Search the Community

Showing results for tags 'otorinolaringologija'.

  • Search By Tags

    Type tags separated by commas.
  • Search By Author

Content Type


Forum

  • About the site
    • Forum Rules & Getting Started
    • Feedback, Suggestions & Support
    • Introduction
  • Download Section
    • Pretklinički predmeti
    • Klinički predmeti
  • Perpetuum-lab
    • MEF Zagreb
    • MEF Rijeka (MedRi)
    • MEF Split (MefSt)
    • MF Sarajevo & MF Tuzla & MF Beograd
    • Doctors' Lounge
    • Portal
    • Forum Nazionale y Internazionale
    • Ispit zrelosti
    • Oglasnik
  • General
    • Studentski život
    • Kreativni kutak
    • Etika, filozofija, religija
    • Politika, bez cenzure
    • Jadranka Kosor ™

Categories

  • Ošteæenje stanice
  • Upala i imunopatologija
  • Hemodinamièki poremeæaji
  • Novotvorine
  • Bolesti okoliša i prehrane
  • Srce
  • Dišni sustav
  • Glava i vrat
  • Jetra
  • Bubrezi
  • Muški spolni sustav i urinarni sustav
  • Ženski spolni sustav
  • Kosti i zglobovi
  • Endokrini sustav
  • Koža

Categories

  • A-B
  • C-D
  • E-F
  • G-H
  • I-J
  • K-L
  • M-N
  • O-P
  • Q-R
  • S-T
  • U-V
  • W-Z

Categories

  • Opæa patologija
  • Bolesti krvnih žila
  • Bolesti srca
  • Bolesti krvotvornih organa i limfnih èvorova
  • Bolesti pluæa i medijastinuma
  • Bolesti probavnog sustava
  • Bolesti jetre i bilijarnog sustava
  • Bolesti gušteraèe
  • Bolesti bubrega i mokraænog sustava
  • Bolesti muškog i ženskog spolnog sustava i dojke
  • Bolesti kože, kostiju, zglobova i mekih tkiva
  • Bolesti perifernog i središnjeg živèanog sustava

Categories

  • Anatomski termini i njihove derivacije

Categories

  • Anatomija
  • Patologija
  • Interna medicina
    • EKG vodiè
  • Traumatologija
  • Farmakologija
  • Mikrobiologija
  • Fiziologija
  • Propedeutika
    • Kardiovaskularni sustav
    • Respiratorni sustav
  • Biokemija
  • Neurologija
  • Praktièni postupci
  • Znanstveni rad

Categories

  • Anatomija
    • Središnji živèani sustav
  • Histologija
    • Epitelno tkivo
    • Vezivno tkivo
    • Hrskavica
    • Koštano tkivo
    • Mišiæno tkivo
  • Patologija
    • Bubrezi
    • Opæa patologija
    • Urinarni trakt
  • MKBK II

Categories

There are no results to display.

Categories

There are no results to display.


Found 8 results

  1. Stari nastavni tekst iz Medicinara, još uvijek potreban. Disekcije vrata Virag.pdf
  2. Kiesselbachov pleksus

    Kiesselbachov pleksus je naziv za anastomozu četiriju arterija smještenih u istoimenom području (Kiesselbachovo područje, Littleovo područje) i krvlju opskrbljuju nosni septum. Kiesselbachov pleksus čine: anteriorna etmoidalna arterija (lat. a. ethmoidalis anterior), ogranak oftalmične arterije;sfenopalatina arterija (a. sphenopalatina) ogranak maksilarne arterije;velika nepčana arterija (a. palatina major), ogranak maksilarne arterije;septalni ogranak superiorne labijalne arterije (ramus septalis arteriae labialis superior), ogranka facijalne arterije. 90% krvarenja nosa dolazi iz Kiesselbachovog pleksusa, kako je ono izloženo sušenju zbog udisanja zraka.
  3. Infekcije uha - otitis media

