Limfomi predstavljaju heterogenu skupinu malignih neoplazmi koje potječu od stanica limfatičkog sustava, prvenstveno limfocita. Ove maligne stanice nekontrolirano se umnožavaju i akumuliraju, najčešće u limfnim čvorovima, ali i u drugim organima limfnog sustava poput slezene, koštane srži, timusa te u bilo kojem drugom organu izvan limfnog sustava (ekstranodalna lokalizacija).

Razumijevanje limfoma ključno je zbog njihove značajne incidencije i napretka u terapijskim opcijama koje su drastično poboljšale prognozu za mnoge pacijente.

Temeljna podjela limfoma je na dvije glavne kategorije:

1. Hodgkinov limfom (HL)
2. Ne-Hodgkinov limfom (NHL)

Ova podjela temelji se na specifičnim patohistološkim karakteristikama, prvenstveno na prisutnosti ili odsutnosti karakterističnih Reed-Sternbergovih stanica, koje su patognomonične za Hodgkinov limfom.

Klasifikacija Limfoma

Precizna klasifikacija, temeljena na Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), od presudne je važnosti jer određuje biološko ponašanje bolesti, prognozu i terapijski pristup.

Hodgkinov limfom (HL)

Hodgkinov limfom čini oko 10% svih limfoma i karakterizira ga uredno, predvidljivo širenje s jedne skupine limfnih čvorova na drugu. Patohistološki se dijeli na:

• Klasični Hodgkinov limfom (čini ~95% slučajeva), koji se dalje dijeli na četiri podtipa:
  • Nodularna skleroza (najčešći podtip)
  • Mješovita staničnost
  • Limfocitna predominacija
  • Limfocitna deplecija
• Nodularni limfocitno predominantni Hodgkinov limfom (rjeđi oblik s drugačijim kliničkim tijekom i terapijom)

Ne-Hodgkinov limfom (NHL)

Ne-Hodgkinov limfom je znatno heterogenija skupina koja obuhvaća više od 60 različitih podtipova. Klasificiraju se prema nekoliko kriterija:

1. Prema stanici porijekla:

   • B-stanični limfomi (čine oko 85% svih NHL-a)
   • T-stanični i NK-stanični limfomi (rjeđi, često agresivnijeg tijeka)

2. Prema kliničkom ponašanju (brzini rasta):

   • Indolentni (sporo rastući) limfomi: Ove bolesti često imaju dugotrajan tijek, ponekad godinama ne zahtijevaju liječenje (pristup “promatraj i čekaj”), ali se smatraju neizlječivima u uznapredovalom stadiju. Primjeri uključuju:
     • Folikularni limfom (FL)
     • Kronična limfocitna leukemija / Mali limfocitni limfom (KLL/SLL)
     • Limfom marginalne zone (MALT limfom)
   • Agresivni (brzo rastući) limfomi: Zahtijevaju hitnu dijagnozu i liječenje. Bez terapije, mogu biti fatalni unutar nekoliko mjeseci, no uz adekvatnu kemoimunoterapiju, značajan postotak pacijenata može postići potpuno izlječenje. Primjeri uključuju:
     • Difuzni B-velikostanični limfom (DLBCL) – najčešći tip NHL-a
     • Burkittov limfom
     • Limfom plaštenih stanica (Mantle Cell Lymphoma)
     • Periferni T-stanični limfom

Etiologija i faktori rizika

Iako točan uzrok većine limfoma ostaje nepoznat, identificirani su brojni faktori rizika:

• Imunodeficijencija: Kongenitalna ili stečena (npr. HIV infekcija, imunosupresivna terapija nakon transplantacije organa).
• Autoimune bolesti: Reumatoidni artritis, sistemski eritemski lupus (SLE), Sjögrenov sindrom.
• Infektivni agensi:
  • Epstein-Barr virus (EBV) – povezan s Burkittovim limfomom, HL-om i limfomima u imunosuprimiranih osoba.
  • Helicobacter pylori – povezan s MALT limfomom želuca.
  • Humani T-limfotropni virus tip 1 (HTLV-1).
  • Humani herpesvirus 8 (HHV-8).
• Izloženost kemikalijama: Herbicidi, pesticidi i benzen.
• Genetska predispozicija: Povećan rizik kod bliskih srodnika oboljelih.

Klinička slika i simptomi

Prezentacija limfoma može biti vrlo varijabilna. Najčešći znak je:

• Bezbolna limfadenopatija: Povećanje jednog ili više limfnih čvorova, najčešće na vratu, u pazuhu ili preponama. Čvorovi su obično gumaste konzistencije i pomični.

Osim lokalnih, mogu se javiti i sistemski simptomi, poznati kao B-simptomi, koji imaju prognostički značaj:

• Neobjašnjiv gubitak tjelesne težine veći od 10% unutar 6 mjeseci.
• Neobjašnjiva povišena tjelesna temperatura (>38°C).
• Obilno noćno znojenje koje zahtijeva promjenu posteljine.

Ostali simptomi ovise o lokalizaciji bolesti i mogu uključivati umor, svrbež kože, kašalj, bol u prsima (kod medijastinalne mase) ili osjećaj punoće u trbuhu (zbog splenomegalije ili hepatomegalije).

