipida su fosfatidilkolin, sfingomijelin, fosfatidilserin ( ima neto negativan el. naboj ) i fosfatidiletanolamin i svi pri fiziološkom pH imaju neto el. neutralan naboj. Fosfatidilkolin, sfingomijelin i glikolipidi su smješteni na vanjskoj strani lipidnog dvosloja, a fosfatidiletanolamin, fosfatidilserin i onozitolni fosfolipidi na unutarnjoj, citosolnoj strani. Neke od važnijih uloga navedenih spojeva: fosfatidilserin – nakupljanje negativnog naboja na citosolnoj strani i potreban je za aktivnost pretein kinaze C inozitolni fosfolipidi – cijepanjem nastaje inozitoltrifosfat i diacilglicerol Proteini u staničnoj membrani mogu biti periferni ( djeluju s jedne strane, mogu biti kovalentno vezani na drugi protein; na vanjskoj strani sudjeluju u staničnom prepoznavanju, a na unutarnjoj u unutar staničnoj signalizaciji ) i transmembranski ( prolaze kroz cijelu membranu i djeluju na obe strane ) koji su često glikolizirani. Vanjski sloj membrane oblaže glycocalyx kojeg čine često razgranati glikolipidi i glikoproteini sa oligosaharidima kovalentno vezanih na njima, te glikoproteini i glikolipidi iz izvanstanične tekućine izlučenih od same stanice. Membrana je selektivno propusna pa prema tome molekule različito prolaze kroz nju: egzocitoza i endocitoza – makromolekule slobodna difuzija – male hidrofobne ( CO2, O2 ) i električki neutralne molekule ( H2O ) pomoću nosača – sadrži specifična vezna mjesta na koja se veže supstrat à konformacijaksa promjena. Kada su sva vezna mjesta zauzeta à Vmax. Svaki nosač ima svoju konstantu vezanja Km koja je jednaka koncentraciji supstrata pri polovici Vmax. Vezanje supstrata se zaustavlja kompeticijskim inhibitorom ( veže se na mjesto gdje i supstrat ) i nekompeticijskim inhibitorom ( veže se na nesupstratno mjesto à alosterička modulacija ). Nosači prenose ATP, glukozu i aminokiseline. pomoću kanala – oblikuju hidrofilne pore ( koje su i same nabijene ) za anorganske ione koji putuju niz elektrokemijski gradijent. Prijenos je 1000 puta brži nego sa nosačima. Oni su selektivna za ione određene veličine i naboja. Uski su i ioni prolaze jedan za drugim, te sadrže vrata koja se otvaraju i zatvaraju. Kanale, s obzirom na regulaciju vrata, dijelimo na: Naponski – napon Kanali-receptori – pomoću liganda, koji može biti neurotransmiter ( vanjska strana memrbane neurona u sinapsi ), unutarstanični ion ili nukleotid, Kanali regulirani mehaničkim naprezanjem Proces otvaranja i zatvaranja vrata može regulirati i proces fosforilacije i defosforilacije proteina, te trimerni G-proteini. Kanali su zapravo alosterički proteini koji imaju dva ili tri konformacijska stanja, a svaki odgovara nekoj funkciji. Razlikuju se tri stanja vrata, a to su otvorena ( slobodan prolaz iona ), zatvorena ( prolaz ponovno moguć nakon interakcije sa nekom signalnom molekulom ) i refrakterno stanje ( vrata su se tek zatvorila i neko vrijeme se više ne mogu otvoriti ). Različiti dijelovi neurona sadrže različite kanale, različit razmještaj i broj kanala. Droge, lijekovi i otrovi mogu djelovati na kanal kompeticijskom i nekompeticijskom inhibicijom. Prijenos može biti pasivan ( bez utroška energije – jednostavna i olakšana difuzija ) i aktivan ( sa utroškom energije – nosači/crpke ili izmjenjivači iona), koji energiju za transport crpi hidrolizom ATP-a ( Na-K-crpke i Ca-ATPaze) ili združenim prijenosom ( symport – prijenos u istom smjeru, antiport – prijenos u suprotnom smjeru) gdje se rabi energija koja nastaje tijekom prijenosa anorganskog iona niz njegov el. kemijski gradijent ( sekundarno aktivan prijenos ). Na-K-ATPaza je elektrogena crpka iona ( stvara s unutarnje strane negativni, a s vanjske strane pozitivni naboj ) koja ubacuje u stanicu K ione, a izbacuje Na ione uz čiji nastali gradijent ulaze i aminokiseline i ugljikohidrati. Hidrolizom ATP-a se 3 iona Na izbacuju, a 2 iona K ubacuju u stanicu. Prijenos je moguć jedino ako se ATP i Na nalaze u stanici, a K izvan. Uabain se natječe za vezno mjesto sa kalijem, te može djelovati kao inhibitor (otrovanje životinja ubainom à stanica pukne ). Na-K-ATPaza sadrži jednu veliku katalitičku podjedinicu sa više transmembranskih podjedinica i jednu manju sa jednom transmemrbanskom podjedinicom ( skupa sadrže tri vezna mjesta za Na i jedno vezno mjesto za ATP sa unutarnje strane, a sa vanjske dva vezna mjesta za K ) , koji podliježu reverzibilnoj konformacijskoj promjeni ( fosforilacija i defosforilacija ). Ova ATPaza pridonosi samo 10% ukupnom potencijalu membrane. Regulira stanični volumen i osmotske sile. Neuron sadrži određenu količinu fiksnih aniona i na njih vezanih kationa zbog čega nastaje osmotski gradijent koji uvlači vodu u stanicu, a njemu se suprotstavlja suprotni osmotski gradijent uzrokovan anorganskim ionima iz izvanstanične tekućine ( Na i Cl ioni ). Klorovi ioni se drže izvan stanice pozitivnim vanjskim membranskim potencijalom. U membrani postoje još i Ca-ATPaze i Ca-Na-ATPaze bitnih za prijenos signala. U neuronom je također bitna regulacija pH vrijednosti ( 7,2 je fiziološka, a u lizosomu je 5,2 ) u kojoj sudjeluju Na-H-razmjenjivač ( izbacuju H+ van ) i Cl/HCO3- razmjenjivač ( NaHCO3 ulazi, HCl izlazi ), koji je dva puta učinkovitij i glavni regulator pH vrijednosti. Glija stanice sadrže i Na-HCO3 suprenosač ( elektrogen ), koji ubacuje zajedno sa Na ionom dva ili više HCO3-, ali je osjetljiv na promjenu potencijala membrane.
  14. Primarna svrha mozga je steći, koordinirati i širiti informacije o tijelu i svojoj okolini. Za izvođenje ovog zadatka, neuroni su razvili sofisticirane mehanizme za proizvodnju električnih i kemijskih signala. Signalne funkcije neurona temelje se na promjenama membranskog potencijala. Kretanje iona kroz membranu Kada su dvije smjese iona razdvojene polupropusnom membranom doći će do izjednačavanja koncentracije ovisno o propusnosti membrane za pojedini ion. Ako s jedne strane imamo jedan nepropusni organski iona, raspodjela propusnih iona neće biti jednaka s obje strane ( Donnanov efekt ). Ako u otopimo KCl u dvije otopine odvojene polupropusnom membranom, koncentracija KCl ( zbog kemijskog potencijala ) i kalijevih i kloridnih iona (zbog električne neutralnosti )s obje strane biti će jednaka. Zatim u jedan odjeljak dodamo organskog nepropusnog iona A- i jednake količine K iona. Dolazi do difuzije K iona niz gradijent zajedno sa Cl ionima sve do izjednačavanja tj. do postizanja ravnoteže: U odjeljku sa većom koncentracijom elektrolita dolazi do povlačenja vode u taj odjeljak. što uzrokuje povećanje tlaka ( hidrostatski ili osmotski ), koji dovodi do bubrenja ili pucanja stanice ( stanica izbacuje Na ione trošeći metaboličku energiju ). Kemijska sila uzrokuje difundiranje neke tvari iz područja veće u područje manje koncentracije, a takvo kretanje se definira s obzirom na brzinu kretanja i količinu rada. Rad potreban da se suprotstavi sili koja vuče ione kroz membranu definira se kao: Kada K ion prolazi kroz membranu iz stanicu, Cl ion ulazi u stanicu, pri čemu se javlja sila koja teži vratiti K ion u stanicu jer se ta dva iona privlače, a rad potreban za savsentynje te električne sile definira se kao: Prva i druga jednadžba se može izjednačiti kada su te dvije sile u ravnoteži: Modeli i metode mjerenja akcijskog potencijala Bernstein je pretpostavio da je potencijal mirujuće membrane neurona jednak ravnotežnom potencijalu K iona tj. -75 mV ( prvi puta stvarno izmjeren na divovskom aksonu lignje – 1mm ), no stvarni potencijal neurona je -60 mV, koji ovisi i o kretnjama drugih iona. Ako bi membrana bila samo propusna za Na iona, tada bi njezin potencijal prema Nernstovoj jednadžbi bio +55 mV. U mirujućoj membrani neurona nema neto protoka kloridnih iona i membrane sadrže Cl-crpke koje aktivno izbacuju ione van. Kada je membrana propusna za više iona, potencijal ovisi o koncentraciji i propusnosti membrane za te ione. Širenje impulsa kroz neurone ima tzv. kabelska svojstva. Citoplazma i izvanstanična tekućina su dobri vodiči, dok su lipidni dvosloj i mijelin izolatori. L. Kelvin je opisao širenje signala duž transatlantskog telegrafskog kabela i uočio ovisnost širenja impulsa može opisati s četiri pasivne električne komponente, a to su mali otpor su srži žice i oceanu, veliki otpor u izolacijskom ovoju kabela i kapacitetom izolacijske ovojnice. L. Hermann je primijenio ista svojstva na membrani aksona: Rm ( otpor membrane, mjera za sposobnost membrane da se suprotstavlja protjecanju struje, a recipročna vrijednost je G tj. vodljivost membrane ), Cm ( kapacitet membrane ), re ( otpor vanjskog medija i ri ( otpor unutarnjeg medija – aksoplazma ). Ta svojstva su pasivna i ne mijenjaju se tokom ispitivanja, za razliku od aktivnih ( akcijski potencijal, sinaptički potencijal, ispravljanje ) svojstava i odgovori membrane, koji su uvjetovani promjenama membranskog otpora. U modelu ekvivalentnog električnog kruga su sva bitna svojstva neurona prikazana elektrinim krugom.vodič/otpor – predstavlja ionski kanal izvor el.sile – također predstavlja ionske kanale jer pridonose stvaranju razlike potencijala kroz membranu ( ionski kanal – otpornik serijski spojen sa izvorom tj. baterijom) Otvaranjem ionskih kanala vodljivost se povećava.Ukupna ionska vodljivost membrane G = gk + gNa + gCk ( ukupna ionska struja ) Vodljivost aksoplazme i izvanstanične tekućine prikazujemo kao serijski spojene otpornike s malim otporom Lipidni dvosloj ima ulogu kondenzatora ( kapacitet ) Pasivna svojstva prikazujemo ubacujući mikroelektrodom male količine depolarizirajuće i hiperpoolarizirajuće struje ( pravokutni strujni udari ). i tako možemo odrediti odnos struje i napona stanice, te dobiti uvid u linearnost otpora ( linearan = pasivan ). Ne-ekscitabilne stanice i neki neuroni imaju linearan otpor, ali kod većine neurona otpor nije posve pasivan. Otpor struje u jednom smjeru nije jednak otporu struje u drugom smjeru à ispravljanje/ rektifikacija: odgođeno ispravljanje – do te pojave dolazi kada je membrana depolarizirana u odnosu na mirujuću membranu ( smanjen otpor struji prema van ). Što je veća depolarizacija, odgođeno ispravljanje je izraženije, a