    Otitis media acutaAkutna upala srednjeg uha može se podijeliti u tri stadija: Prvi stadij je eksudativna upala i traje 1-2 dana. Dolazi do povišene tjelesne temperature (39-40ºC), bolova, koji su intenzivniji noću, pulsiranja u uhu, nagluhosti i šuma u ušima, te do bolne osjetljivosti mastoida na pritisak. Kod starijih bolesnika simptomi ovog stadija mogu biti blaži, pa uopće ne mora doći do povišene tjelesne temperature. Drugij stadij je stadij demarkacije i traje od 3 do 8 dana. Ukoliko je došlo do nakupljanja eksudata u srednjem uhu, u ovom stadiju bubnjić može spontano perforirati, poslije čega pada temperatura i smanjuje se bol u uhu. Ovaj stadij može kraće trajati ukoliko se na vrijeme primijene antibiotici, analgetici i vazokonstriktori, koji ujedno i sprečavaju spontanu perforaciju bubnjića. Treći stadij traje 2 – 4 tjedna, kada se sve vraća na normalu: nestaje nagluhost, bol, temperatura i pulsiranje u uhu. Dijagnoza se postavlja anamnezom, otoskopijom, a po potrebi i pretragama poput akumetrije, tonskog audiograma, timpanograma i RTG snimkama. U prvom stadiju otoskopija pokazuje hiperemiju i zamućenje površine bubnjića. Nestaju vidljive strukture malleusa, gubi se trokutasti odsjaj na bubnjiću. U drugom stadiju upale cijeli bubnjić je crven, a kod bolesnika se javlja provodno oštećenje sluha. Osim crvenila bubnjić može biti i izbočen ili pulsira, ili se vidi nivo eksudata u srednjem uhu. Bubnjić može spontano perforirati, što se vidi kao rupica malog promjera, kroz koju izlazi eksudat. RTG snimke mastoida po Schuelleru mogu pokazivati zamućenje mastoidnih ćelija. U trećem stadiju crvenilo se gubi, ponovno se javlja trokutasti odsjaj na bubnjiću, više nema izbočenosti niti pulsiranja, a ukoliko je došlo do perforacije bubnjića u drugom stadiju bolesti, vidi se ožiljak na mjestu perforacije. Sluh se vraća u normalu, nestaju šumovi. RTG snimka mastoida pokazuje da više nema zamućenja mastoidnih ćelija. Terapija akutne upale uha najčešće je konzervativna, a može biti i operativna. Konzervativna terapija sastoji se u davanju sistemskih antibiotika širokog spektra (npr. amoksicilina) u trajanju od 10 dana. Uz to se daju analgetici, kako bi smanjili bol, te vazokonstriktorske kapi u nos (napr. efedrin, naphasolin i sl.), za dekongestiju sluznice nazofarinksa, koja okružuje faringealno ušće eustachijeve tube. To je naročito važno, jer prohodna Eustahijeva tuba omogućuje urednu ventilaciju srednjeg uha, a time i brži oporavak bolesnika. Otitis media chronica Kronična upala srednjeg uha nastane ako se akutna upala ne liječi dostatno i pravovremeno, ako postoji patološki proces u području nosa i epifarinksa, ako su uzročnici jako virulentni, te ako je otpornost sluznice srednjeg uha smanjena, kao i otpornost cijelog organizma. Također, ukoliko funkcija Eustachijeve tube nije uredna, pa aerizacija i drenaža bubnjišta nije dostatna, vremenom može nastati kronična upala srednjeg uha. Kronična upala srednjeg uha obično je praćena perforacijom bubnjića. Ona može nastati na bilo kojem dijelu bubnjića; u pars tensi, u Schrapnellovoj membrani, može biti subtotalna ili totalna. Oko perforacije dešavaju se dvije stvari: stanice sluznice rastu iz bubnjišta prema van, a stanice kože nastoje urasti u bubnjište. O tome koji će proces prevladati ovisi i daljnji tijek bolesti. Perforacija može biti točkasta, bubrežasta, okrugla, ovalna ili nepravilna, a može se javiti centralno ili periferno u odnosu na anulus tympanicus. Kroz perforaciju, pri kroničnoj upali srednjeg uha, obično curi efluvij. To je sekret, koji može biti serozan, mukozan, gnojan i hemoragičan. U pravilu neugodno zaudara. Pošto istječe u zvukovod i kroz ušku, može macerirati kožu, pa nastanu reaktivne upala zvukovoda i uške. Ukoliko to dulje potraje, može nastati suženje zvukovoda, kao i stvaranje granulacija i polipa iz srednjeg uha u zvukovod. Sluznica srednjeg uha je zadebljana, pločaste stanice metaplaziraju u kubične i vrčaste, koje proizvode sekret. Uho vlaži, a može nastati i ishemija i nekroza. I to ne samo sluznice, nego i košćica srednjeg uha. Nastane ostitički proces, koji se širi košćicama i destruira ih. Najvažnije obilježje uznapredovalih kroničnih upala srednjeg uha je stvaranje kolesteatoma. KolesteatomKolesteatom je cistična tvorba, sedefasta na prerezu i sadrži deskvamirani višeslojni pločasti epitel u obliku orožnjelih lamela, izvana obožen ovojnicom. U sastavu ima i kreatinin, u koji su uklopljeni kolesterolski kristali. Ukoliko napreduje u rastu nastane pseudotumor, koji ima litičko djelovanje i razara kost. Kolesteatom može biti primarni i sekundarni. Primarni je urođen i nastaje od embrionalnog epitelnog tkiva. Sekundarni je stečen, a može nastati uvlačenjem epitela kože u srednje uho ili zbog urastanja kože kroz perforaciju. Destrukcija ovisi o smjeru širenja kolesteatoma, a može zahvatiti slušne košćice, lateralni polukružni kanal, koštane zidove prema duri srednje lubanjske jame i sinusu sigmoideusu, može oštetiti koštanu ovojnicu ličnog živca, koji prolazi kroz bubnjište, ili se može širiti kroz fenestru ovalis i rotundu u unutrašnje uho. O smjeru širenja ovise i simptomi; može se javiti vrtoglavica, upala labirinta i gluhoća, krvarenje, meningitis i slično (Vidi poglavlje: Komplikacije akutnih i kroničnih upala uha). Kada bolesnik s kroničnom upalom uho dođe na pregled, obično navodi vodeći simptom: sekreciju neugodnog