Sign in to follow this  
Followers 0

Ménièreova bolest


~Sentinel~
  • Izvori: [infobox][b]Izvori[/b][/infobox]

Menierova bolest je (izuzetno) rijetka bolest srednjeg uha, koja se naziva još i hidrops labirinta. Karakterizira je trijas simptoma:

  • zamjedbeno oštećenje sluha,
  • šum i
  • vrtoglavica.

Bolest je prvi opisao Prosper Meniere 1848.g., a patofiziološki mehanizam nastanka bolesti opisali su Hallpike i Cairns 1938.g. Iako se zna da bolest zahvaća endolimfu, točan mehanizam nastanka Menierove bolesti nije poznat. Postoji nekoliko teorija; prva je u poremećaju metabolizma soli i vode, što dovodi do pojačanog stvaranja endolimfe. Druga teorija govori o poremećaju autonomne regulacije endolimfatičkog sistema. Treća teorija spominje lokalnu alergiju unutrašnjeg uha, što dovodi do edema i poremećaja autonomne kontrole. četvrta teorija oslanja se na vaskularne promjene unutrašnjeg uha, osobito strie vascularis. Peta ima podlogu u lokalnim, labirintarnim manifestacijama sistemskih poremećaja, poput dijabetesa ili poremećaja hormona štitnjače. Šesta teorija govori o promjenama tlaka perilimfatičkog i endolimfatičkog prostora, što vodi ka anatomskim promjenama andolimfatičkog ductusa i kohlearnog akvedukta. Sedma teorija bavi se poremećajem endolimfatičkog duktusa i sakusa, što dovodi do poremećaja apsorpcije endolimfe. Dakle, hidrops labirinta nastaje ili zbog pojačanog stvaranja endolimfe, ili zbog smanjene resorpcije endolimfe, ili zbog poremećaja osmotske ravnoteže.

U unutrašnjem uhu nalaze se tri vrste tekućina; endolimfa, u membranskom dijelu labirinta, naziva se još i liquor labyrinthi, zatim perilimfa i kortilimfa. Tlak između njih reguliran je osmozom, propusnošću pojedinih membrana, odvođenjem i resorpcijom. Dakle, ne postoji samo jedan mehanizam, već kombinacija mehanizama, koji dovode do Menierove bolesti. 

Bolest počinje naglo, bez prethodnih simptoma. Pacijent dobije jaku vrtoglavicu, zanašanje u svim smjerovima, i navodi da ima osjećaj kao da se sve okreće oko njega. Neki bolesnici imaju osjećaj vrtnje predmeta oko sebe i to je zbog poremećaja ampularnog dijela labirinta. Neki bolesnici padaju prema naprijed ili u stranu, zbog poremećaja u otolitičkom osjetilu unutrašnjeg uha. Također imaju šum i nagluhost u zahvaćenom uhu. Prisutni su znakovi opće slabosti, povraćanja i pojačanog znojenja. To traje oko pola sata i spontano slabi. Međutim, kako Menierova bolest napreduje, simptomi su jači i dugotrajniji, tako da napadaj može trajati i po nekoliko sati. Napadaji se mogu ponavljati i nekoliko puta dnevno. Vremenom nastaje oštećenje osjetnih stanica unutrašnjeg uha, i kohlearnih i vestibularnih, tako da bolesnik sve slabije čuje, kohlearna osjetljivost je manja, a i vestibularna osjetljivost bolesnog uha postaje sve slabija. U uznapredovalom stadiju bolesti, kada su smanjene kohlearna i vestibularna osjetljivost, simptomi Menierove bolesti su slabiji, pa tako vrtoglavica, mučnina i povraćanje mogu potpuno prestati, ali zaostaje zamjedbeno oštećenje sluha s pragom oko 70 dB i šumom na frekvencijama 4-12 kHz. 