većina neurona pokazuje ispravljanje kod vrijednosti koje su blizu praga podražaja, dok neki neuroni već pri malim depolarizacijama. anomalno ispravljanje – događa se u suprotnom smjeru od odgođenog ispravljanja kada je membrana hiperopolarizirana u odnosu na mirujuću ( smanjen otpor struji prema unutra ). Membranski kapacitet Lipidni dvosloj djeluje kao kondenzator i zbog njega postoji određeni kapacitet membrane. Dvosloj je izolator (ne savršeni zbog ionskih kanala ) koji razdvaja naboje, a unutarnji sloj kationa i vanjski sloj aniona su dva pločasta vodiča na kojima je pohranjen naboj. Kondenzator ne koči promjenu napona , ali usporava početak i završetak tog procesa. Kada udar konstantne struje izaziva promjenu membranskog potencijala, razmjerna količina naboja (aniona i kationa) se nakuplja na vanjskoj i unutarnjoj površini membrane: Povećanjem površine kapacitet raste, ali povećanjem debljine kapacitet se smanjuje. ( standardna debljina = 1 cm2 ). Struja može promijeniti membranski potencijal tek nakon što promjeni naboj membranskog kondenzatora (najprije struja ide kroz kondenzator, ne teče kroz njega nego samo postepeno mijenja njegov napon i počinje prolaziti otporima tj. ionskim kanalima ). Struja koja mijenja napon kondenzatora je kapacitativna ( IC, razmjerna brzini promjene količine naboja ), a struja koja ide otporima je rezistivna ili ionska struja ( IR ), a podložna je Ohmovom zakonu ( R=U/I ). Pasivna svojstva mogu se još definirati vremenskom i prostornom konstantom: Vremenska konstanta predstavlja brzinu promjene membranskog potencijala s jedne na drugu razinu ( vrijeme potrebna da udar konst. struje nabije membranski kapacitet na 63% konačne vrijednosti tj. 1 – 1/e ili smanji na 37% početne vrijednosti tj. 1/e ) ). Prostorna konstanta predstavlja način smanjivanja promjene membranskog potencijala s obzirom na udaljavanje od mjesta nastanka ( smanjivanje za 63% od prethodne vrijednosti za svaku jedinicu duljine jer putem jedan dio struje ˝curi˝van, a otpor aksoplazme postaje značajan čimbenik ). Stvaranje i vođenje akcijskog potencijala Živčani impuls je zasebna električna pojava. Srž aksona je negativna u odnosu na izvanstaničnu tekućinu, a elektrotoničko vođenje ( stimuliranje aksona katodom uzrokuje nastanak depolarizirajućeg vala koji slabi s udaljenošću ) je jedno od temeljnih pasivnih obilježja. Živčani impuls uzrokovan je nekim posebnim svojstvima živčanog tkiva, vezanim uz njegovu spontanu aktivnost ( aktivna svojstva ), a struje koje izazivaju ta svojstva à akcijska struja. Električni zapis živčanog impulsa nazvan je akcijski potencijal. Živčani impuls je val depolarizacije što nastaje u aksonskom brežuljku i duž aksona putuje konstantnom brzinom i amplitudom (bez opadanja - nedekrementno vođenje) sve do presinaptičkih završetaka aksona. Ekscitabilnost je obrnuto razmjerna pragu - što je prag niži, ekscitabilnost je veća i obrnuto. Nakon prestanka strujnog podražaja depolarizacija se ne prekida automatski, nego traje još neko vrijeme, a za to razdoblje ekscitabilnost je povećana, a prag snižen. Tehnikom uvjetovanja-provjeravanja možemo izmjeriti opseg tog intervala. Prvi podražaj je podražaj uvjetovanja, a drugi podražaj provjere ( condiotion and test shock). Ako drugi podražaj uslijedi dovoljno brzo nakon prvog može izazvati akcijski potencijal jer se njegov učinak depolarizacije zbraja sa zaostalom depolarizacijom prvog podražaja. Smanjivanje ekscitabilnosti tokom konstantnog protjecanja struje je akomodacija ( ekscitabilnost se na početku protjecanja, a zatim smanjuje ). Nakon prestanka struje potencijal pada ispod nule à postkatodna depresija. Slabi udari (hiperpolarizirajuće) struje prema unutra proizvode malu hiperpolarizaciju, što se smanjuje s udaljenošću (duž aksona) od mjesta podraživanja. Slabi udari (depolarizirajuće) struje prema van proizvode malu depolarizaciju, što se također smanjuje s udaljenošću. Te male lokalne promjene membranskog potencijala su elektrotonički potencijali, a njihovo kretanje duž membrane je elektrotoničko vođenje ( izazivaju pasivna svojstva ). Ako primijenimo snažnije udare (depolarizirajućom) strujom prema van i time dosegnemo kritični prag depolarizacije, pojavi se iznenadni ("eksplozivni"), veliki, kratkotrajni (1-10 msec) i aktivni odgovor membrane - akcijski potencijal ili šiljak. Prag je vrijednost membranskog potencijala pri kojoj opisana pojava nastaje. Akcijski potencijal nastaje "sve-ili-ništa" načinom: supraliminalni podražaji ne uzrokuju povećanje amplitude akcijskog potencijala niti promjene njegovog oblika. Dva dodatna bitna svojstva akcijskog potencijala : on u svom uzlaznom kraku ili "fazi uzdizanja" ne samo da dokida potencijal mirujuće membrane (smanjivši ga od -60 mV na 0 mV) nego ga zakratko i obrne (na +55 mV). Taj obrat potencijala od 0 do +55 mV je prebačaj. U fazi silaženje tj. u silaznom kraku on se ne vrača odmah na početnu vrijednost, nego dolazi do podbačaja ( 165mV ili -70mV ). Dakle, šest bitnih obilježja akcijskog potencijala su: postojanje praga, sve-ili-ništa reakcija, prebačaj, podbačaj, konstantna brzina i konstantni intenzitet (amplituda). Akcijski potencijal ima konstantu amplitudu i energija se ne dobiva podražajem, nego se oslobađa duž čitavog aksona. Akcijski potencijal, neovisno o jakosti prvobitnog podražaja, uvijek doseže odmah maksimalnu jakost i brzinu i to uvijek istu vrijednost, osim u nekim drugim okolnostima (metabolički poremećaji ). Podražaj koji dospijeva do neurona, s obzirom na njegov intenzitet, može biti subliminalan ( ispod praga ), liminalan ( jednak pragu ) i supraliminalan ( iznad praga ). Mjerenjima na aksonu lignje utvrđeno je da se tokom akcijskog potencijala membranski otpor privremeno smanji do 40 puta., dok membranski kapacitet samo 2%. naglo smanjivanje otpora započinje na mjestu ugiba (infleksije) uzlaznog kraka akcijskog potencijala, to jest u času kad se membrana počinje spontano depolarizirati (javlja se struja prema unutra). Naime, prije toga membranski se potencijal smanjivao pod utjecajem stimulacijske struje (struja prema van) što je zapravo kapacitivna struja (Ic ), a tek u toj točci (kad se počne javljati struja prema unutra) počinje prevsentyvati ionska struja (IR ). Akcijski potencijal je posljedica ciklusa individualnih primjena propusnosti membrane za Na i K ione. Bitnu ulogu ima koncentracija Na iona u izvanstaničnoj tekućini, koja ako se smanji na 20% od normalne vrijednosti prekine impuls. Mala koncentracija Na iona u stanici i velika izvan nje stvaraju jaki gradijent Na iona prema unutra i time bi nastao napon od +55mV ( kada bi membrana bila propusna samo za Na ione ). Smanjivanje koncentracije Na iona u izvanstaničnoj tekućini dovodi do toka da akcijski potencijal postaje manje strm i sporije se šire Mehanizmi ekscitabilnosti što uzrokuju protjecanje struje kroz membranu izravno ovise o membranskom potencijalu i na tom se svojstvu temelji Hodgkinov ciklus pozitivne povratne sprege (eksplozivnog i samoobnavljajućeg nastanka akcijskog potencijala nakon dosezanja praga depolarizacije): smanjenje membranskog potencijala (depolarizacija) uzrokuje povećanje permeabilnosti i utjecanje struje u stanicu. To uzrokuje daljnju depolarizaciju i daljnje povećanje propusnosti s još većim utjecanjem struje u stanicu. Za proučavanje kinetike ionskih struja prijeko je potrebno prekinuti Hodgkinov ciklus, tj. prekinuti ovisnost promjena ionske permeabilnosti o promjenama membranskog potencijala - membranski potencijal potrebno je nekako održavati na konstantnoj vrijednosti. To se postiže metodom "prikovanog" napona. Zakovica napona je izvor struje koji djeluje kao negativna povratna sprega s jednom elektrodom u stanici i s jednom izvan nje. Uređaj mjeri struju u membrani i održava konstantan napon à komandni napon ( ubacivanje struje kroz staničnu membranu preko vanjske elektrode ). Uvjeti pokusa omogućuju bitno smanjenje kapacitivne struje i ograniče širenje struja lokalnih krugova, tako da zabilježenu struju rabimo kao izravnu mjeru kretanja iona kroz poznato područje membrane pri poznatom i jednolikom membranskom potencijalu. Metodom je spriječen treći korak ciklusa, tj. daljnja depolarizacija membrane uzrokovana utjecanjem Na iona, dok depolarizacija i dalje otvara Na kanale i nastaje pojačana struja Na prema unutra. Struja koja ide prema van je pozitivna, a struja koja ide prema unutra je negativna. Hiperpolarizacija uzrokuje malu struju prema van, dok depolarizacija (na 0 mV) uzrokuje veću i dvofaznu struju: privremenu (ranu) struju prema unutra ( nose Na ioni ) i trajniju (odgođenu) struju prema van ( nose K ioni ). U depolarizaciji najprije dolazi do aktivacije Na kanala ( brz proces ), a zatim tokom daljnje depolarizacije do inaktivacije Na kanala ( spor proces ) i aktivacije K kanala ( ujedno i početak repolarizacije ). Nakon akcijskog potencijala dolazi do hiperpolarizacije jer su K-kanali i dalje otvoreni. U kratkom razdoblju nakon akcijskog potencijala, niti najjači podražaj provjere ne može izazvati drugi akcijski potencijal. Stoga je to razdoblje apsolutne refrakternosti. Malo potom, drugi akcijski potencijal moguće je izazvati, ali samo ako je podražaj provjere supraliminalne jakosti. Još kasnije, ekscitabilnost se vraća na vrijednost u mirovanju, pa akcijski potencijal opet možemo izazvati podražajem pražne jakosti. Razdoblje relativne refrakternosti je, prema tome, razdoblje između razdoblja apsolutne refrakternosti i potpunog oporavka na stanje mirujuće membrane. Najmanji mogući razmak između dva uzastopna akcijska potencijala u uvjetima visokofrekventne stimulacije traje dvostruko dulje od razdoblja apsolutne refrakternosti. Kontinuirano vođenje akcijskog potencijala je prisutno kod nemijeliniziranih aksona, dok kod onih sa mijelinom dolazi do skokovitog vođenja. Mijelin djeluje kao izolator i otežava protjecanje iona. Jedino na ranvierovim suženjima, gdje je sloj mijelina manji, dolazi do obnavljanja ( pojačavanje ) akcijskog potencijala. K-kanali se nalaze uglavnom na mjestu membrane aksona prekrivne mijelinom, dok su Na- kanali više prisutni u suženjima.
