Sign in to follow this  
Followers 0

Uho


~Sentinel~
  • Izvori:

    Izvori:

    1. Probst R., Basic Otorhinolaryngology, Thieme, 2006.
    2. Marušić A., Anatomija čovjeka, Medicinska naklada, 2002.
    3. Moore K., Clinically Oriented Anatomy, Lippincott Williams & Wilkins, 2005.

Uho se anatomski dijeli na vanjsko, srednje i unutrašnje uho. Vanjsko se sastoji od uške i zvukovoda, srednje od bubnjišta, Eustachijeve cijevi, mastoidnog antruma i ćelija temporalne kosti, a unutrašnje od pužnice, predvorja i polukružnih kanala. 

Bubnjić je granica vanjskog prema srednjem uhu; vanjski sloj bubnjića, kojeg pokriva tanka koža, pripada vanjskom uhu, a unutrašnji sloj, kojeg pokriva epitel sluznice, pripada srednjem uhu.

Vanjsko uho

Uška ima hrskavičnu podlogu koja je prekrivena kožom. Prema dolje završava resicom (uvulom), mekanim i dobro prokrvljenim dijelom uške. Zvukovod je cjevasti dio vanjskog uha, dužine oko 3 cm, koji se sastoji od vanjskog hrskavičnog (pomičnog) i unutrašnjeg koštanog (nepomičnog) dijela. U sredini je sužen (istmus), a čini ga prijelaz hrskavičnog u koštani dio. U hrskavičnom dijelu zvukovoda nalazimo dlačice sa folikulima, žlijezde lojnice i ceruminalne žlijezde.

Funkcija vanjskog uha je da djeluje poput akustične antene koja prenosi zvučne valove u osjetljive strukture srednjeg uha na diskriminirajući način. Aurikula i zvučni kanal skupa čine jedinicu koja pojačava određene frekvencije zvuka, uglavnom u rasponu od 1000 do 4000 Hz. Ta amplifikacija se ne odnosi na povećanje amplitude zvučnih valova, nego znači da određene valne duljine vibriraju bolje. Rezonantnu frekvenciju može promijeniti primjerice cerumen. Zbog diferencijalne refrakcije zvučnih valova oblikom aurikule, tvore se dva različita akustična puta: direktni put kroz konhalnu šupljinu i indirektni put kroz uzvojnicu uške. Ovaj lagano duži put stvara kratku odgodu zvuka od otprilike 0.2 ms, što ima bitnu ulogu u lokalizaciji zvučnog izvora u vertikalnoj ravnini. Stoga gubitak aurikule ne uzrokuje značajno zvučno oštećenje, ali utječe na sposobnost osobe da lokalizira izvor zvuka u prostoru. 

Srednje i unutrašnje uho

U srednjem uhu nalazi se lanac slušnih košćica: čekić (malleus), nakovanj (incus) i stremen (stapes). Pločica stremena smještena je u ovalnom prozorčiću (fenestra ovalis), i čini granicu srednjeg i unutrašnjeg uha. Sve što je iza ovalnog prozorčića, retrofenestralno, pripada unutrašnjem uhu. Dva mišića, m. tensor tympani i m. stapedius vezana su na slušne košćice. Osim slušnih košćica, srednjem uhu pripada i Eustachijeva tuba (Tuba pharyngot›ympanica, Tuba auditiva), 3,5 cm dugačka cijev koja povezuje ždrijelo i srednje uho. Medijalne dvije trećine Eustachijeve tube čini hrskavični, a lateralnu trećinu koštani dio. Položena je od gore i lateralno, prema dolje i medijalno, u neposrednoj blizini unutrašnje karotidne arterije. Bubnjištu još pripadaju i izbočina bazalnog zavoja pužnice (promonturij), okrugli prozorčić (fenestra ovalis), koštani kanal ličnog živca (n. facialis). Mastoidni antrum je prva i najveća ćelija mastoida, a ćelije mastoida su pneumatizirani i međusobno dobro povezani prostor temporalne kosti. Pužnica je zavijena dva i pol puta, i u njoj se nalaze tri prostora: scala media, scala vestibuli i scala tympani. 