mirisa iz uha, koja ne prestaje na konzervativnu terapiju, zatim oslabljen sluh, šum, vrtoglavicu i smetnje ravnoteže. Dijagnoza otitisa media se postavlja otorinolaringološkim pregledom, kojim se utvrđuje promjena na bubnjiću i zvukovodu, ali i eventualne promjene na uški i oko nje. Osobitu pažnju treba posvetiti području mastoida. Ukoliko je potrebno, osim klasične otoskopije ušnim ljevčićem, mogu se upotrijebiti i optike i mikroskop. Nakon toga se po potrebi učini RTG obrada mastoida po Schuelleru ili piramida po Stenversu, te CT ili MR srednjeg uha. Ukoliko je prisutan efluvij, uputno je učiniti bris na bio i antibiogram. Ako je zvukovod ispunjen deskvamiranim epitelom ili sasušenim sekretom mora se učiniti mikrotoaleta uha, kojom se sve to počisti, poslije čega dobijemo dobar uvid u stanje uha. Nakon toga ispitujemo sluh, prvo akumetrijski zatim i tonskom audiometrijom, što nam pruža uvid u stanje osjetnih stanica unutrašnjeg uha i procjenu kakv bi mogao biti sluh po saniranju kronične upale. Može se učiniti i vestibulometrijska obrada. Terapija kronične upale srednjeg uha može biti konzervativna i kirurška. Konzervativna terapija može pak biti lokalna i sistemska. Lokalna terapija sastoji se u ispiranju uha 3% otopinom borne kiseline, čišćenju uha mikrotoaletama i aplikaciji kapljica za uhu ili praška. Kapljice za uho sadrže antibiotik (geokorton ili neomicin), te kortikosteroid (deksametazon), a prašak je obično chloramphenicol ili acidi borici. Ukoliko su prisutne gljivice, nakon ispiranja uha primjenjuju se antimikotične kapi. Sistemska terapija sastoji se u sistemskoj primjeni antibiotika, i to ciljanih, na temelju brisa uha. Pošto je najčešća bakterija izolirana u brisu Pseudomonas, primjenjuje se pefloksacin ili ciprofloksacin parenteralno kroz 10 dana. Nakon što se uho stabilizira lokalnom ili sistemskom antibiotskom terapijom, uputno ga je operativno liječiti. Operacijom se iskorijeni patološki proces iz srednjeg uha, spečava širenje procesa i zahvaćanje okolnih struktura (dure, labirinta, sinusa sigmoideusa, facijalisa), te se rekonstruiraju strukture poput bubnjića ili lanca slušnih košćica nakon operativnog zahvata. Operativni zahvat može biti poštedan, kada se čuvaju strukture poput posterosuperiornog zida zvukovoda, ako se to tehnički može izvesti, ili može biti radikalan, kada bubnjište i mastoid postaju jedna šupljina poslije operativnog zahvata. Vrsta operativnog zahvata ovisi o patološkom procesu i o proširenosti bolesti. Neki od naziva operacija su: timpanoplastika, mastoidektomija, osikuloplastika, miringoplastika, timpanomastoidektomija i slično. Otoskopske promjene bubnjićaOtoskopske promjene u srednjem uhu se klasificiraju u akutne upalne, kronične upalne i cikatrikalne promjene. Prisutnost jedne promjene ne isključuje druge promjene. Primjerice, cikatrikalna promjena (ožiljak) može biti akutno ili kronično upaljena. Akutna upala srednjeg uha općenito stvara akutne upalne promjene bubnjića. Bubnjić je zadebljan, eritematozan i manje proziran nego normalno. Prozirnost bubnjića pokazuje individualne varijacije pa ovo nije pouzdan znak. Oticanje i zadebljanje bubnjića daje mu nepravilnu površinu koja nije više glatka i reflektivna, nego tamnija. Tipiči trokutasti odsjaj svjetla je ili odsutan ili fragmentiran. Kada se tekućina skuplja u srednjem uhu, bubnjić se može izbočiti prema naprijed. Izbočenje je najčešće prvo vidljivo na pars flaccida. Kako upala napreduje i tlak tekućine se povćava, bubnjić može perforirati. Općenito, perforacija započinje na malom području bubnjića, što dopušta tekućini da se drenira u vanjski slušni hodnik. Ako postoji otvorena veza između akutno upaljenog srednjeg uha i iscjetka ispred bubnjića, pulzacije se mogu prenijeti s upaljene sluznice. Pulzatilni iscjedak je stoga znak akutnog otitisa media. Efuzija u srednjem uhu je nakupljanje tekućine u srednjem uhu bez perforacije bubnjića i bez znakova akutne upale. Pri parcijalnoj efuziji srednjeg uha se mjehurići zraka pojavljuju na granici tekućine i zraka označavajući ulazak zraka, potvrđujući bar neki stupanj ventilacije kroz tubu auditivu. Općenito, parcijalna efuzija znači subakutnu seroznu upalu s dobrom prognozom koja se tipično nalazi nakon viralnih infekcija gornjeg respiratornog trakta. Kompletna efuzija srednjeg uha, bez zraka, može se otkriti indirektno primjećujući nepomični bubnjić otoskopijom ili timpanometrijom. Većina tih efuzija je kronična. Boja efuzije se mijenja od žućkaste do sive, tamnije ili plavkaste. Ako otitis media s efuzijom prezistira duže od 3 mjeseca i bubnjić postane značajno zadebljan, mala je šansa da će se upalna efuzija uskoro sama povući. Za te slučajeve postoji postupak nazvan miringotomija, gdje se cjevčica umeće u anteroinferiorni kvadrant bubnjića, te daje ventilaciju Eustahijeve cijevi kroz slušni kanal. Kronične perforacije bubnjića obično se lako prepoznaju otoskopijom. Općenito bubnjić ima veliki kapacitet samocijeljenja. Ipak, razne ožiljkaste i atrofične promjene u srednjem uhu mogu rezultirati necijeljenjem perforacije, što se smatra glavnim obilježjem kroničnog otitisa media. Timpanična šupljina se vidi kroz perforaciju. Ostatak bubnjića može imati različit otoskopski izgled: ožiljkasti, zadebljanje hiperplastične sluznice i sluzničnog sekreta te akutne inflamatorne promjene sa znatnim eritemom i purulentnim iscjetkom.
  4. Infekcije uha - otitis externa