  15. Huntingtonova bolest

    Huntingtonova bolest (Huntingtonova koreja, ICD-10: G10) je neurodegenerativni autosomno dominantno nasljeđivani poremećaj karakteriziran korejom i progresivnom kognitivnom detereoracijom. Obično započinje u srednjoj životnoj dobi. Huntingtonova bolest zahvaća muškarce i žene u otprilike jednakoj mjeri. Ukupna prevalencija diljem svijeta iznosi 5-10 slučajeva na 100 000 osoba, no varira zemljopisno - incidencija je najviša u ljudi zapadnoeuropskog porijekla (oko 7 slučajeva na 100 000 ljudi). Huntingtonova bolest rezultat je genetičke mutacije koja uzrokuje abnormalnu repeticiju DNA sekvence CAG (citozin-adenin-guanin), koja kodira aminokiselinu glutamin. U rezultantnom proteinu pojavljuje se 50 ili više repeticija glutamina. Što je veći broj ponavljanja, ranije se javljaju simptomi i teži je tijek bolesti. Protein koji kodira gen Huntingtonove bolesti naziva se huntingtin, a djeluje na različite regulacijske proteine poput kaspaza koje sudjeluju u ekscitotoksičnosti i apoptozi . Broj ponavljanja CAG sekvence može se povećavati s generacijama i tijekom vremena voditi do povećane težine izraženog fenotipa u obitelji, što se naziva anticipacija. Gubitak neurona najizraženiji je u moždanoj kori i striatumu, što rezultira progresivnom demencijom i nevoljnim iznenadnim (koreiformnim) pokretima. Post-mortem studije su pokazale da je sadržaj dopamina striatuma normalan ili lagano povišen, dok je prisutno 75%-tno smanjenje aktivnosti dekarboksilaze glutamatne kiseline, enzima koji je odgovoran za sintezu neurotransmitera GABA-e. Vjeruje se da gubitak GABA-om posredovane inhibicije bazalnih ganglija stvara hiperaktivnost dopaminergičkih sinapsi, tako da sindrom možemo pomalo smatrati zrcalnom slikom Parkinsonove bolesti. Posljedično, lijekovi koje koristimo kao terapiju pri Huntingtonovoj bolesti imaju suprotan učinak od onih koji se koriste za Parkinsonovu bolest - dopaminski antagonisti učinkoviti su u smanjenju nevoljnih pokreta, dok ih lijekovi poput levodope i bromokriptina pogoršavaju. Simptomi i znakovi Simptomi i znakovi razvijaju se postupno, u dobi od 35-40 godina, ovisno o težini izraženog fenotipa. Demencija ili psihijatrijske smetnje (npr. depresija, apatija, iritabilnost, ahedonija, antisocijalno ponašanje, bipolarni ili shizofreniformni poremećaj) razvijaju se prije ili simultano s poremećajima pokreta. Javljaju se poremećaji pokreta, uključuju koreju (koreja je karakterizirana kratkim, poluusmjerenim, nepravilnim i nevoljnim pokretima koji nisu repetitivni ni ritmični, nego izgleda kao da teku s jednog mišića na drugi - pokreti poput plesa), tikove i mioklonične ispade. Tipična obilježja su bizarni, lutki nalik stav, grimase lica, nemogućnost namjernog pokretanja očiju brzo bez treptanja ili zabacivanja glave (okulomotorička apraksija), te nemogućnost održavanja motoričkog čina (motorička imperzistencija), poput protruzije jezika. Napredovanje bolesti čini hodanje nemogućim i gutanje teškim, a rezultira i teškom demencijom. Većina pacijenata eventualno treba institucionalizaciju. Smrt se događa obično 13 do 15 godina nakon početka simptoma. Dijagnosticiranje Dijagnoza se temelji na tipičnim simptomima i znakovima plus pozitivna obiteljska povijest bolesti, te se potvrđuje genetičkim testiranjem. Neuroimidžing pomaže identifikaciji atrofije kaudatne jezgre i često djelomičnu frontalno predominantne atrofije. Liječenje Terapija je potporna. Koreja i agitacija mogu se parcijalno suprimirati antipsihoticima (klorpromazin, haloperidol, risperidon, olanzapin, klozapin). Antipsihotici duguju svoje terapeutsko djelovanje uglavnom blokadi D2 dopaminskih receptora. Doza antipsihotika se povećava dok se više ne može tolerirati, tj. dok se njihove tipične nuspojave više ne mogu tolerirati (apatija, letargija, parkinsonizam, depresija). Istraživanja su trenutno usredotočena na smanjivanje glutaminergičke neurotransmisije, pošto su terapije usmjerene na povećanje GABA-nergične funkcije bile neučinkovite. Ljudi koji imaju rođake u prvom koljenu s Huntingtonovom bolesti, osobito žene i muškarci koji žele imati djecu, trebali bi se testirati na postojanje bolesti.
  16. Parkinsonova bolest

    Parkinsonova bolest (primarni parkinsonizam, paralysis agitans; ICD-10: G20) je idiopatski, sporoprogresivni degenerativni poremećaj karakteriziran tremorom pri mirovanju, rigidnošću, sporim i manje učestalim pokretima (bradikineza) i posturalnom nestabilnosti. Parkinsonova bolest zahvaća oko 0.4% ljudi starijih od 40 godina; 1% ljudi starijih od 65 godina, te 10% ljudi starijih od 80 godina. Srednja dob početka bolesti je oko 57 godina. Parkinsonova bolest zahvaća bazalne ganglije mozga, a njeno neurokemijsko podrijetlo otkrio je 1960. godine Hornykiewicz, koji je pokazao da je sadržaj dopamina u substantii nigri i corpusu striatumu pri post mortem analizi mozga ekstremno nizak - obično manje od 10% normalne koncentracije, što je povezano s gubitkom dopaminergičkih neurona u substantii nigri i degeneracijom živčanih završetaka striatuma. Drugi monoamini, poput noradrenalina i 5-hidroksitriptamina mnogo su manje zahvaćeni nego dopamin. Kasnije studije pokazale su gubitak dopamina tijekom nekoliko godina, gdje su se simptomi Parkinsonove bolesti počeli pojavljivati samo kada je sadržaj striatalnog dopamina pao na 20-40% normalne vrijednosti. Lezije nigrostrijatalnog trakta ili kemijski inducirana deplecija dopamina u eksperimentalnih životinja također proizvodi simptome Parkinsonove bolesti. Simptom najjasnije povezan s nedostatkom dopamina je hipokinezija. Rigidnost i tremor uključuju kompleksnije neurokemijske poremećaje drugih neurotransmitera (osobito acetilkolina, noradrenalina, 5-hidroksitriptamina i GABA-e) kao i dopamina. U eksperimentalnih životinja nakon oštećenja nigrostrijatalnog trakta slijede dvije sekundarne posljedice - hiperaktivnost preostalih dopaminergičkih neurona (koji pokazuju povećanu brzinu izmjene dopaminskih receptora) i povećanje broja dopaminskih receptora, što sliči stanju denervacijske hipersenzitizacije. Striatum izražava uglavnom D1 (ekscitatorne) i D2 (inhibitorne) receptore. Kolinergički interneuroni corpusa striatuma također su povezani s Parkinsonovom (i Huntingtonovom) bolesti. Dopamin jako inhibira otpuštanje acetilkolina iz striatuma, te je predloženo da hiperaktivnost ovih kolinergičkih neurona pridonosi simptomima Parkinsonove bolesti (suprotno se događa u Huntingtonovoj bolesti). Osnovna anatomija dopaminergičkih puteva Dopaminergički neuroni u mozgu formiraju tri glavna sustava:nigrostrijatalni put, koji sadrži oko 75% dopamina u mozgu, a sastoji se od staničnih tijela neurona smještenih u substantii nigri čiji se aksoni šire u corpus striatum. Ova vlakna putuju u MFB sustavu (medial forebrain bundle) skupa s drugim monoaminskim vlaknima; mezolimbički/mezokortikalni put čija se stanična tijela nalaze u skupini u međumozgu i čija se vlakna također projiciraju putem MFB snopa u dijelove limbičkog sustava, osobito nucleus accumbens i amigdaloidnu jezgru te u frontalni korteks; tuberoinfundibularni put je skupina kratkih neurona koji teku od ventralnog hipotalamusa u medijalnu eminenciju i hipofizu, čije sekrete reguliraju. Vjeruje se da Parkinsonovu bolest uzrokuju uglavnom okolišni faktori, iako postoje rijetki tipovi nasljedne Parkinsonove bolesti (oko 10% pacijenata ima obiteljsku povijest Parkinsonove bolesti). Kao i s drugim neurodegenerativnim bolestima, oštećenje uzrokuje pogrešno tercijarno namatanje proteina i njihova agregacija, te posljedična ekscitotoksičnost, oksidativni stres i apoptoza. Sinuklein je neuronalni i glijalni stanični protein koji se može agregirati u netopljive fibrile i tvoriti Lewyjeva tjelešca. Patološko obilježje Parkinsonove bolesti su sinukleinom ispunjena Lewyjeva tjelešca u nigrostrijatalnom sustavu. Sinuklein se također može nakupljati u mnogim drugim dijelovima živčanog sustava, uključujući dorzalnu motoričku jezgru živca vagusa, bazalnu jezgru (Meynert), hipotalamusu, neokorteksu, bulbusu olfactoriusu, simpatičkim ganglijima te mijenteričkom pleksusu gastrointestinalnog trakta. Mnogi stručnjaci vjeruju da je Parkinsonova bolest zapravo relativno kasni razvoj u sistemnoj sinukleinopatiji. Simptomi i znakovi U većine pacijenata, bolest započinje postupno. Tremor u mirovanju jedne ruke obično je prvi simptom. Takav tremor je spor i grub, maksimalan u mirovanju te se smiruje u pokretu, a izostaje u snu. Amplitudu mu pojačava emocionalna napetost ili umor. Često zahvaća i zapešće i prste, ponekad palac koji se miče protiv kažiprsta, poput situacije kada ljudi rotiraju neki mali objekt između dva prsta. Obično su ruke i stopala zahvaćene prvo, obično asimetrično. Donja čeljust i jezik također mogu biti zahvaćeni, no ne i glas. Tremor može postati manje izražen kako bolest napreduje. Rigidnost se razvija neovisno o tremoru u mnogih pacijenata. Kada liječnik pomiče rigidni zglob, javljaju se semiritmični pomaci zbog varijacija intenziteta rigidnosti, proizvodeći efekt zupčanika (“cogwheel” rigidnost). Spori pokreti (bradikinezija) tipični su za parkinsonizam. Javlja se također smanjenje amplitude pokreta (hipokinezija) i poteškoće u započinjanju pokreta (akinezija). Rigidnost i hipokinezija mogu pridonijeti bolovima u mišićima i osjećaju umora. Lice postaje izgleda poput maske (hipomimično lice), s otvorenim ustima i smanjenim treptanjem. Javlja se i pretjerano slinjenje (sialoreja). Govor postaje hipofoničan, s karaterističnom monotonom, ponekad mucavom disartrijom. Hipokinezija i smanjena kontrola distalnih mišića uzrokuje mikrografiju (pisanje vrlo malim slovima) i progresivno otežavaju svakodnevni život. Bez prethodnog upozorenja, uključujući pri hodu, može se javiti zastoj voljnih pokreta (što se naziva zamrzavanjem stava). Može se razviti posturalna nestabilnost koja rezultira čestim padanjem, i javlja se kasno s Parkinsonovom bolesti. Pacijenti imaju problema početi hodati, okretati se, i zaustaviti pokrete. Hodaju kratkim koracima, drže ruke fiksirane za struk, ne pomičući ruke nikako ili ih pomiču samo malo sa svakim korakom. Koraci se mogu progresivno ubrzavati i skraćivati - ova abnormalnost držanja naziva se festinacija, i obično je prethodnik zamrzavanju stava. Može se javiti demencija, također kasno u Parkinsonovoj bolesti. Rani prognostički znakovi njenog razvoja su vizuospacijalno oštećenje (npr. gubljenje u vožnji) i smanjena verbalna tečnost. Poremećaji sna su česti. Insomnia može biti rezultat nokrutrije ili nemogućnosti okretanja u krevetu. Može se razviti poremećaj REM faze sna (REM sleep disorder, RSD); u ovom poremećaju se javljaju nasilni izboji fizičke aktivnosti tijekom REM sna pošto je u REM fazi sna odsutna paraliza koja se normalno javlja. Deprivacija sna može pogoršati depresiju i kognitivno oštećenje, kao i pridonijeti pretjeranoj pospanosti danju. Neurološki simptomi nevezani za parkinsonizam često se razvijaju pošto se sinukleinopatija javlja u drugim dijelovima centralnog, perifernog i autonomnog živčanog sustava. Primjeri su gotovo univerzalna simpatička denervacija srca, koja doprinosi ortostatskoj hipotenziji; ezofagealna dismotilnost, koja pridonosi disfagiji i povećanom riziku aspiracije; dismotilitet nižeg dijela crijeva, što pridonosi konstipaciji; urinarno oklijevanje ili urgencija, što potencijalno vodi do inkontinencije (često); anosmija (često). U nekih pacijenata, neki od ovih simptoma javljaju se prije motoričkih simptoma Parkinsonove bolesti. Dijagnoza Dijagnoza je klinička evaluacija, utemeljena uglavnom na motoričkim simptomima. Na Parkinsonovu bolest sumnja se u pacijenata s unilateralnim tremorom u odmaranju, smanjenim pokretima ili rigidnošću. Tremor nestaje (ili se ublažava) tijekom prst-na-nos koordinacijskog testa. Tijekom neurološkog pregleda, pacijenti ne mogu dobro izvesti brzu seriju izmjena pokreta. Osjet i snaga su obično normalni. Refleksi su normalni ali može ih biti teško izazvati zbog znatnog tremora ili rigidnosti. Usporeni i smanjeni pokreti u Parkinsonovoj bolesti moraju se razlikovati od smanjenja pokreta i spastičnosti zbog lezija kortikospinalnog trakta. Za razliku od Parkinsonove bolesti, lezije kortikospinalnog trakta uzrokuju pareze, hiperrefleksiju, Babinski znak i spastičnost koja povećava mišićni tonus proporcionalno brzini i stupnju rastezanja mišića dok se otpor napokon ne slomi. Dijagnozu podupire prisutnost drugih znakova poput rijetkog treptanja, nedostatka facijalne ekspresije, umanjenih posturalnih refleksa i abnormalnosti stava. U starijih ljudi valja isključiti druge uzroke smanjenih spontanih pokreta ili kratkog hoda poput teške depresije, hipotireoidizma ili uporabe antipsihotika. Kako bi se pomoglo u razlikovanju Parkinsonove bolesti od sekundarnog ili atipičnog parkisonizma, može se upotrijebiti test odgovora na levodopu. Dobar odgovor na levodopu podupire dijagnozu Parkinsonove bolesti. Slabi ili izostanak odgovora na levodopu u dozama od bar 1200 mg/dnevno upućuje na drugi oblik parkinsonizma. Uzroci sekundarnog ili atipičnog parkinsonizma mogu se identificirati putem povijesti bolesti, evaluacije neuroloških deficita karakterističnih za druge poremećaje, te neuroimidžing studijama. Liječenje Za informacije o liječenju Parkinsonove bolesti, pogledajte posebni tekst o lijekovima za liječenje poremećaja pokreta.