Dijagnoza Menierove bolesti postiže se anamnezom, ORL pregledom i ispitivanjem sluha i ravnoteže. U anamnezi bolesnik navodi da mu se vrti, da pada prema naprijed ili u stranu, ili da ima osjećaj vrtnje predmeta oko seba, zatim da mu šumi u uhu i da na to uho slabije čuje. U ORL pregledu, otoskopski je nalaz uredan. Kod Menierove bolesti nema vidljivih promjena na bubnjiću, jer su promjene u unutrašnjem uhu, koje je skriveno od pogleda. Slijedeći korak u pregledu bolesnika je ispitivanje sluha glazbenom ugađalicom – akumetrija, i grube pretrage ravnoteže. Akumetrijskim ispitivanjem bolesnik navodi slabiji sluh na bolesnom uhu. U pokusu po Weberu zvuk usmjeruje na zdravo uho. Pošto je nagluhost jednostrana, a usmjeravanje zvuka je u pokusu po Weberu u zdravo uho, jamačno se radi o zamjedbenoj nagluhosti, te nije potrebno raditi pokuse po Rinneu i Schwabachu. Ambulantno ispitujemo ravnotežu pokusom po Rombergu, pokusom ispruženih ruku i pokusom hodanja. U pokusu po Rombergu, bolesnik stoji nogom uz nogu, ruke ima na prsnom košu, oči su zatvorene, i tako stoji nekoliko minuta. Ukoliko postoji oštećenje ravnoteže, u pokusu po Rombergu bolesnik pada na bolesno stranu. Dakle, ako je zahvaćeno desno uho, pada desno. Pokus ispruženih ruku radi se na taj način da bolesnik sjedi, ispruži ruke prema ispitivaču i zadrži taj položaj zatvorenih očiju nekoliko minuta. Ukoliko postoji vestibularno oštećenje, skreće ruke na bolesnu stranu. Pokus hodanja izvodi se tako, da bolesnik hoda po zamišljenoj crti na podu 6 metara, gledajući ispred sebe, najprije otvorenim, a zatim i zatvorenim očima. Ako postoji vestibularno oštećenje, bolesnik pada na bolesnu stranu. Ukoliko je potrebna daljnja obrada, kod bolesnika radimo ispitivanje sluha tonskim audiogramom, i ispitivanje ravnoteže elektronistagmografijom. U tonskom audiogramu prisutna je uzlazna krivulja zamjedbene nagluhosti. Dakle, gubitak sluha je najjači u niskim frekvencijama i iznosi do 60 dB. Kako bolest traje, gubitak se javlja i na visokima, a zatim i na srednjim frekvencijama, tako da s progresijom bolesti sluh oslabi u cijelom frekvencijskom području na oko 60-70 dB. Uz tonski audiogram, audiometrijski možemo ispitati i supraliminarne testove, koji pokazuju slušnu preosjetljivost, podignut prag sluha i spušten prag boli u zahvaćenom uhu. To je posljedica oštećenja osjetnih stanica Cortijeva organa. Također, za Menierovu bolest karakterizirana je fluktuacija praga sluha. Ponekad je sluh loš, obično tijekom napadaja, a ponekad je prag sluha dobar, najčešće u mirnoj fazi. Elektronistagmografija je pretraga ravnoteže, kojom dijagnosticiramo periferno ili centralno vestibularno oštećenje, kao i ekstrakranijske smetnje. U slučaju Menierove bolesti smanjena je vestibularna osjetljivost na bolesnoj strani, što je znak perifernog vestibularnog oštećenja. Postoji još i glicerinski test - visokoosmolarni glicerin se popije oralno, visokoosmolarne otopine smanjuju intrakranijalni tlak a time i tlak endolimfe, stoga poboljšanje sluha od 20 dB nakon primjene glicerina može predstavljati dokaz Menierove bolesti.

Liječenje Menierove bolesti može biti konzervativno i kirurško. U konzervativnom liječenju propisuju se slijedeći lijekovi: vazodilatatori, diuretici, antiedematozni lijekovi, antiemetici, antivertiginozni lijekovi, psihofarmaci i vitamini (B1, B6, C). U terapiji se još mogu aplicirati i lijekovi s hipotoničnim osmotskim djelovanjem, hormoni, antialergici i slično, ukoliko je utvrđen točan uzrok Menierove bolesti. Ti lijekovi mogu se propisati peroralno i liječenje traje mjesecima. Drugi način liječenja je stacionarni, kada se u bolnici putem infuzija ti lijekovi apliciraju venski. Liječenje traje desetak dana, tijekom kojih su doze lijekova visoke. Također, tijekom hospitalizacije učine se i laboratorijske pretrage, kao i dodatne pretrage ukoliko je to potrebno, naprimjer RTG piramida temporalnih kostiju, ili CT mozga. Uz tu terapiju, propisuju se i određene mjere prehrane. Potrebno je unositi manje soli u organizam, manje kofeina i nikotina, potrebno je postići optimalnu tjelesnu težinu i fizički biti aktivan. Drugi način liječenja je kirurški. Postoji nekoliko metoda. Jedna od njih je paracenteza i postavljanje ventilacione cjevčice u bubnjić, kroz koju se nekoliko dana aplicira gentamicin u visokim koncentracijama, kako bi se postigla kemodestrukcija labirinta. Druga metoda je labirintektomija, kada se operativno vrši destrukcija labirinta, najčešće bušenjem okruglog prozorčića, njegove membrane, a zatim i aspiracijom membranoznog labirinta. Tijekom vremena, suprotno zdravo vestibularno osjetilo preuzet će funkciju ravnoteže, ali će operirano uho ostati gluho. Zbog toga se takav operativni zahvat radi samo na uhu koje je gluho od same Menierove bolesti. Treća metoda je drenaža. I to drenaža endolimfatičkog sakusa, kada se operativno uspostavlja komunikacija sakusa endolimfatikusa sa subarahnoidalnim prostorom. Četvrta metoda je presijecanje VIII moždanog živca – vestibularna neurektomija. Poslije tog zahvata pacijent ima smetnje ravnoteže još nekoliko mjeseci, dok se ne uspostavi kompenzacija suprotnim, zdravim vestibularnim osjetilom. I na kraju valja spomenuti slijedeće; Menierova bolest je neizlječiva i progresivna, simptome možemo samo ublažiti, ali nikako popraviti. Zbog toga je važna dobra dijagnostika i pravilna terapija, kako bi se bolesnik dobro osjećao u daljnjem tijeku života, jer on mora i nadalje živjeti sa svojom bolešću. 

Uredio ~Sentinel~


  Report Tekst
Sign in to follow this  
Followers 0



  • Recently Browsing   0 korisnika

    Ni jedan registrirani korisnik ne pregledava ovu stranicu