    Upalne promjene vanjskog uha su česte i najčešće ih zbrinjava liječnik opće prakse. Upalno stanje aurikule ili vanjskog slušnog kanala dijagnosticira se klinički. Ponekad je teško razlučiti različita upalna stanja i njihovu patogenezu. Upale vanjskog uha manifestiraju se akutno s teškom boli, subakutno, ili se mogu prezentirati kroničnim pritužbama poput svrbeža i suhe, prhke kože. Akutne upale često su uzrokovane bakterijskim infekcijama, dok kronični oblici sliče egzemu. Termin otitis externa obično se odnosi na upalu vanjskog slušnog kanala. Ne može se uvijek jasno razlučiti od upale aurikule, pošto se upale vanjskog kanala mogu proširiti na aurikulu i obrnuto. Također nije uvijek lako razlučiti stanja prema patogenezi. Primjerice, kronični egzem može biti podloga za akutnu upalu slušnog kanala, ili se gljivična infekcija slušnog kanala može razviti iz bakterijskog otitisa externa. Uz to, otitis media može započeti istovremenu upalu vanjskog uha. U svakom slučaju, profuzni, mukopurulentni iscjedak iz uha često potječe iz srednjeg uha, ne iz vanjskog slušnog kanala. Upale vanjskog uha često su uzrokovane faktorima koji ometaju normalne mehanizme protiv infekcije. Normalni cerumenski film (kiseli pH, antibakterijske masnoće) i fiziološka lateralna migracija epitela stvaraju učinkovitu barijeru infekciji. Otitisu externi predisponiraju egzogeni faktori poput maceracije kože vodom, pH promjene uzrokovane šamponom, štapići za uši, čak i slušalice; endogeni faktori poput egzema, alergija, metaboličkih poremećaja (diabetes mellitus), te lokalne promjene poput egzostoza, stenoza i anatomskih varijacija. Akutna upala aurikule ili vanjskog slušnog kanala manifestira se klinički jakom boli. Opstrukcija slušnog kanala drenažom ili oteklinom može voditi do konduktivnog gubitka sluha. Postoji osjetljivost pri pokretanju aurikule ili pritiska na tragus. Inspekcija aurikule može razlikovati perihondritis od šireće infekcije mekog tkiva (npr. celulitis) svojim ograničenjem na hrskavicu. Brižna otoskopija može razlikovati furunkul meatalnih folikula od akutnog dermatitisa. Ako je slušni kanal ispunjen purulentnim iscjetkom, može biti teško razlikovati otitis externa i supurativni otitis media s perforiranim bubnjićem. Pri tome može biti koristan Valsalvin manevar, pošto pri supurativnom otitis media može uzrokovati pojavu mjehurića zraka u iscjetku. Dominantni simptom kroničnog otitisa externa je obično svrbež, ne bol. Inspekcijom se utvrđuje crvenilo i ljuštenje kože. Mobilni bibnjić (Valsalva, timpanografija) ili odsutnost konduktivnog gubitka sluha (pozitivni Rinneov test) upućuje na to da su bubnjić i srednje uho netaknuti. Koža slušnog kanala pokazuje tipične promjene koje se sastoje od egzema, ulceracija ili granulacija. Kada je prisutan kronični otitis media, kronične upalne promjene u vanjskom slušnom hodniku su općenito uzrokovane iscjetkom iz srednjeg uha. Prisutan je tada i konduktivni gubitak sluha. Upale ušne školjke Nastaju promjenama na njezinoj koži, bilo toksičkim djelovanjem ili mehaničkim podražajem. Promjene na koži očituju se crvenilom, stvaranjem vezilkula i bula, podljevima i slično. Sve te promjene ovise o uzročniku, kao i o jačini iritativnog agensa. Ukoliko je uzrok promjene alergija, nastaje vulgarni egzem. Očituje se ili crvenilom, ili stvaranjem mjehurića. Počinje svrbežom i pečenjem, a može nastati i sekundarna infekcija. To stanje je ozbiljno, jer može dovesti i do perihondritisa uške. Terapija je etiološka (ukoliko se dijagnosticira uzročnik) ili simptomatska. Od lijekova se primjenjuju antihistaminici, kortikosteroidi i analgetici, bilo sistemski ili lokalni. Liječenje je u pravilu dugotrajno, a može se ponoviti nekoliko puta. Promjene na koži uške može