  17. Stanična biologija neurona

    Ljudski mozak se sastoji od više od 1011neurona povezanih s više od 1012glija stanica. Neuron je električno ekscitabilna stanica koja obrađuje i prenosi informacije putem električnih i kemijskih signala. Svaki morfološki dio neurona ima zasebnu signalnu funkciju ( zasebne biokemijske reakcije ) i ektodermalnog su podrijetla, kao i epitelne stanice. Na neuroni razlikujemo slijedeće funkcionalne strukture: Dendriti i akson su ulazni ili receptivni dio koji prevode signale u unutarstanične biokemijske signale (membrana odgovara bazolateralnoj membrani epitelnih stanica ). Zona okidanje živčanog impulsa je aksonski brežuljak u kojemu se integriraju svi primljeni escitacijski impulsi i dalje prevode duž aksona. kondukcijski dio neurona je akson koji vodi impuls do slijedećeg neurona tj. do sinapse presinaptički element je presinaptički dio neurona ( membrana odgovara apikalnoj membrani epitelnih stanica ), gdje se pomoću neurotransmitera signal u obliku signalnih molekula prenosi jednosmjerno do postsinaptičkog dijela drugog neurona, koji su povezani sinapsom ( sinapsa je asimetrična ili polarizirana, što dovodi do jednosmjernog prijenosa ). Neuroni su terminalno diferencirani jer se nakon nastanka više ne dijele. Jezgra neurona je blijeda jer kromosomi nisu kompaktni i vidi se jezgrica. Neuroni sintetiziraju tri velike skupine proteina:Citosolne proteine za citoskelet i brojne enzime karakteristične za određene neurone ( acetilkolinski neuroni sadrže kolin-acetiltransferaza, chAT ) Proteine nastale u citosolu koje se dalje raspoređuju u jezgru, mitohondrije i peroksisome Proteini u funkciji stanične membrane: a) periferni – transmembranski, usidreni b) proteini u lumeni GA-a ili ER-a i nisu vezani uz membranu b) Proteini sintetizirani u membrani, koji se dalje prenose do drugih organela ili stanične površine (sekretorni ili sinaptički mjehurići ) Molekula mRNA, koja upravlja sintezom skupine proteina 1 i 2, vezana je uz poliribosome, dok se mRNA treće skupine nalazi u membrani rER-a. Svi proteini ( osim mitohondrijskih ) nastaju na ribosomima u citosolu, te ovisno o tome da li imaju aminokiselinski signalni slijed, ostaju u citosolu ili se dalje razvrstavaju u jezgru kroz jezgrine pore, kroz membranu pomoću nosača u lumen organela ili vezikularnim transportom. Neuron može izbacivati sadržaj u svoju okolinu procesom egzocitoze, a procesom endocitoze unijeti sadržaj i pomoću endosoma i lizosoma dalje raspoređivati ( put biosinteze i sekrecije ). ER i GA tvore sustav cisterni i šupljina, a ponekad se uz rub citoplazme uočava skup spljoštenih i jako perforiranih cisterni à hipolemalna cisterna ( vjerojatno ju imaju svi neuroni, no dobro je uočljiva u purkinjeovim vlaknima ). Također se mogu uočiti i cisterne uz sam rub membrane, koje, ako se nađu ispod sinaptičke membrane, nazivamo subsinaptičkim cisternama. ER je srediste sinteze proteina i većine lipida, te sadrži kalciosome sa spremanje Ca iona. Kovalentno dodavanje šećera ( unaprijed pripremljen N-vezani oligosaharid sa dolikola se prenosi na NH2- skupinu asparagina pomoću oligosaharil transferaze ) na proteine jedna je od glavnih biosintetskih funkcija ER. Golgijev aparat je glavno mjesto sinteze ugljikohidrata i razvrstavanje sadržaja primljenog iz ER-a,a sastoji se od cis mreže ( gleda prema jezgri, jače prošupljena ), Golgijevog stoga ( cis i trans pododjeljak ) i trans ( gleda prema st. membrani ) mreže. U GA-u se dalje dorađuju proteini, a na glikoproteinima možemo naći dvije velike skupine N-vezanih oligosaharida:Kompleksne oligosaharide, što sadrže više od dvije početne molekule N-acetilglukozamina (dobivene u ER) te raznolik broj ostataka galaktoze, galaktoze i sijalinske kiseline ( ima negativni naboj ). Oligosaharide s visokim sadržajem manoze, što sadrže tek dvije izvorne molekule N-acetilglukozamina i brojne ostatke manoze. Lizosomi služe unutarstaničnom probavljanju makromolekula, pH im je oko 5, sadrži preko 40 hidrolitičkih enzima, H-crpke ubacuju protone u citosol lizosoma. Makromolekule dospjevaju u njih preko autofagosoma, fagosoma ili endosoma. Endocitozom se sadržaj izvana invaginacijom membrane unose u stanicu, a pri tome razlikujemo pinocitozu (u unos manjeg tekućeg ili otopljenog sadržaja ) i fagocitozu ( unos većih molekula). Neuroni koriste pinocitozu gdje najprije nastaju klatrinom obložene vezikule, koje se spajaju sa ranim endosomima i nastaje kasni endosom koji se spaja s lizosom. Neuroni često imaju receptore ( transmembranske proteine ) na koje se vežu molekule, te ulaze kao kompleks receptor – makromolekula. Neke molekule ostaju vezane na receptorima od kojih mogu procesom recikliranja biti izbačeni van ili mogu ići do lizosoma ili do nove stanične membrane i sudjelovati u procesu transcitoze. Neuroni procesom nadzirane egzocitoze ( nadzirani sekrecijski put) pohranjuju molekule dospjele iz GA u obliku klatrinom obloženih vezikula ( protein ili manje molekule ) u sekretnim i sinaptičkim mjehurićima, koje se izlučuju kao odgovora na neki vanjski specifični signal (konstitucijska egzocitoza – rabe sve stanice ). Neuron može djelovati kao endokrina stanica ili kao neuron jer može izlučiti npr. oksitocin ili vazopresin u krvotok ( hormon ) ili na završetku aksona u sinapsu( neurotranmsiter ). Ta pojava se naziva neurosekrecija/ neurosekretorna stanica/ neurosekretnorna zrnca ili mjehurići. Većina proteina se najprije sintetiziraju kao inaktivni prekursori, koji se naknadno proteolitički obrađuju ( cijepaju u biološki aktivne peptide ) tokom putovanja kroz trans golgijevu mrežu, sekretorne vezikule i u izvanstaničnoj tekućini ( pre-pro-protein se cijepa u ER-u i nastaje pro-protein , koji se ponovno cijepa prije egzocitoze u sekretni polipeptid ). Sekretne vezikule prenose sadržaj iz ER-a i GA-a do presinaptičkog dijela aksona gdje se pohranjuju, a zatim prazni mjehurići putuju nazad da bi se ponovno punili ( aksonsko prenošenje ). Sinaptički mjehurići nastaju gdje i sekretorni, ali oni se ponovno pune i lokalno tj. na samom završetku aksona. Prema vrsti ogrtača vezikule, razlikujemo dvije vrste vezikula:Klatrinom obložene vezikule - odabirno prenošenje transmembranskih receptora. Klatrin ( 3 velike i tri male podjedinice ) oblikuje košaricu triskelion, a oni se udružuju u košarastu mrežicu. Klatrin daje potrebnu mehaničku silu za odvajanje vezikule, te osigurava da sadržaj ostane u zasebnom odjeljku tj. vezikuli. U procesu stapanja vezikule s membranom i stabiliziranju receptor-ligand kompleks sudjeluje adaptin, a ˝razdvajajuća˝ ATPaza u odvajanju ogrtača od vezikule. Koatrinom obložene vezikule – neselektivno prenošenje između ER-a i GA-a Prenošenje vezikula je pod nadzorom proteina što vežu GTP, a mogu biti monomorne GTPaze ili polimerne GTPaze ( imaju više polipeptidnih lanaca ). Aktivni oblik ima na sebi vezan GTP, a inaktivni GDP. Citoskelet omogućuje stanici migraciju, prijenos proteina ( izgrađuje ˝ceste˝ ), kretanje organela i daje oblik pojedinom neuronu. Sve te funkcije funkcioniraju sa pomoćnom proteinima. Citoskelet je izgrađen od tri vrste proteinskih filamenata:aktinski ili mikrofilamenti su izgrađeni od aktina, čine polarne kuglaste polimere i bitni su za kretanje stanice. Funkcioniraju kao mreže ili snopovi. Čine staničnu koru i posebno su izraženi u sponovima dendrita. Aktini omogućuju njihovu interakciju sa izvanstaničnim matriksom. mikrotubuli ( neurotubuli ) izgrađeni su od tubulina ( polimerizacija ) i čine okosnicu citoskeleta. Svaki monomer veže 2 molekule GTP-a ili jednu GTP i jednu GDP molekulu, koji se vežu na β-podjedinicu tubulina ( hidroliza GTP-a dovodi do depolimerizacija ). Mikrotubuli rastu procesom jezgrenja ( sporiji ) ili procesom produljivanja. Na njima se razlikuje plus ( brzo raste ) i minus ( sporo raste ) kraj, koji može biti stabiliziran centrosomom ( centriol okružen matriksom centrosoma ). Oni se nalaze u dinamičkoj nestabilnost jer stalno rastu i smanjuju se, a pojedine molekule tubulina, čiji je vijek trajanja oko 20 sati, sudjeluju u izgradnji više mirkotubua. MAP-proteini sudjeluju u stabilizaciji neurotubula i u diferencijaciji fetalnog neurona. MAP-1 je prisutan u aksnonu, a MAP-2 u somi i dendritima. Intermedijarni filamenti su nepolarni polimeri izgrađeni od vimentina ili lamina ( izduljene vlaknaste molekule sa glavom – amino kraj i repom –karboksi krajem i sa dredišnjim dijelom, koji povezuje glavu i rep) i daju mehaničku otpornost stanice, a dijelimo ih u tri skupine: Keratinski filamenti – epitelne stanice, nokti i kosa Vimentinski filamenti – vimentina, desmina ( mišići ) i kiselih vlaknastih proteina glije – GFAP (astrociti i schwannove stanice ). Neurofilamenti – podjedinice su NF-L ( niske težine ), NF-M i NF-H ( srednje i visoke težine, prisutni u aksonima i oblikuju neprekinute ˝uže˝ duljine i do 1m ). Boje se metodama srebrne impregnacije. Motorički proteini omogućuju kretanje organela konstantom hidrolizom ATP-a i povlačenjem organela po neurotubulima ili aktinskim filamentima ( kinezini – idu prema + kraju, citoplazmatski i cilijarni dineini – idu perma - kraju ). Sastoje se od dva teška ( ATPaze ) i više lakih lanaca na koji vežu svoj teret. Proteini i organele se duž aksona prenose u oba smjera:Brzo anterogradno prenošenje novosintetiziranih memrbanskih materijali ER-a i stanične membrane, sinaptičke komponente i mjehurići – od some do presinaptičkog dijela aksona. I.vrsta – 100-400 mm/dan II. vrsta – 20 – 70 mm/dan III. vrsta - 3 – 20 mm/dan Sporo anterogradno prenošenje komponenata ( 0,1 – 4 mm/dan ) citoskeleta i pridruženih proteina, citosolni enzimi intermedijarnih filamenata. Služi za nadomještanje istrošenih strukturnih proteina. Brzinom od 0,2 – 2,5 mm/dan se prenose podjedinice neurofilamenata i neurotubula, a brzinom od 3-4 mm/dan molekule citoskeleta i pridruženih molekula, te neki enzimi. Retrogradno prenošenje odvija se brzinom 300 mm/dan, prenosi se sadržaj u somu tj. u lizosome i sadržaj za ponovnu metaboličku uporabu. Ovim putem dospijeva NGF ( neurotrofni činitelj rasta ), enzim HRP i neurotropni virusi ( herpes simplex, rabies i polio virus ). Općenito o neuronima i glija stanicama, podjeli, tipovima i histološkim razlikama možete pročitati ovjde.