Dijagnostički postupak

Postavljanje točne dijagnoze i određivanje proširenosti bolesti ključni su za planiranje liječenja.

1. Anamneza i klinički pregled: Detaljan razgovor s pacijentom i fizikalni pregled svih regija s limfnim čvorovima, jetre i slezene.
2. Biopsija limfnog čvora: Zlatni standard za dijagnozu. Preferira se ekscizijska biopsija (uklanjanje cijelog čvora) jer omogućuje analizu arhitekture tkiva, što je ključno za patohistološku klasifikaciju. Core-biopsija ili citološka punkcija mogu biti informativne, ali često nisu dovoljne za konačnu dijagnozu.
3. Patohistološka i imunohistokemijska analiza: Patolog analizira uzorak tkiva kako bi identificirao maligne stanice, odredio tip limfoma te analizirao stanične markere (npr. CD20, CD30) koji su važni za terapiju.
4. Laboratorijske pretrage: Kompletna krvna slika, biokemijske pretrage (LDH, beta-2 mikroglobulin kao prognostički markeri), sedimentacija eritrocita.
5. Slikovne metode za stadiranje:
   • CT (kompjutorizirana tomografija) vrata, prsnog koša, abdomena i zdjelice za procjenu proširenosti bolesti.
   • PET/CT (pozitronska emisijska tomografija) danas je standard za stadiranje većine agresivnih limfoma i HL-a. Omogućuje preciznu detekciju svih metabolički aktivnih žarišta bolesti i ključan je za procjenu odgovora na terapiju.
6. Biopsija koštane srži: Izvodi se kako bi se utvrdilo je li bolest zahvatila koštanu srž.

Stadiranje bolesti

Proširenost bolesti određuje se prema Ann Arbor klasifikaciji:

Stadij	Opis
Stadij I	Zahvaćena jedna regija limfnih čvorova.
Stadij II	Zahvaćene dvije ili više regija limfnih čvorova s iste strane dijafragme.
Stadij III	Zahvaćene regije limfnih čvorova s obje strane dijafragme.
Stadij IV	Diseminirano (difuzno) zahvaćanje jednog ili više ekstralimfatičnih organa (npr. jetra, pluća, koštana srž).

Svakom stadiju dodaje se slovo A (bez B-simptoma) ili B (prisutni B-simptomi).

Terapija Limfoma

Liječenje je visoko individualizirano i ovisi o tipu limfoma, stadiju bolesti, dobi pacijenta, općem stanju i prisutnosti komorbiditeta.

• Kemoterapija: Osnova liječenja za većinu limfoma. Koriste se protokoli s kombinacijom više citostatika (npr. ABVD za HL, R-CHOP za DLBCL).
• Imunoterapija: Revolucionirala je liječenje B-staničnih limfoma. Rituksimab, monoklonsko protutijelo usmjereno na CD20 antigen, značajno je poboljšao ishode liječenja kada se doda kemoterapiji.
• Radioterapija: Koristi se za liječenje lokalizirane bolesti (rani stadiji HL-a) ili kao konsolidacijska terapija nakon kemoterapije na mjestima velikih tumorskih masa.
• Ciljana terapija: Noviji lijekovi koji ciljaju specifične molekularne putove unutar tumorskih stanica (npr. inhibitori Brutonove tirozin kinaze, BCL-2 inhibitori).
• Transplantacija matičnih stanica hematopoeze (TMH): Visokodozna kemoterapija s potporom autolognih matičnih stanica koristi se u liječenju relapsa (povrata bolesti) agresivnih limfoma i HL-a. Alogena TMH (od donora) rezervirana je za odabrane slučajeve.
• CAR-T stanična terapija: Najnoviji oblik imunoterapije gdje se pacijentove T-stanice genetski modificiraju kako bi prepoznale i uništile tumorske stanice. Odobrena je za neke relapsne B-stanične limfome.

Prognoza i praćenje

Prognoza limfoma dramatično se razlikuje ovisno o tipu. Hodgkinov limfom u ranom stadiju ima stopu izlječenja preko 90%. Agresivni NHL-i, poput DLBCL-a, izlječivi su u oko 60-70% slučajeva s modernom terapijom. Indolentni limfomi, iako često neizlječivi, omogućuju dugogodišnje preživljenje uz povremeno liječenje.

Nakon završenog liječenja, pacijenti ulaze u fazu redovitog praćenja koje uključuje kliničke preglede, laboratorijske testove i periodične slikovne pretrage kako bi se na vrijeme otkrio eventualni povrat bolesti i pratilo kasne posljedice liječenja.

Zaključak

Maligni limfomi su složena skupina bolesti s raznolikom kliničkom slikom, biološkim ponašanjem i prognozom. Zahvaljujući napretku u patohistološkoj i molekularnoj dijagnostici te razvoju inovativnih terapija poput imunoterapije i stanične terapije, ishodi liječenja značajno su se poboljšali. Ključ uspjeha leži u pravovremenoj i preciznoj dijagnozi, ispravnom stadirannju te multidisciplinarnom pristupu koji uključuje hematologe, onkologe, patologe, radiologe i druge specijaliste.