uzrokovati i virus, poput herpes simplex virusa ili herpes zoster virusa, pa nastaju vezikule oko kojih je crvenilo. Kod bolesnika se javlja svrbež i bol, a mogu nastati i poremećaju sluha i ravnoteže, ukoliko virus djeluje i na srednje i unutrašnje uho. Također može nastati i klijenut ličnog živca na zahvaćenoj strani, pošto je virus neurotropan i širi se duž živca. Liječenje je simptomatsko; aplicira se otopina tekućeg pudera, a sistemski se mogu davati i viruletici, u početnoj fazi bolesti. Također se daju analgetici, vitamini, ali i antibiotske masti. Infekcija uške može prodrijeti u dubinu, te izazvati upalu perihondrija. Najčešći uzročnici su streptokoki, stafilokoki, pneumokoki i pseudomonas. Kod bolesnika se javlja bol, crvenilo, otok, a ima i povišenu temperaturu. Koža je osjetljiva na dodir, a bol se širi retro i infraaurikularno. Između hrskavice i perihondrija nakuplja se serozni sadržaj, koji kasnije može biti i hemoragičan i gnojni. Kako je hrskavica odvojena tim sadržajem od perihondrija, nema mogućnosti osmotske opskrbe, pa dolazi do ishemije. Osmotska opskrba jedini je način prehrane uške, jer ona nema krvnih žila koje bi to činile. Ukoliko se na vrijeme ne liječi, ishemija može uzrokovati nekrozu i deformacije uške. Terapija je konzervativna i kirurška. Konzervativna terapija sastoji se u aplikaciji sistemskih antibiotika i analgetika, te lokalni oblozi od 3% borne kiseline. Kirurško liječenje sastoji se u inciziji i drenaži nakupljenog sekreta. Nakon toga uška se dobro komprimira zavojem, kako ne bi došlo do daljnjeg nakupljanja sekreta. Liječenje je bolničko, uz redovito svakodnevno praćenje i previjanje izloženog područja. Upala zvukovoda (otitis externa) Difuzna upala zvukovoda može biti uzrokovana bakterijama (gram-pozitivne i gram- negativne, najčešće su stafilokok, pseudomonas, streptokok i pneumokok), virusima i gljivicama. Očituje se bolovima u uhu, spontanim ili izazvanim pritiskom ili povlačenjem uške, crvenilom, edemom kože, temperaturom, tresavicom, uvećanim limfnim čvorovima vrata, a javlja se i provodni gubitak sluha. Bolest najčešće nastaje ljeti, kupanjem u bazenima, rijekama ili jezerima, a posljedica je maceracije kože zvukovoda i promjene njezine pH vrijednosti. Terapija se sastoji o čišćenja kanala, te se zatim lokalno tretira 1-2 dana 70%-tnim alkoholom koji se primjenjuje svaki sat u obliku pjene ili komadića gaze umetnutog u slušni kanal. Ovakvo liječenje daje dezinfekciju, smanuje lokalno oteknuće apsorpcijom tekućine, te daje efekt hlađenja koji olakšava bol. Nakon smanjenja otekline, mogu se primijeniti kapi koje sadrže antibiotike i kortikosteroide. Za bolove se primjenjuju NSAID. Naravno, pacijentima sa sistemnim znakovima potrebni su sistemski antibiotici. Valja napomenuti da postoji i posebno opasan oblik otitisa externae - nekrotizirajući ili maligni otitis externa koji se javlja gotovo isključivo u starijih pacijenata s diabetesom mellitusom. Većina slučajeva započinje jednostavnim otitisom externom na koji se zatim nakelji Pseudomonas aeroginosa, što vodi do ulceracija i osteoitisa na dnu slušnog kanala. Infekcija kosti može se posljedično širiti na srednje uho, bazu lubanje, retromandibularnu fosu i parotidni odjeljak. Povijest bolesti ukazuje na podmukli, perzistentni otitis externa koji ne zacjeljuje. U početku blaga bol postaje teška kako bolest uzima kronični tijek. Zbog opasnosti od otitisa media, mastoiditisa, petrozitisa i apscesa mekih tkiva, deficita kranijalnih živaca, sepse, tromboze venskih sinusa i ostalih komplikacija, slušni kanal se mora redovito čistiti u ovih pacijenata, a u slučaju da zahvaća i kost, daju se visoke doze antibiotika učinkovitih protiv Pseudomonas aeruginosa tijekom 6 tjedana.
  5. Ménièreova bolest