  18. Migrena

    Glavobolja je jedan od najčešćih medicinskih simptoma, a gotovo da i ne postoji osoba koja nije nekad tijekom života osjetila jedan oblik glavobolje. Bol može nastati zbog upale, povlačenja ili podražaja na bol osjetljivih struktura mozga (duralne i meningealne arterije, arterije baze mozga , sama dura, venski sinusi i odvodne vene, gornji cervikalni živčani korijeni, te mišići skalpa i aponeuroze), vazodilatacije ili zbog produljenje kontrakcije mišića glave. Treba naglasiti da parenhim mozga i dio ovojnica (pija, arahnoidea i veći dio dure) nisu osjetno inervirani. Glavni živac koji je odgovoran za osjet boli kod glavobolje je nervus trigeminus. Prije početka bilo kakve specifične terapije potrebna je precizna dijagnoza glavobolje. Glavobolje mogu biti primarne i sekundarne. Primarne su puno češće i da bi se postavila dijagnoza primarne glavobolje moraju biti odsutne bilo kakve organske bolesti koje su prisutne kod sekundarnih glavobolja (vaskularne bolesti, tumori, trauma, aneurizme, meningitis, vaskulitis, metabolički poremećaji, povećani intrakranijalni tlak ili smanjeni cerebrospinalni tlak). Često se dešava da se glavobolje, pogotovo primarne, ne shvate ozbiljno, ne obrade dijagnostički dovoljno precizno, niti se liječenje adekvatno provede. Primarne glavobolje su funkcionalne naravi i uglavnom se liječe medikamentozno, dok se sekundarne liječe ovisno o uzroku koji ih je pokrenuo. Lijekovi za liječenje glavobolje Za liječenje glavobolje koriste se lijekovi iz raznih farmakoloških skupina. Za blaže oblike glavobolje koriste se uglavnom jednostavni analgetici i nesteroidni protuupalni lijekovi od kojih su neki dostupni kao bezreceptni lijekovi. Kod dugotrajnijih i težih oblika glavobolje, ako glavobolja ne prolazi na primjenu analgetika ili ako se pogoršava bol, potreban je pregled kod neurologa, precizna dijagnostička obrada i odabir adekvatne terapije. Od ostalih lijekova koriste se agonisti serotonina, ergot alkaloidi, kortikosteroidi, beta blokatori, antiepileptici, antidepresivi, blokatori kalcijskih kanala, anestetici, miorelaksansi i u iznimnim slučajevima i kirurško liječenje. Neki lijekovi kod neprimjerenog korištenja mogu inducirati glavobolju. Migrena Migrena (ICD-10: G43) spada u primarne glavobolje, a karakterizirana je unilateralnom umjerenom do jakom boli pulsirajućeg karaktera koja se povećava fizičkom aktivnošću. Može biti praćena mučninom, povraćanjem, fotofobijom i fonofobijom. Postoji i prodromalni stadij u kojem se javlja poremećaj raspoloženja i apetita, zbunjenost, umor, rastresenost i gastrointestinalni simptomi. U 15% oboljelih javlja se aura u obliku vidnih (skotomi, gubitak vida), osjetnih (unilateralne parastezije i slabosti) i govornih simptoma (afazija, disfazija), a može biti prisutan i tremor ruke. Pacijenti u napadu migrene pričaju tihim glasom kako bi izbjegli pogoršanje boli. Može biti prisutan i lokalni eritem, bljedilo i znojenje. Migrena je uzrokovana preosjetljivošću tj. nekakvom sklonošću živčanog sustava (hiperekscitabilnost) da na vanjske podražaje reagira neurokemijskim promjenama. Kada se dosegne određeni prag aktiviraju se generatori migrene (nucl. raphe i locus ceruleus). Dolazi do povećanja cirkulacije u moždanom deblu, što aktivira simpatičke, 5-HT i noradrenergičke neurone, koji dovode do vazodilatacije meningealnih i velikih intrakranijalnih arterija. Dilataciju registriraju osjetni živčani završeci i to uglavnom n. trigeminusa. Nastupa otpuštanje tvari P i CGRP (calcitonin gene related pepitde), koji uzrokuju upalu i distenziju krvnih žila, što se manifestira osjećajem pulsirajuće boli. CGRP je snažan vazodilatator i njegova se koncentracija povećava za vrijeme migrenskog napadaja, te se smatra da uzrokuje centralnu hiperekscitabilnost i mijenja metabolizam mozga. U vazodilataciji važnu ulogu igra i dušikov oksid. Šireća depresija je sporo propagirajući val neuronalne i glijlne depolarizacije u trajanju od nekoliko minuta, koji se može razviti u moždanoj kori ili u drugim područjima mozga nakon električnih, mehaničkih ili kemijskih depolarizirajućih stimulacija. Kortikalna šireća depresija smatra se kao neurofiziološka korelacija s migrenskom aurom. Karakterizira ju Peterivno povećanje koncentracije izvanstaničnog K ⁺ i glutamata, kao i povećanje unutarstanične koncentracije Na ⁺ i Ca ² ⁺. Ovi ionski pomaci proizvode spore izravne struje koje se mogu dokazati mjerenjima. Kortikalna šireća depresija je povezana sa promjenama u kortikalnom protoka krvi kroz parenhim. Novija istraživanja su pokazala da su barem neki od podtipova migrene povezani sa disfunkcijom mitohondrija. Dokazi koji upućuju na moguću povezanost mitohondrija s migrenom su abnormalna funkcija mitohondrija koja rezultira velikim unutarstaničnim prodorom kalcijevih iona, pojačano stvaranje slobodnih radikala i manjkavost oksidativne fosforilacije, što u konačnici uzrokuje energijsku nestabilnost u neuronima i astrocitima, aktivirajući tako patogenetske mehanizme migrene, uključujući i šireću depresiju. Za određenih tvari koji imaju pozitivan učinak na metabolizam mitohondrija se pokazalp da su učinkoviti u liječenju migrene (riboflavin, koenzim Q10, magnezij, niacin, karnitin, topiramat i lipoična kiselina) Inicijatori migrene osim n.trigeminusa mogu biti cervikalni živci (C1 – C3) i aferentni podražaji iz kore mozga, talamusa i hipotalamusa. Dodatni uzrok migrene može biti lokalni defekt endogene kontrole boli zbog čega ne dolazi do inhibicije boli tj. nastupa dezinhibicija u nucl. tractus spinalis nervi trigemini. Neki lijekovi i hrana mogu potaknuti napadaj migrene, kao što su kontraceptivi, tiramini iz sira, nitriti iz slanine, feniletilalanin iz čokolade, te aditivi u hrani (glutamat). Drugi provocirajući čimbenici mogu biti hormonske oscilacije u menstruacijskom ciklusu, stresni događaji i fizički napor, klimatske promjene. Tipovi migrene:Migrena s aurom Aura prethodi napadaju migrene (5 – 20 minuta), a očituje se vidnim, osjetnim i govornim simptomima. Vidni se očituju kao pojava skotoma (bljesak, zvjezdice, geometrijski oblici), slijepih točki, gubitka vida, metamorfopsije (distorzija oblika, veličine i pozicije objekta u vidnom polju) i sličnih vidnih fenomena (˝heat shimmers˝). U početku su vidni simptomi lokalizirani paracentralno dok kasnije zahvaćaju cijelo unilateralno vidno polje. Osjetni simptomi uključuju parastezije, a govorni afaziju i disfaziju. Migrena s produljenom aurom Aura traje više od 60 minuta, a manje od 7 dana. Dulje trajanje aure može upučivati na tranzitorni ishemijski napad. Familijarna hemiplegička migrena Prisutna je mutacija za kalcijske voltažne kanale P/Q tipa, a očituje se aurom s hemiparezom. Bazilarna migrena Smatra se da vazodilatacija zahvaća arteriju bazilaris, a simptomi uključuju smetnje vida, disartriju, vertigo, tinitus, oslabljen sluh, dvoslike, ataksiju, bilateralne parastezije i pareze. U djece se može javiti inkontinencija. Aura bez migrene Ako se pojavljuje prvi puta u osobe s više od 40 godine treba posumnjati na tranzitorni ishemijsku ataku. U koliko napad migrene traje više od 72 sata, onda se zove status migrenosus. Najvažniji čimbenik koji pridonosi nastanku statusa je produljena pretjerana upotreba lijekova za liječenje migrene. Liječenje migrene Dva su glavna cilja u liječenju migrena, a to je terapija akutnog napada i prevencija razvoja novog napada migrene. Akutni napad migrene Kod akutnog napada migrene, u koliko bolovi nisu izrazito jaki, koriste se nesteroidni prouupalni lijekovi, acetilsalicilna kiselina i acetaminofen. Kofein može poboljšati učinak tih lijekova, a prema potrebi može se koristiti i antiemetik (blokator 5-HT3 receptora, ondansetron, granisetron). Kod jakih akutnih napadaja potrebno je dati oralne, intravenske, intranazalne ili brzo topljive sublingvalne preparate agonista 1B/1D receptora serotonina (triptani). Njihov uspjeh u liječenju migrene pripisuje se činjenici da djeluju na više mjesta kaskade razvoja migrene, koja uključuje smanjenje kortikalne hiperekscitabilnosti, smanjenju otpuštanja neuropeptida iz tkiva i blokiranjem duralnih neurovaskularnih učinaka, smanjenjem trigeminalnih aferentnih signala, suzbijanje ili ˝down regulacija˝ aktivacije moždanog debla, supresija talamičkog odgovora na bol, i konačno suprotstavljanje progresivnoj vazodilataciji. U brzo djelujuće triptane ubrajaju se almotriptan, eletriptan, rizatriptana, sumatriptan i zolmitriptana. U dugodjelujuće triptane spadaju naratriptan i frovatriptan. Triptani se preporučuju i u bolesnika sa slabijim glavoboljama, ali koje su otporne na liječenje običnim analgeticima. Butalbital (barbiturat sa srednje dugim vremenom djelovanja), ergotamin (dihidroergotamin), izometepten (simpatomimetik) i diklorfenazon se također često koriste nakon prethodno neuspjelih pokušaja liječenja. Moguće je koristiti i antagoniste dopaminskih receptora (antipsihotike). Dopaminski antagonisti su indicirani za liječenje mučnine ili psihoze i imaju stalnu ulogu u liječenju migrene. Antipsihotici djeluju kao antagonisti dopaminskih D2 receptora. Ovi lijekovi imaju i varijabilnu aktivnost kao antihistaminici i antikolinergici, te blokiraju a-adrenergične i neke vrste receptora za serotonin, ali njihovo djelovanje na dopaminske receptore vjerojatno je razlog za njihovu učinkovitost u liječenju mučnine, psihoze, akutne i kronične migrene. Neuroleptici su u nekim centrima hitne pomoći lijekovi prve linije za migrenu, osobito kod pacijenata s mučninom i povraćanjem. Mogu spriječiti razvoj migrene kada se uzimaju prije napada tj. za vrijeme pojave aure. Oni se također korisni u nekim specifičnim kliničkim situacijama, kao što su trudnice ili pacijenti koji imaju kontraindikacije za primjenu nekih specifičnih lijekova ili nesteroidnih protuupalnih lijekova. Korištenje antipsihotika zahtijeva posebnu pažnju kako bi se izbjegle moguće nuspojave nakon dugotrajnog liječenja kao što su sedacija, akatizia ili distoničke reakcije i neuroleptički maligni sindrom. Proklorperazin i metoklopramid su najčešće istraživani antipsihotici za liječenje