 

FIZIOLOGIJA SLUHA 

Uška prikuplja zvuk, a vanjski sluhovod ga prenosi do bubnjića. Pod utjecajem akustičke energije bubnjić zatitra i prenosi zvuk lancem slušnih košćica na pločicu stapesa. Zbog razlike u površinama pločice stapesa i bubnjića, odnos tlaka je 1:17. To znači da je tlak na pločici stapesa 17 puta veći negoli na površini bubnjića. Osim toga, u srednjem uhu je prisutna poluga nejednakih krakova, koju čine manubrium maleusa i dugi nastavak incusa. Odnos između dugog nastavka incusa i manubriuma maleusa je 1:1,3. Ukoliko se pomnoži 17, što predstavlja razliku tlakova između bubnjića i pločice stapesa, i 1,3, što predstavlja razliku između manubriuma maleusa i dugog nastavka incusa, dobije se 22,1. To znači da se tlak akustičke energije povećava 22 puta na ulazu u unutrašnje uho, prema tlaku na ulazu u srednje uho. Taj tlak potreban je da bi se mehaničko valovito gibanje moglo prenijeti u tekući medij unutrašnjeg uha. Poput vanjskog uha, i srednje uho ima rezonantnu frekvenciju, na oko 1000 Hz.
U unutrašnjem uhu (labirintu) nalazi se nestlačiva tekućina slična likvoru; perilimfa u skali timpani i skali vestibuli, te endolimfa u skali mediji. Gibanje pločice stapesa uzrokuje titranje tekućine unutrašnjeg uha. Titraji se prenose na osjetne i potporne stanice bazilarne membrane. Osjetne stanice imaju na površini dlačice, koje oplakuje endolimfa (bogata kalijevim ionima – pozitivnog naboja), dok tijelo osjetnih stanica oplakuje kortilimfa, slična perilimfi (bogata natrijevim ionima – negativnog? naboja). Pomicanjem dlačica pod utjecajem titranja tekućine, nastaje razlika u električnom potencijalu, a time i transformacija mehaničke energije u bioelektričku, koja podražuje završetke slušnog živca. 

Funkcija Eustachijeve tube 

Eustachijeva tuba je cijev koja spaja srednje uho i nazofarinks. Ona ventilira srednje uho zrakom i tako tlak zraka u uhu izjednačava s vanjskim, ali ima i funkciju zaštite srednjeg uha od nazofaringealnog sekreta. Također, tekućina koja se može stvarati u srednjem uhu (krv, gnoj i sl.) drenira se iz njega putem eustachijeve tube. Uvijeti koji mijenjaju funkciju tube mogu dovesti do nakupljanja tekućine u srednjem uhu, a to dovodi do upale kao što je akutni otitis i mastoiditis. 

FIZIOLOGIJA RAVNOTEŽE 

Tijelo mora svladavati prostor, u čemu mu pomaže sustav za percepciju prostora ili spaciocepcija. Ona se sastoji od osjetila opipa, propriocepcije, vestibularnog, slušnog i vidnog osjetila. Vestibularno osjetilo dijeli se na otolitičko i kupularno. Otolitičko osjetilo, smješteno u uticulusu, odgovorno je za registriranje promjene jačine i smjera sile teže, centrifugalne sile u velikom radijusu, te na ubrzanje i usporenje gibanja u pravcu. Kupularno osjetilo, smješteno u tri polukružna kanala, odgovorno je za registriranje promjene brzine i smjera kutnog gibanja. Osjetne stanice otolitičkog osjetila imaju velik broj stereocilija i jednu kinociliju, smještenu na rubu. Kad se cilije nagnu prema strani na kojoj je kinocilija, povećava se broj akcijskih potencijala, a smanjuje pomicanjem na suprotnu stranu. Kupularni receptor ima također stereocilije i kinociliju, i isto tako pomak kupule na stranu kinocilije povećava broj akcijskih potencijala, a na suprotnu stranu ih smanjuje. Iz perifernih receptora živčane niti idu do gangliona vestibulare Scarpe, zatim do moždanog debla, te djelomično ulaze u vestibularne jezgre (gornju-Bechterew, postraničnu-Deiters, medijalnu-Schwalbe i donju-Roller), a djelomično u retikularnu formaciju. U obradi podataka s periferije sudjeluju: vestibularne jezgre, retikularna formacija, arhicerebelum i vestibulocerebelum. Iz vestibularnih jezgara idu tri puta; 1. vestibulocerebelarni, 2. fasciculus longitudinalis medialis i 3. tractus vestibulospinalis. 


  Report Tekst
Sign in to follow this  
Followers 0



  • Recently Browsing   0 korisnika

    Ni jedan registrirani korisnik ne pregledava ovu stranicu