    Menierova bolest je (izuzetno) rijetka bolest srednjeg uha, koja se naziva još i hidrops labirinta. Karakterizira je trijas simptoma: zamjedbeno oštećenje sluha,šum ivrtoglavica.Bolest je prvi opisao Prosper Meniere 1848.g., a patofiziološki mehanizam nastanka bolesti opisali su Hallpike i Cairns 1938.g. Iako se zna da bolest zahvaća endolimfu, točan mehanizam nastanka Menierove bolesti nije poznat. Postoji nekoliko teorija; prva je u poremećaju metabolizma soli i vode, što dovodi do pojačanog stvaranja endolimfe. Druga teorija govori o poremećaju autonomne regulacije endolimfatičkog sistema. Treća teorija spominje lokalnu alergiju unutrašnjeg uha, što dovodi do edema i poremećaja autonomne kontrole. četvrta teorija oslanja se na vaskularne promjene unutrašnjeg uha, osobito strie vascularis. Peta ima podlogu u lokalnim, labirintarnim manifestacijama sistemskih poremećaja, poput dijabetesa ili poremećaja hormona štitnjače. Šesta teorija govori o promjenama tlaka perilimfatičkog i endolimfatičkog prostora, što vodi ka anatomskim promjenama andolimfatičkog ductusa i kohlearnog akvedukta. Sedma teorija bavi se poremećajem endolimfatičkog duktusa i sakusa, što dovodi do poremećaja apsorpcije endolimfe. Dakle, hidrops labirinta nastaje ili zbog pojačanog stvaranja endolimfe, ili zbog smanjene resorpcije endolimfe, ili zbog poremećaja osmotske ravnoteže. U unutrašnjem uhu nalaze se tri vrste tekućina; endolimfa, u membranskom dijelu labirinta, naziva se još i liquor labyrinthi, zatim perilimfa i kortilimfa. Tlak između njih reguliran je osmozom, propusnošću pojedinih membrana, odvođenjem i resorpcijom. Dakle, ne postoji samo jedan mehanizam, već kombinacija mehanizama, koji dovode do Menierove bolesti.  Bolest počinje naglo, bez prethodnih simptoma. Pacijent dobije jaku vrtoglavicu, zanašanje u svim smjerovima, i navodi da ima osjećaj kao da se sve okreće oko njega. Neki bolesnici imaju osjećaj vrtnje predmeta oko sebe i to je zbog poremećaja ampularnog dijela labirinta. Neki bolesnici padaju prema naprijed ili u stranu, zbog poremećaja u otolitičkom osjetilu unutrašnjeg uha. Također imaju šum i nagluhost u zahvaćenom uhu. Prisutni su znakovi opće slabosti, povraćanja i pojačanog znojenja. To traje oko pola sata i spontano slabi. Međutim, kako Menierova bolest napreduje, simptomi su jači i dugotrajniji, tako da napadaj može trajati i po nekoliko sati. Napadaji se mogu ponavljati i nekoliko puta dnevno. Vremenom nastaje oštećenje osjetnih stanica unutrašnjeg uha, i kohlearnih i vestibularnih, tako da bolesnik sve slabije čuje, kohlearna osjetljivost je manja, a i vestibularna osjetljivost bolesnog uha postaje sve slabija. U uznapredovalom stadiju bolesti, kada su smanjene kohlearna i vestibularna osjetljivost, simptomi Menierove bolesti su slabiji, pa tako vrtoglavica, mučnina i povraćanje mogu potpuno prestati, ali zaostaje zamjedbeno oštećenje sluha s pragom oko 70 dB i šumom na frekvencijama 4-12 kHz.  Dijagnoza Menierove bolesti postiže se anamnezom, ORL pregledom i ispitivanjem sluha i ravnoteže. U anamnezi bolesnik navodi da mu se vrti, da pada prema naprijed ili u stranu, ili da ima osjećaj vrtnje predmeta oko seba, zatim da mu šumi u uhu i da na to uho slabije čuje. U ORL pregledu, otoskopski je nalaz uredan. Kod Menierove bolesti nema vidljivih promjena na bubnjiću, jer su promjene u unutrašnjem uhu, koje je skriveno od pogleda. Slijedeći korak u pregledu bolesnika je ispitivanje sluha glazbenom ugađalicom – akumetrija, i grube pretrage ravnoteže. Akumetrijskim ispitivanjem bolesnik navodi slabiji sluh na bolesnom uhu. U pokusu po Weberu zvuk usmjeruje na zdravo uho. Pošto je nagluhost jednostrana, a usmjeravanje zvuka je u pokusu po Weberu u zdravo uho, jamačno se radi o zamjedbenoj nagluhosti, te nije potrebno raditi pokuse po Rinneu i Schwabachu. Ambulantno ispitujemo ravnotežu pokusom po Rombergu, pokusom ispruženih ruku i pokusom hodanja. U pokusu po Rombergu, bolesnik stoji nogom uz nogu, ruke ima na prsnom košu, oči su zatvorene, i tako stoji nekoliko minuta. Ukoliko postoji oštećenje ravnoteže, u pokusu po Rombergu bolesnik pada na bolesno stranu. Dakle, ako je zahvaćeno desno uho, pada desno. Pokus ispruženih ruku radi se na taj način da bolesnik sjedi, ispruži ruke prema ispitivaču i zadrži taj položaj