migrene, a učinkovitost svakog je superiornija u odnosu na placebo. Kada se gore navedene terapijske opcije pokažu nedjelotvornim u bolesnika s teškim oblikom migrene ili ako su ti lijekovi kontraindicirani, koriste se ketorolak ( NSAID ) i antiemetici. Ako i ti lijekovi zakažu prelazi se na opioidne lijekove, koji se često koriste u hitnoj pomoći. Profilaktičko liječenje migrene Profilaktičko liječenje indicirano je za pacijente s čestim i rekurentnim glavoboljama. Ostale indikacije za preventivnu terapiju uključuju lošu reakciju ili razvoj negativnih učinaka na prethodno primijenjeni lijek, čestu potrebu za lijekovima s potencijalom za zlouporabu i razvojem ovisnosti, ili kada i povremene epizode migrene značajno ometaju dnevne aktivnosti bolesnika. Između napada, pacijenti s migrenom pokazuju abnormalnosti u kortikalnoj obradi informacija i smanjenje moždane mitohondrijske rezervne energije. Oba poremećaja su vjerojatno relevantna u patogenezi migrene i mogli bi biti ciljevi lijekova u profilaksi. Triciklički antidepresive , β - blokatori , blokatori kalcijevih kanala , natrij valproat , topiramat , gabapentin su najčešće korišteni profilaktički lijekovi . Antidepresivi, osobito triciklički antidepresivi, bili su temelj u profilaktičkoj terapiji migrene. Triciklički antidepresivi amitriptilin, nortriptilin i doksepin su glavna sredstva za profilaktičko liječenje migrene. Korištenje tih lijekova uzrokuje značajne nuspojave kod nekih pacijenata. Visoko afinitetni selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina i drugi noviji antidepresivi dali su razočaravajuće rezultate, te su se pokazali kao manje učinkoviti u liječenju migrene od starijih antidepresiva. U bolesnika koji imaju kao komorbiditet uz migrenu i depresiju, triciklički antidepresivi mogu liječiti oba stanja, ali može biti potrebno dodavanje novijih antidepresiva. Zbog antikolineričkih svojstava mogu pogoršati stanje glaukoma ili prostate. Beta blokatori su često propisivani lijekovi za profilaktičko liječenje migrene. Mnoga su dosadašnja klinička ispitivanja potvrdila da je propranolol učinkovit u profilaktičkom liječenju migrene. Ostali beta-blokatori , nadolol , metoprolol , atenolol , timolol i bisoprolol , su se također pokazali kao učinkoviti. Nasuprot tome, beta blokatori s intrinzičkom simpatičkom aktivnošću, kao što je alprenolol , oksprenolol , pindolol i acebutolol , nisu se pokazali učinkoviti u profilaksi migrene. Beta blokatori mogu uzrokovati kongestivne poremećaje srca, astmu ili razvoj dijabetesa. Blokatori kalcijevih kanala pokazali su učinkovitost u profilaksu migrene i cluster glavobolji. Konkretno, verapamil, s niskim profilom nuspojava, čini se kao obećavajuća alternativa trenutno dostupnim sredstvima za profilaktičko liječenje kronične glavobolje. Iako njegov točan mehanizam djelovanja nije nepoznat, verapamil uzrokuje vazodilataciju moždanih arterija i stupa u interakciju s serotoninskim sustavom koji je uključen u patogenezu migrene. Od ostalih blokatora kalcijevih kanala koristi se još nikardipin i flunarizin. Neki antiepileptici su se pokazali kao učinkovitim u kliničkoj praksi za profilaksu migrene. To se može objasniti različitim mehanizmima djelovanja tih lijekova u središnjem živčanom sustavu. Koriste se topiromat, valproat i gabapentin. Tonabersat je novi benzopiranski derivat koji blokira širenje kortikalne depresije koja se povezuje s napadima migrene. Za CGRP antagoniste (˝calcitonin gene related peptide˝ antagonist) se nedavno pokazalo da također inhibiraju kortikalno šireću depresiju, sugerirajući važnost aktivacije CGRP receptora u pokretanju i održavanju kortikalne depresije. Ponekad je potrebno Eksperimentiranje s različitim lijekovima kako bi se utvrdilo koji je lijek najučinkovitiji za svakog pojedinog pacijenta. Početni izbor može biti usmjeren prema postojećim komorbiditetima. Na primjer , ako postoje poteškoće sa spavanjem bilo bi poželjno propisivanje lijekova koji su više sedativni. Topiramat može imati prednost nad valproičnom kiselinom za one pacijente kod kojih postoji briga oko tjelesne težine. Istodobna prisutnost poremećaja raspoloženja može biti inicijativa za korištenje antidepresiva ili lijekova sa svojstvima stabilizacije raspoloženja. β - blokatora mogu pomoći u istodobnoj kontroli hipertenzije.
  19. Guillain-Barréov sindrom

    Guillain-Barréov sindrom (ponekad Landryjeva paraliza, ICD-10: G61.0) je akutna, obično brzoprogresivna no samoograničavajuća upalna polineuropatija karakterizirana mišićnom slabosti i blagim distalnim senzoričkim gubitkom. Vjeruje se da je uzrok autoimunosne prirode. Guillain-Barréov sindrom najčešća je stečena upalna neuropatija. Iako se uzrok ne razumije u potpunosti, vjeruje se da je autoimunosne prirode. Postoji nekoliko varijanti bolesti, u nekima predominira demijelinizacija, a druge zahvaćaju akson. U oko dvije trećine pacijenata sindrom započinje 5 dana do 3 tjedna nakon banalnih infekcija, kirurških zahvata ili cijepljenja. Infekcija je okidač u više od 50% pacijenata - česti patogeni su Campylobacter jejuni, enterički virusi, herpesvirusi (uključujući citomegalovirus i Epstein-Barrov virus), te Mycoplasma sp. Simptomi i znakovi Flacidna slabost predominira u većine pacijenata i uvijek je istaknutija nego senzoričke abnormalnosti - može biti najistaknutija proksimalno. Relativno simetrična slabost s parestezijama obično započinje u nogama i napreduje u ruke, no povremeno može započeti i u rukama ili glavi. U 90% pacijenata slabost doseže maksimum u trećem tjednu. Gube se duboki tetivni refleksi. Sfinkteri su obično pošteđeni. Lični i orofaringealni mišići su slabi u više od 50% pacijenata s teškim oblikom bolesti. Rezultat toga može biti dehidracija i pothranjenost. Respiratorna paraliza dovoljno teška za endotrahealnu intubaciju i mehaničku ventilaciju javlja se u oko 5 do 10% slučajeva. Manji dio pacijenata (moguće s varijantnim oblikom bolesti) imaju značajnu, po život opasnu disfunkciju autonomnog živčanog sustava koja uzrokuje fluktuacije krvnog tlaka, neprikladno lučenje ADH, srčane aritmije, GI stazu, urinarnu retenciju i pupilarne promjene. Neobična varijanta (Fisherova varijanta) može ozrokovati samo oftalmoparezu, ataksiju i arefleksiju. Dijagnoza Dijagnoza je primarno klinička. Slične akutne slabosti mogu biti rezultat myastheniae gravis, botulizma, poliomielitisa, paralize zbog krpelja, infekcije virusom Zapadnog Nila, te metaboličkih neuropatija, no od Guillain-Barréova sindroma se razlikuju po sljedećem:myasthenia gravis je intermitentna i pogoršava je napor; botulizam može uzrokovati fiksirane dilatirane zjenice (u oko 50% slučajeva) i istaknutu disfunkciju kranijalnih živaca s očuvanim normalnim osjetom; poliomijelitis se obično javlja epidemijski; paraliza zbog krpelja obično uzrokuje uzlaznu paralizu no štedi osjet; virus Zapadnog Nila uzrokuje glavobolju, vrućicu i asimetričnu flacidnu paralizu no štedi osjet; metaboličke neuropatije javljaju se s kroničnim metaboličkim poremećajima. Rade se testovi za infektivne bolesti i testovi imunološke disfunkcije, uključujući testove za hepatitis i HIV i elektroforeza serumskih proteina. Ako se sumnja na Guillain-Barréov sindrom, pacijente valja primiti u bolnicu za elektrodiagnostičko testiranje (testovi provodnosti živaca i elektromiografiju), analizu cerebrospinalne tekućine, te praćenje mjerenjem forsiranog vitalnog kapaciteta svakih 6 do 8 sati. Inicijalno elektrodiagnostičko testiranje otkriva sporu brzinu provođenja živaca i dokaze segmentalne demijelinizacije u dvije trećine pacijenata; ipak, normalni rezultati ne isključuju dijagnozu i ne bi trebali odgađati terapiju. Analiza cerebrospinalnog likvora može otkriti albuminocitološku disocijaciju (povišene proteine no normalan broj bijelih krvnih stanica), no ovo se ne mora pojaviti i u periodu do tjedan dana i uopće se ne razvija u oko 10% pacijenata. Prognoza Guillain-Barréov sindrom fatalan je u manje od 2% slučajeva. Većini pacijenata se stanje znatno popravlja tijekom mjeseci, no oko 30% odraslih osoba i veći postotak djece imaju neku rezidualnu slabost nakon 3 godine. Pacijenti s rezidualnim defektima mogu trebati fizikalnu terapiju, ortopedska pomagala ili operativne zahvate. Nakon inicijalnog poboljšanja, 3 do 10% pacijenata razvije kroničnu upalnu demijelinizirajuću polineuropatiju (CIPD). Liječenje Guillain-Barréov sindrom medicinsko je hitno stanje, koje zahtijeva konstantno praćenje i potporu vitalnih funkcija, tipično u jedinicama intenzivne njege. Forsirani vitalni kapacitet valja često mjeriti tako da se može potpomoći respiracija ako je to potrebno - ako je vitalni kapacitet ispod 15 mL/kg, indicirana je endotrahealna intubacija. Drugi opasan znak jest nemogućnost podizanja glave s jastuka fleksiranjem vrata - često se razvija simultano sa slabosti freničnog živca (ošit). Ako je oralno uzimanje tekućine otežano, daju se tekućine intravenski koliko je potrebno za održavanje volumena urina bar 1 do 1.5 litara dnevno. Ekstremitete valja zaštititi od traume i pritiska odmora u krevetu. Terapija toplinom pomaže olakšanju boli. Imobilizaciju, koja može uzrokovati ankilozu i kontrakture, valja izbjegavati. Valja poticati kretanje pacijenta kada se akutni simptomi utišaju. Heparin 5000 jedinica subkutano dva puta dnevno pomaže sprečavanju venske tromboze u pacijenata vezanih uz krevet. Ako se da rano, IVIG (intravenski imunoglobulin) 400 mg/kg IV jednom dnevno tijekom pet uzastopnih dana prvi je izbor terapije, ima neke beneficije do mjesec dana od početka bolesti. Izmjena plazme pomaže ako se napravi dovoljno rano i upotrebljava se ako je IVIG neučinkovit. Izmjena plazme je relativno sigurna, skraćuje tijek bolesti i vrijeme boravka u bolnici, te smanjuje rizik smrtnosti i incidenciju trajne paralize. Izmjena plazme otklanja prethodno primijenjeni IVIG, poništavajući njegovu korisnost, i ne treba je raditi tijekom ili brzo nakon primjene IVIG-a. Preporučuje se čekanje bar 2 do 3 dana nakon primjene IVIG-a. Kortikosteroidi ne poboljšavaju stanje i zapravo mogu pogoršati ishod Guillain-Barréova sindroma.