zatvorenih očiju nekoliko minuta. Ukoliko postoji vestibularno oštećenje, skreće ruke na bolesnu stranu. Pokus hodanja izvodi se tako, da bolesnik hoda po zamišljenoj crti na podu 6 metara, gledajući ispred sebe, najprije otvorenim, a zatim i zatvorenim očima. Ako postoji vestibularno oštećenje, bolesnik pada na bolesnu stranu. Ukoliko je potrebna daljnja obrada, kod bolesnika radimo ispitivanje sluha tonskim audiogramom, i ispitivanje ravnoteže elektronistagmografijom. U tonskom audiogramu prisutna je uzlazna krivulja zamjedbene nagluhosti. Dakle, gubitak sluha je najjači u niskim frekvencijama i iznosi do 60 dB. Kako bolest traje, gubitak se javlja i na visokima, a zatim i na srednjim frekvencijama, tako da s progresijom bolesti sluh oslabi u cijelom frekvencijskom području na oko 60-70 dB. Uz tonski audiogram, audiometrijski možemo ispitati i supraliminarne testove, koji pokazuju slušnu preosjetljivost, podignut prag sluha i spušten prag boli u zahvaćenom uhu. To je posljedica oštećenja osjetnih stanica Cortijeva organa. Također, za Menierovu bolest karakterizirana je fluktuacija praga sluha. Ponekad je sluh loš, obično tijekom napadaja, a ponekad je prag sluha dobar, najčešće u mirnoj fazi. Elektronistagmografija je pretraga ravnoteže, kojom dijagnosticiramo periferno ili centralno vestibularno oštećenje, kao i ekstrakranijske smetnje. U slučaju Menierove bolesti smanjena je vestibularna osjetljivost na bolesnoj strani, što je znak perifernog vestibularnog oštećenja. Postoji još i glicerinski test - visokoosmolarni glicerin se popije oralno, visokoosmolarne otopine smanjuju intrakranijalni tlak a time i tlak endolimfe, stoga poboljšanje sluha od 20 dB nakon primjene glicerina može predstavljati dokaz Menierove bolesti. Liječenje Menierove bolesti može biti konzervativno i kirurško. U konzervativnom liječenju propisuju se slijedeći lijekovi: vazodilatatori, diuretici, antiedematozni lijekovi, antiemetici, antivertiginozni lijekovi, psihofarmaci i vitamini (B1, B6, C). U terapiji se još mogu aplicirati i lijekovi s hipotoničnim osmotskim djelovanjem, hormoni, antialergici i slično, ukoliko je utvrđen točan uzrok Menierove bolesti. Ti lijekovi mogu se propisati peroralno i liječenje traje mjesecima. Drugi način liječenja je stacionarni, kada se u bolnici putem infuzija ti lijekovi apliciraju venski. Liječenje traje desetak dana, tijekom kojih su doze lijekova visoke. Također, tijekom hospitalizacije učine se i laboratorijske pretrage, kao i dodatne pretrage ukoliko je to potrebno, naprimjer RTG piramida temporalnih kostiju, ili CT mozga. Uz tu terapiju, propisuju se i određene mjere prehrane. Potrebno je unositi manje soli u organizam, manje kofeina i nikotina, potrebno je postići optimalnu tjelesnu težinu i fizički biti aktivan. Drugi način liječenja je kirurški. Postoji nekoliko metoda. Jedna od njih je paracenteza i postavljanje ventilacione cjevčice u bubnjić, kroz koju se nekoliko dana aplicira gentamicin u visokim koncentracijama, kako bi se postigla kemodestrukcija labirinta. Druga metoda je labirintektomija, kada se operativno vrši destrukcija labirinta, najčešće bušenjem okruglog prozorčića, njegove membrane, a zatim i aspiracijom membranoznog labirinta. Tijekom vremena, suprotno zdravo vestibularno osjetilo preuzet će funkciju ravnoteže, ali će operirano uho ostati gluho. Zbog toga se takav operativni zahvat radi samo na uhu koje je gluho od same Menierove bolesti. Treća metoda je drenaža. I to drenaža endolimfatičkog sakusa, kada se operativno uspostavlja komunikacija sakusa endolimfatikusa sa subarahnoidalnim prostorom. Četvrta metoda je presijecanje VIII moždanog živca – vestibularna neurektomija. Poslije tog zahvata pacijent ima smetnje ravnoteže još nekoliko mjeseci, dok se ne uspostavi kompenzacija suprotnim, zdravim vestibularnim osjetilom. I na kraju valja spomenuti slijedeće; Menierova bolest je neizlječiva i progresivna, simptome možemo samo ublažiti, ali nikako popraviti. Zbog toga je važna dobra dijagnostika i pravilna terapija, kako bi se bolesnik dobro osjećao u daljnjem tijeku života, jer on mora i nadalje živjeti sa svojom bolešću. 
  6.   Novo: Nadopuna skripte od 107. str.  Otorinolaringologija - nadopunjena.pdf   Otorinolaringologija - skripta ( 107str.).pdf ORL skripta.pdf  
  7. Patilov test

    Patilov test ili tiromentalna udaljenost (T-M) definira se kao udaljenost od mentuma (brade) do incisurae thyroideae superior dok je vrat pacijenta u potpunosti izdužen. Ova mjera pomaže odrediti koliko æe se laringealna os spustiti u liniju s faringealnom osi kada je atlanto-ocipitalni zglob ekstendiran. Poravnavanje ovih dviju osi je teško ako je tiromentalna udaljenost manja od 6 cm u odraslih, 6-6.5 cm je manje otežano, dok je udaljenost više od 6.5 cm normalna. Drugim rijeèima, udaljenost manja od 6.0 cm povezana je s teškom laringoskopijom u 75% sluèajeva, pošto je smanjen potencijalni prostor u koji se jezik može pomaknuti pri laringoskopiji.
  8. Moja prijateljica koja studira solo pjevanje na akademiji ima problema sa grlom i glasnicama,sto je naravno pogubno za njenu karijeru ako se to ne riješi. Simptomi: Otežano korištenje glasa tj ima stalno dojam nečeg u grlu, promuklost, stalno jedna nosnica začepljena,ima čvoriće na glasnicama(msm da joj je to rekao liječnik) Ako netko zna sto bi ovome moglo bit uzrok ili čak nekakvu dijagnozu postavit molim vas komentirajte ili mi posaljite na PM.Ako ne,bio bih vam jako zahvalan da mi istim načinom javite ako znate nekog profesora MEF-a koji je stručnjak za ovo ili nekog otorinolaringologa-fonijatra.. Unaprijed zahvaljujem :)