  20. Poremećaji pokreta obuhvaćaju niz bolesti s donekle sličnim simptomima. Možemo ih podijeliti u dvije kategorije, a to su hiperkinetički poremećaji ( tremor, koreja, hemibalizam, distonija, mioklonus i tikovi ) i hipokinetički poremećaji ( bradikinezija, rigor, akinetički tremor ). Najčešća bolest iz ove skupine je parkinsonova bolest, koja spada u hipokinetičke poremećaje. Parkinsonova bolest je progresivna neurodegenerativna bolest koju karakterizira pojava tremora u mirovanju, usporenih i siromašnih pokreta ( bradikinezija ), povećan mišićni tonus ( rigor ) i gubitak posturalnih refleksa. Također dolazi i do pojave nemotoričkih simptoma, kao što je depresija, smanjenje kognitivnih funkcija, demencija i halucinacije. Uzrok je nepoznat, ali kao mogući uzroci navode se oksidativni stres ili neurotoksično djelovanje raznih supstanci. Određene oblike ove bolesti uzrokuju i genske mutacije koje zajedno s čimbenicima okoliša dovode do razvoja bolesti. U bazalnim ganglijima dolazi do smanjenje koncentracije dopamina, a najznačajnije je propadanje dopaminergičkih neurona u substancij nigri ( substantia nigra pars comptacta ), koja obiluje željezom i zbog toga je podložna oštećenju slobodnim radikalima. U terapiji se upravo zbog smanjene koncentracije dopamina primjenjuju lijekovi koji će smanjiti taj deficit. Koristi se i neuroprotektivno liječenje i antikolinergici. Liječenje je uglavnom simptomatsko, ali se usporuje progresija same bolesti i znatno poboljšava kvaliteta života. LEVODOPA Levodopa predstavlja zlatni standard u liječenju parkinsonove bolesti. Primjenom dopamina intravenskim putem ne dolazi do smanjenja simptoma parkinsonove bolesti, iako se u krvi mogu postići visoke koncentracije dopamina. Razlog neuspješnog liječenje dopaminom leži u nemogućnosti dopamina da prođe hemato-encefaličnu barijeru ( krvno-moždana barijera ), te se stoga primjenjuje (-)-3-(3,4-dihidroksifenil)-L-alanin ili Levodopa ( L-Dopa ), neposredni prekursor dopamina, koji je supstrat transportera za L-aminokiseline i zbog toga uspješno prolazi krvno-moždanu barijeru. Ulaskom u središnji živčani sustav L-dopa se dekarboksilira u dopamin. Levodopa je aminokiselina koja je prekursor dopaminu i noradrenalinu. Brzo se apsorbira iz tankog crijeva i apsorpcija je ovisno o pH i brzini pražnjenja želudca. Hrana utječe na apsorpciju. Druge aminokiseline koje se paralelno s Levodopom nađu u tankom crijevu mogu interferirati s apsorpcijom jer se natječu zajedno s levodopom za vezna mjesta na transporterima na mukozi tankog crijeva, pa treba izbjegavati uzimanje levodope s hranom bogatom proteinima. Vršne plazmatske koncentracije dosežu se nakon 1-2 sata, a poluvijek eliminacije iznosi 1 – 3 sata. Doze lijeka koje se primjenjuju moraju biti velike jer svega 1-3% levodope uistinu dospije u središnji živčani sustav, dok se veći dio lijeka metabolizira u dopamin, koji ne prolazi krvno-moždanu barijeru, homovaniličnu kiselinu i dihidroksifeniloctenu kiselinu. Ako se koriste inhibitori dopa-dekarboksilaze može se zaustaviti pretvorba L-dope na periferiji i tako osigurati veća količina L-dopa za ulazak u središnji živčani sustav, a i potrebna je manja doza lijeka. Praktično se levodopa uvijek primjenjuje u fiksnoj kombinaciji s karbidopom ili benserazidom ( inhibitori periferne dopa-dekarboksilaze ). Ta kombinacija postoji i u obliku gela za intraduodenalnu primjenu koja se pokazala boljom od većina oralnih pripravaka. Postoje i kombinacije s entakaponom ( inhibitor katekol-O-metiltransferaze ). Također se pokazalo na životinjskim modelima da bi primjena levodope u obliku vodotopljive levodope metil-ester hidroklorid za nazalnu primjenu moglo biti učinkovitije u liječenju jer se postiže veća bioraspoloživost od oralnih i intravenskih pripravaka. U razvoju je i pripravak XP21279-karbidopa. XP21279 je predlijek koji se karboksilesterazama pretvara u levodopu. Pokazalo se da ima značajno manju varijabilnost u vršnoj koncentraciji, nego kombinacija levodopa-karbidopa. A - Monoterapija levodopom. Samo 1-3% primijenjene doze uistinu dospije u središnji živčani sustav, dok ostatak biva ili u tankom crijevu ili u krvotoku metaboliziran putem dekarboksilaze ili katekol-O-metiltransferazom u dopamin ili 3-OMD. B - Primjena Levodope zajedno s inhibitorima dopa-dekarboksilaze. Dolazi do povećane količine levodope koja stigne u CNS, ali se zbog blokade jednom metaboličkog puta povećava se drugi ( raste koncentracija 3-OMD ) C - Primjena levodope zajedno s inhibitorima doba-dekarboksilaze i inhibitorima katekol-O-metiltransferaze. Prvih 3 do 5 godina levodopa je učinkovita, ali kasnije počinje slabiti učinak, te se pojavljuju ˝on˝ i ˝off˝ razdoblja. To su razdoblja karakterizirana iznenadnim gubitkom terapijskog učinka, što uzrokuje zakočenost bolesnika i nastaju simptomi parkinsonizma koji se ne mogu kontrolirati. Razlog vjerojatno leži u daljnjem napredovanju neurodegeneracije dopaminergičkih neurona, koji gube mogućnost pohranjivanja i izlučivanja levodope tj. dopamina. Štetni učinci levodope mogu biti mnogobrojni, a uključuju:Nuspojave vezani uz probavni sustav češće su ako se ne primjenjuju inhibitori periferne dopa-dekarboksilaze, a to su u 80% pacijenata anoreksija, mučninca i povraćanje. Mogu se izbjeći razdjeljivanjem doze, uzimanjem lijeka s hranom i postupnih povećanjem doze. Uzimanje antacida 30 do 60 minuta prije levodope mogu također ublažiti nuspojave. Smatra se da je povraćanje uzrokovano stimulacijom kemoreceptorne okidačke zone u moždanom deblu, gdje ne postoji krvno-moždana barijera. S vremenom se razvija toleranciaj na emetski učinak. U kombinaciji s npr. karbidopom nuspojave vezane uz probavni sustav se pojavljuju u samo 20% pacijenata, a mogu se primjenjivat i više doze. Učinci na kardiovaskularni sustav uključuju pojavu aritmija ( tahiaritmije, ventrikularne ekstrasistole i atrijske fibrilacije ), a objašnjavaju se povećanom sintezom katekolamina na periferiji. Ove nuspojave su rijetke, pa čak i u bolesnika koji kao komorbiditet imaju srčane bolesti. Diskinezije nastaju u 80% bolesnika koji se dugoročno liječe levodopom. Pojavnost simptoma ovisi o dozi, a često se pojavljuje kod vršnih terapijskih doza. Razlog je vjerojatno povećana osjetljivost. Bihevioralni učinci kao što je depresija, anksioznost, agitacije, insomnia, pospanost, konfuzije, deluzije, halucinacije i euforija. Atipični antipsihotici mogu pomoći u suzbijanju ovih nuspojava. Ostale nuspojave koje se mogu pojaviti kod primjene l-dope su akutni glaukom, pozitivan coombsov test, hemoliza, navala vrućice, napad gihta, poremećaj mirisa ili okusa, obojenost sline i urina, prijapizmi, porast razine ureje u krvi ili porast nekih enzima ( transaminaze, alkalne fosfataze ). Piridoksin ( vitamin B6 ) pojačava periferni metabolizam levodope i smanjuju učinkovitost. Ako se primjenjuje sa inhibitorima MAO-A može nastupiti hipertenzivna kriza. Kontraindikacije za primjenu levodope su bolesnici s glaukomom i psihotični bolesnici. Kod bolesnika s peptičnim ulkusom povećava se rizik od krvarenja, a u bolesnika s anamnezom melanoma ili sa sumnjivim kožnim lezijama može aktivirati zloćudni melanom jer je l-dopa prekursor melanina. AGONISTI DOPAMINSKIH RECEPTORA Za razliku od levodope, koja prolazi pretvorbu na periferiji i u središnjem živčanu sustavu, agonisti dopaminskih receptora izravno djeluju na dopaminske receptore. Nemaju toksičnih metabolita i ne natječu se s drugim tvarima za vezna mjesta na transporterima pri apsorpciji i prolasku krvno-moždane barijere. Imaju manje nuspojava i mogu selektivno djelovat na samo jednu vrstu dopaminskog receptora. Među agonistima dopamskih receptora ne ističe se ni jedan lijek kao superiorniji nad drugim, ali postoji individualna razlika kod pacijenata na koji će agonist bolje reagirat. Pokazalo se da rana primjena agonista dopamina smanjuje učestalost motoričkih fluktuacija i diskinezija u kasnijoj fazi parkinsonove bolesti. Dva starija lijeka iz ove skupine, bromokriptin, koji djeluje na D2-receptore, i pergolid, ergot derivat koji djeluje na D1 i D2-receptore, su učinkoviti u kontroli simptoma, ali je njihova uporaba limitirana zbog neželjenih učinaka ( mučnina, povraćanje i somnolencija ). Pergolid uzrokuje i bolesti srčanih zalistaka. Zbog navedenih nuspojava dva gore navedena lijeka su zamijenjena pramipeksolom i ropinirolom, koji se mogu koristiti u monoterapiji ili u politerapiji s levodopom, pri čemu kod pacijenata umanjuju fluktuacije odgovora na levodopu. Pramipeksol pokazuje najveći afinitet za D3-receptore. Brzo se apsorbira i postiže vršne plazmatske koncentracije za 2 sata, a eliminira se uglavnom u neizmijenjenom obliku. Koristi se i kao monoterapija parkinsonove bolesti, a omoguće u politerapiji smanjivanje doze levodope. Pramipeksol ima i neuroprotektivne učinke jer djeluje kao hvatač vodikovog peroksida. Ropinirol je selektivni D2 agonist koji se metabolizira CYP1A2, pa je potrebno obratiti pažnju ako se istovremeno pripisuju lijekovi koji mogu inducirati ili inhibirati taj enzim kako bi se izbjegle nepredvidljive promjene u klirensu ropinirola. Oba lijeka mogu uzrokovati somnolenciju, pojavu halucinacija, a novija istraživanja upućuju na pojavu kompulzivnog ponašanja kao npr. kockanje, prejedanje i seksualni ekscesi. Dodatna loša farmakokinetska karakteristika agonista dopamina je kratko poluvrijeme eliminacije od 6 – 8 sati, što zahtjeva doziranje tri puta dnevno, ali su dostupni formulacije koje se mogu jednom dnevno dozirati. Rotigotin je noviji agonist dopamina koji je dostupan kao transdermalni pripravak. Koristan je kao monoterapija u početnim stadijima parkinsonove bolesti, a navodno omogućuju kontinuiranu stimulaciju. U istraživanjima na staničnim kulturama pokazalo se da bi rotigotin mogao imati i neuroprotektivni učinak jer smanjuje toksični učinak slobodnih radikala nastalih ekscesivnom glutaminergičnom aktivnošću zbog dezinhibicije subtalamičkih jezgara. Kod primjene transdermalnih pripravaka češće su nuspojave na mjestu aplikacije ( crvenilo kože, osip, svrbež, žareći bolovi ) Apomorfin je potentan dopaminski agonist, koji se primjenjuje kao subkutana injekcija s brzom i kompletnom apsorpcijom, a pokazao se djelotvornim u kontroli akinizije u ˝off˝ razdoblju liječenja levodopom kada su pacijenti gotovo nepokretni. Učinak nastupa za 20 minuta, a traje 2 sata. Mučnina je česta i izražena nuspojava, pa se preporučuje premedikacija nekim antiemetikom ( trimetobenzamidom ). Ostale nuspojave mogu biti halucinacije, diskinezije, promjene raspoloženja, disritmije i arterijska hipotenzija. INHIBITORI MONOAMINOKSIDAZE Za liječenje parkinsonizma levodopom bitna je inhibicija monoaminoksidaze-B ( MAO-B ) koja je donekle selektivna za dopamin, dok monoaminoksidaza-A razgrađuje noradrenalin, serotonin i dopamin. MAO-B je rasprostranjena u jetri, trombocitima i mozgu. Nalazi se u serotoninergičnim i histaminergičnim neuronima, a čini se da nije prisutna u dopaminergičnim neuronima. Za razliku od neselektivnih MAO inhibitora, selektivni pokazuju manje perifernih nuspojava. Selegilin je selektivni ireverzibilni inhibitor MAO-B, dok u visokim dozama inhibira i MAO-A. Kao monoterapija ima neznatan učinak, dok u terapiji s levodopom produljuje djelovanje i pojačava učinak levodope. Djeluje tako da sprječava ekstraneuronalnu degradaciju dopamina. Upitno je da li selegelin usporuje progresiju bolesti. U visokim dozama djelotvoran je i protiv depresije i demencije u starijih pacijenata. Ima složen metabolički put putem mikrosomalnih enzima, koji uključuje više različitih metabolita od koji su najvažniji dezmetilselegilin, (-)-metamfetamin i (-)-amfetamin i selegilin-N-oksid. Selegilin ima i neuroprotektivni učinak koji je bifazičnog karaktera jer u nižim dozama djeluje antiapoptotički, dok u višim proapoptotički. Rasagilin je lijek sličan selegilinu koji potentnije inhibira MAO-B i može se rabiti kao simptomatska monoterapija u ranim stadijima parkinsonove bolesti. Dobro se tolerira, poboljšava motoriku u oboljelih od parkinsonove bolesti i smanjuje motoričke komplikacije. Inhibitori MAO ne smiju se rabiti zajedno sa antidepresivnim lijekovima ( SSRI ) zbog opasnosti razvoja serotoninskog sindroma, a također se treba izbjegavati primjena levodopa sa neselektivnim inhibitorima MAO zbog nastupa hipertenzivne krize. INHIBITORI KATEKOL-O-METILTRANSFERAZE Primjenom levodope zajedno sa inhibitorima dopa-dekarboksilaze povećava druge metaboličke putove, kao npr. pretvorba u 3-O-metildopu ( 3-OMD ) putem katekol-O-metiltransferaze. Posljedica je povećanje koncentracije 3-OMD koji se natječe sa vezna mjesta na transporterima u tankom crijevu i na hemato-encefaličnoj barijeri, što dovodi do manjeg dolaske l-dope u središnji živčani sustav i posljedično manjeg željenog učinka lijeka. Povećane koncentracije 3-OMD imaju kao posljedicu i povećanje koncentracije homocisteina jer katekol-O-metiltransferaza za pretvorbu l-dope u 3-OMD koristi Mg2+ i S-adenozilmetionin koji je donor metilne skupine, te iz njega nastaje S-adenozilhomocistein i posljedično homocistein. Poznato je da homocistein inducira vaskularne bolesti i pokazalo se da su učestalije vaskularne bolesti i ishemijske bolesti miokarda u pacijenata liječenih od parkinsonove bolesti. Entakapon i tolkapon selektivni su inhibitori katekol-O-metiltransferaze ( COMT ). Rezultat njihove primjene je produljeno vrijeme djelovanja l-dope zbog smanjena klirensa, a povećane bioraspoloživosti. Oba se lijeka brzo apsorbiraju, vežu se za plazmatske proteine, eliminiraju se pretežito metabolizmom i poluvijek eliminacije iznosi oko 2 sata. Za razliku od entakapona, koji ima uglavnom periferne učinke, tolkapon djeluje i na periferiji i u SŽS-u. Zbog prijavljenih slučaja hepatotoksičnosti kod primjene tolkapona, preporučuje se primjena entakapona. Stalevo je fiksna kombinacija l-dope, karbidope i entakapona u tri jačine. Može se koristiti u bolesnika s motoričkim fluktuacijama. Šteni učinci uključuju pojavu diskinezije, mučnine, konfuzije, proljeva, abdominalnih bolova, ortostatske hipotenzije, poremećaje spavanja i narančastu obojenost urina. AMANTADIN Amantadin je antivirusni lijek koji vjerojatno potencija dopaminergičnu transmisiju. Antagonizira adenozinske A2 - receptore koji mogu inhibirati aktivnost D2 – receptora. Kao ostali mehanizmi djelovanja moguća je inhibicija ponovne pohrane amina putem NAT ili direktno djelovanje na dopaminske receptore. Ima antikolinergička i antiglutaminergička svojstva. Lijek je manje učinkovit od levodope ili bromokriptina i njegov učinak vremenom slabi. Smanjuje tremor i povoljno djeluje na diskinezije uzrokovane levodopom. U pacijenata gdje poremećaj hoda i govora ne reagira na levodopu, amantadin se pokazao kao moguća dobra alternativa. Šteni učinci sliče donekle onima levodope, koji nestaju nakon prekida primjene:motorički nemir, depresija, razdražljivost, nesanica, agitacija, halucinacije i konvulzije teleangiektazije, periferni edemi, glavobolja, zatajenje srca, ortostatska hipotenzija retencija urina probavni poremećaji ( anoreksija, mučnina, abominalni bolovi, opstipacija, suhoća usta ) poremećaji funkcije endotela i razvoj kornealnog edema. ANTAGONISTI MUSKARINSKIH RECEPTORA Primjenom antimuskarinskih lijekova smanjuje se tremor i rigidnost, ali ne djeluju na bradikineziju. Neki od lijekova koji se rabe su benztropin , biperidin, orfenadrin, prociklidin i triheksifenidil. Primjenjuju se kao monoterapija ili u kombinaciji s agonistima dopamina u tremor-dominantnom obliku parkinsonove bolesti. Utječu u manjoj mjeri na rigor i bradikineziju. Započinje se niskom dozom koja se postepeno povećava dok se ne postigne terapijski učinak ili do pojave štetnih učinak ( diskinezije, suhoća usta i ostali antimuskarinski učinci ), koji su izraženiji u osoba starijih od 70 godina, te se kod njih zbog izraženog tremora primjenjuju slabiji antikolinergici ( amitriptilin ). Ne smije se naglo prekinuti liječenje zbog mogućnosti egzacerbacije parkinsonizma. OSTALI LIJEKOVIBenzodiazepini se koriste u malim dozama od 0,5 mg za liječenju anksioznosti koja može pogoršati motoričke funkcije. Atipični antipsihotici primjenjuje se za liječenje halucinacija i drugih psihotičnih manifestacija ( kvetiapin, klozapin ). Za oslabljene kognitivne funkcije može se rabiti rivastigmin ( inhibitor acetil i butiril kolinesteraze, primjenjuje se zajedno s hranom radi sprječavanja mučnine i povraćanja ), memantin ( antidementni lijek koji djeluje na NMDA receptore, 5-HT3 – receptore, nikotinske receptore i D2 - receptore ), donepezil ( reverzibilan i visokopotentan inhibitor kolinesteraze s minimalnim utjecajem na perifernu kolinesterazu; ima najbolji učinak na kognitivne funkcije ) ili galantamin ( selektivni kompetitivni inhibitor acetil-kolinesteraze koji pojačava kolinergičku nikotinsku transmisiju modulacijom nikotinskih receptora ) Antidepresivi i anksiolitici se rabe za terapiju afektivnih poremećaja. NEUROKIRURŠKO LIJEČENJE Kirurgija se primjenjuje kada lijekovi pokazuju slabu učinkovitost ili kada pacijenti više ne podnose liječenje levodopom. Talamotomija, prekid sveza talamičkih neurona, primjenjuje se uglavnom u svrhu smanjivanja tremora. Moguća je i palidotomija koja se sastoji od unilateralnog stereotaktičkog prekidanja sveza globusa palidusa. Koristi se i stimulacija bazalnih ganglija implantacijom elektroda. Sam zahvat se sastoji u postavljanju elektroda u globus palidus, u subtalamičku jezgru ili ako se radi o tremor-dominantnom obliku parkinsonizma i u ventralnu intermedijarnu jezgru talamusa. Najčešće bilateralno smještene elektrode su spojene s pulsnim generatorom smještenog subkutano ispod klavikule ( slično kao i kod ugradnje pacemakera ), koji generira visokofrekventnu elektrostimulaciju. ,Sama progresija bolesti se ne smanjuje ovim zahvatom, iako se smanjuje potreba za lijekovima.
  21. Uživajte !   Prezentacije iz neurologije MedRi.rar
  22. Ozljede kralježnice doc.dr.sc. Goran Bajek Katedra za kirurgiju Medicinskog fakulteta u Rijeci Uvod Neurološka procjena Traumatska ozljeda kralješnične moždine Dijagnostički postupci Stabilnost kralješnice Klasifikacija prijeloma kralješnice Ozljede kralješnice Operacijski zahvati na kralješnici Osteoporotički prijelom kralješnice Liječenje 40 stranica – PDF 1,72 mb doc.Bajek MedRi Ozljede kralježnice.pdf
  23. Ne znam hoće li kome pomoći, ali evo ultra skraćeno poglavlje neuronkologije iz kompendija. Mislim da je ovo dovoljno, barem kod Miklića bilo. NEURONKOLOGIJA.pdf
  24. Kleine-Levinov sindrom

    Kleine-Levinov sindrom, KLS ili "sindrom uspavane ljepotice" (ICD-10 G47.8) je neurološki poremeæaj karakteriziran ponavljanim periodima pretjerane kolièine sna, povezanih s poremeæajima ponašanja i kognitivnim smetnjama, megafagijom (pretjeranim apetitom) i, rijeðe, seksualnom disinhibicijom. Te se ozbiljne epizode izmjenjuju s periodima bez ikakvih simptoma, a normalni san i ponašanje tipièno traju mjesecima do godinama. KLS primarno zahvaæa adolescente te je samoogranièavajuæa bolest; prestanak epizoda tipièno se javlja rano u odrasloj dobi.. U poèetku epizode pacijent postaje pospan i spava veæinu dana i noæi (hipersomnolencija), budeæi se samo radi hrane i drugih fizioloških potreba. Dok je budan, pacijentovo ponašanje je promijenjeno, s èestim pokazivanjem konfuzije, dezorijentacije, letargije i apatije. Osobe ne mogu obavljati svakodnevne dužnosti i brinuti se za sebe. Veæina je u krevetu, umorna te nekomunikativna èak i u periodima budnosti. Veæina pacijenata prijavljuje kako im se sve èini izvan fokusa, te da su hipersenzitivni na buku i svjetlo. Želja za hranom (kompulzivna hiperfagija) takoðer se javlja. Uzrok nije poznat, no spekulira se nasljednim predispozicijama i autoimunosnim poremeæajem koji rezultira ovim stanjem. Ovi prijedlozi ne moraju biti meðusobno iskljuèivi, dok je rezultat neispravno funkcioniranje dijela mozga koji pomaže u regulaciji funkcija poput sna, apetita i tjelesne temperature. Nedavne studije takoðer sugeriraju da može postojati povezanost s deficijencijom gustoæe dopaminskih transportera u donjem striatumu.